Barilli,
Svi testovi kažu da je tiroida dobro hvala Bogu, tako da ja sve nazad prepisujem onom spontanom koji me bas izbacio iz kolosjeka pa možda ubacio i u neku blagu depresiju. Mislim da mi je ljekar pribiljezio negdje u kompjutercic da će mi uraditi sve testove za tiroidu ali da zvucim malo 'blesavo' i da bih trebala da malo vise razgovaram sa njim kad se vratim sa odmora.
Odmor me vratio u normalu fizicki ali emotivno sam još uvijek malo kao 'van svoje koze'. Moja najdraza rodjaka je ostala trudna u isto vrijeme kad i ta moja poslednja trudnoća i ona sad treba da se porodi u terminu kad sam trebala i ja pa sam pomijesanog emotivnog stanja, zaleci sto ovog septembra nama ne stize prinova a radujuci se bebici koja ipak stize u nasu (proširenu) porodicu. Sad i ona ima komplikacije u trudnoći pa sam totalno rastresena i u strahu za nju.
Vracam se vjezbi ponovo, mislim da će me to drzati 'normalnijom' i da ću prebroditi i septembar a onda ćemo dalje lakse.

Izadjoh preko vikenda sa prijateljicama pa se prisjetih mira kojeg imam u svom gradu, u svom zivotu i malo umanjih nemir koji se ovaj put pojavio nakon odmora. Kako lijepo rece Layla, 'Nedostaje mi more, ta predivna atmosfera i onaj lep osecaj kada ništa ne moras. Ali, ne može svaki dan da bude odmor. Još malo, pa će ponovo leto:-)„ To je moj problem trenutni ali 'sad će ljeto, za cas'. Ko mi je kriv kad nisam k'o elastigirl da živim u South Cal i da uzivam u blagodetima sunca svaki dan.

Nasi jedni prijatelji odose 2 godine na jedrenje, kao 'pauza' od zivotne frke, imaju dvoje djece od 11 godina i 8 godina, djeca će da rade home-schooling, itd. I to je ‘varijacija na temu’ Ninockine avanture. Ja bih ipak izabrala aventuru na kopnu I to tako divnom gradu kao sto je Pariz.
Svjesna sam ja svega sto kaže svirena, da živimo bolje nego vecina svijeta (iako kunem se da mi sebi izgledamo kao ona valjda vise nepostojeca 'middle class’ i uvijek nešto navlacimo, prebacujemo iz supljeg u prazno, itd).

Ali kao i sve u zivotu, obično vazi ono 's kim si, takav si'. Svako sebi nadje slično drustvo tako da se ja stvarno krecem u krugu ljudi koji idu na duge odmore a ima nas u dosta razlicitim poljima obrazovanja/zanimanja i nisu svi nasi ljudi koji hrle u Evropu ljeti(ucitelji, kompjuterasi, mehanicari, velike face u biotehnoloskim firmama, arhitekte, marketing, inzinjeri, itd, itd, itd). Sve je to neko drustvo 'srednje klase' u kojem sam na kraju krajeva I sama odrastala.

Ipak smo mi u godinama kad se više ne pocinje sa 2 nedelje odmora. Drugo je bilo kad sam imala 23-25 godina, pa dobijes nedelju dana, pa 2 u drugoj godini, pa tek oko 7 godina nekako navuces 3 nedelje. Vrijeme se promijenilo, sad sam zagazila u 40, sad moje drustvo i kad mijenja posao ne polazi iz početka, svi polaze bar sa 3 nedelja a standardno je 4 nedelje. Ja sam i sa 25 godina uzimala po mjesec dana odmora kad sam imala samo nedelju dana placeno. Ostalo je bilo neplaceno a bilo je 'necuveno' da neko uzima toliko slobodnog vremena (uopste nije bilo u skladu sa mentalitetom firme ali su malo po malo navikli da mene redovno nema ljeti). Sto kaže moj muž, 'ima ona dobru taktiku, čim se vrati u septembru sa odmora, pocne odmah da prica šta će raditi sledeći juli, kakvi su planovi i cijelu godinu spominje njenih mjesec dana slobodnih na ljeto pa dok ljeto doce, svi se navikli na ideju i više ne pitaju 'ides li ti' već 'kad ono ti ides'. Provjerena taktika i 100% bila uspjesna za mene.
Eto moj muž ima 5.5 nedelja placenog odmora i sve koristi odjednom svakog ljeta. Jas am nekad razmišljala da je dobro ako idemo svake druge godine jer to možemo mnogo lakse da podnesemo finansijski. Ipak, moje drustvo pocne planirati ljeto u januaru I tačno dobijem inspiraciju za isto I vise ni ne razmišljam idemo li ili ne idemo, nego stekam što se stekati mora da bi to ostvarili. Sad sa troje djece I u ovom divnom uzrastu kad još vole da su sa nama, tih 6 nedelja našeg odmora dobije neprecjenjivu vrijednost jer na kraju krajeva, to je jedino vrijeme kad oni imaju svu nasu paznju, ne dijeljenu na radne/neradne dane, na obaveze, itd. Otugujem ja malo I to naše ‘odvajanje’ u septembru kad oni krenu svojim zivotom (putem skole) a ja svojim/našim (posao, obaveze, itd).

Ja i nemam placen odmor pa mene 6 nedelja 'skupo kosta' novcano (lost revenue) ali je vrijedno uvijek i u svakom pogledu. Na to planiram u budget-u pa rastegnem ostatak godine da bih pokrila taj deficit. Kod nas je pitanje izbora. Neko ode nedelju dana u Meksiko sa porodicom i potrosi jednu trećinu onog sto mi potrosimo za 6 nedelja. Ljudi razloze sebi bilo kakvu logiku da bi opravdali sebi svoj zivot. Tako i ja sama radim, kad se zapitam kako ćemo ovo ili ono uraditi (finansijski), pa onda si 'obrazlozim' da ne mogu i jare i pare pa opet odlucim za 6 nedelja godisnjeg na ustrb recimo nekog 'progresa' (bolje penzije, sigurnijeg fonda za djecije fakultete, malo jači emergency fund, itd.) koji bi drugi izabrali.

To sto je uradila Ninocka (pametna glavica, uzor moj), ja o tome zvacem već neko vrijeme. Nisam ni blizu preloma da tako nešto učinim. Mi imamo otezavajuci factor a to je stariji sin sa kojim moramo imati osiguranje neprekidno a bilo šta privatno je za nas nemoguće. Samo njegovi lijekovi za epilepsiju kostaju $2,000 mjesecno I dzep bas zaboli kad dodje red da mi to sami platimo (ali hvala Bogu, samo 3 mjeseca u godini). Ni moj muž ne pomaze u procesu, on bi da ide, voli on sve sto mu se ‘servira’, al’ bi od njega malo pomoći imala što se tiče konkretne organizacije takvog pohoda. Jednostavno, zvakat ću ja to još neko vrijeme ali osjecam u stomaku da vjerovatno nećemo za sada napraviti neke drasticne promjene.

Ja sam tatamata za organizaciju odmora na limitiranom budzetu, oranizovala sam ove godine 5(+1) porodica, 5 destinacija, 6 nedelja I cijena ovakvog provoda je moguća vecini ‘srednje klase’. Mnogi misle da sve ovo kosta mnogo, mnogo vise, ili pak nadju razloga zašto je to za njih nemoguće (djeca mala, treba praviti novo kupatilo, ne može se dobiti odmor, itd. Itd. Itd). Rece mi prijateljica u julu, taman prije nego sto ćemo mi krenuti na odmor ‘koje ste vi sreće kad mozete ići u Evropu na odmor, mi to sebi ne može priustiti’. Ista ta prijateljica onda poce pricu o tome kako preuredjuju kupatilo I eto to ćeš ih kostasti $10,000. Pa to su te jare I pare. I kad ja kažem, pa eto ti novac za Evropu a ona kaže ‘ma treba nam malo bolje kupatilo, teško mi vise gledati one podove, pa bih da imamo 2 lavaboa, itd, itd, itd. Obrazlozila žena sama sebi razlog zašto živi zivot koji živi. Ja bih na rad u kupatilu dala maksimum $1,000-$2,000, većinu bi radili sami, itd aon ace dati $10K. Dobro je kad se može ali treba gledati da ima alternativa za sve. Nas odmor nije bio mnogo vise nego njeno kupatilo ali ona za odmor ne može da smisli potrositi sve novce ‘odjednom’ I nakon 6 nedelja ‘ne imati ništa’ a u kupatilu se nada da će dobiti taj novac nazad (kad proda kucu jednog dana za 20+ godina). jebiga, kako sad mi da pricamo isti jezik.

I tako do gubljenja daha. Ja sam toliko veliki entuzijasta što se tiče ovakvog nacina zivota I nakon svakog odmora, sve vise cementiram da mi je ovo vrijeme jako važno. Ipak, nemam pojma do kad će trajati, do kad će se moći i šta će sutra donijeti. Dan po dan pa ću valjda vratiti mir koji inače osjecam u svom okruzenju.
”

Kad je Ninocka pocela pricu o godinu dana pauze, mene je tad bas zagolicalo da malo procackam kako se takvo sto slaze sa našim zivotom. Vidjela sam tonu primjera porodica koje putuju po svijetu (ima tona RTW family blogs), uzmu po nekoliko mjeseci do godinu dana i onda sa djecom obidju svijet. Bilo je tu svakakvih porodica, sa razlicitim brojem djece, razlicitog uzrasta, iz svih oblasti obrazovanja, itd. Veoma zanimljiv 'sloj' stanovnistva.

Tad smo mi imali te iste konverzacije 'šta bi bilo kad bi bilo'. Zdravstveno stanje našeg najstarijeg sina nam je predstavljalo nepremostiv problem za takvu vrstu avanture. Ipak, ovo sto je Ninocka izvela, to uopste neizvodljivo i to me vise privlaci. Za sada je samo san u glavi, ali ko zna šta donosi sutra.

Ja sam odrasla u mnogo drugacijem zivotu od ovog koji ja živim. Moja mama je bila žena kojoj je 'kuca' bila na prvom mjestu, pa se u ono doba 'srednje klase', sve zivo radilo da se ima stan, vikendica, plac na moru, 100 tanjira, sve u kuci, itd, dok smo mi kao djeca u isto vrijeme imali po jedan par farmerica, cipela, itd. (al' nek' je u kuci 100 tanjira u slučaju da imamo 'velike goste'). Sve su to moji roditelji izgubili u roku od 24 sata jer su Bosnu napustili u ono loše vrijeme i zakucali na vrata nove države i poceli iz početka. Moja mama ni dan danas nije okrenula novi list i pocela drugaciji zivot već sad (u toj novoj državi) ima još veću kucu, i vise od 100 tanjira, 3 sprata u kojima je sve pod konac, 2 kuhinje, 3 dnevne, itd. Nas dvije smo po tom pitanju k'o Kinez i Njemac, ništa se ne razumijemo.

Ja sad sa 40 godina još uvijek imam tanjire koje sam uzela (ili nešto dobila) nakon fakulteta, mislim da ne bih mogla vise od 8 sastaviti da se slazu, najmestaj isto iz univerzitetskih dana, 'novo auto' 11 godina staro, nismo ofarbali kucu 10+ godina, itd, itd, itd. Al' zato svakog ljeta spucamo na odmor 5-7 nedelja jer vise volim da mi dupe vidi puta.

Ja nisam nezadovljna zivotom koji živim, obozavam kraj svijeta u kojem sam se srećom skrasila i mislim da ne bih bila spremna da se ikad selim odavde (za stalno). Ne mogu brate ponovo se 'prijateljiti', nemam snage. Ovde sam pustila korjenje, prijatelji su mi 'familija' i stima mi mnogo stosta. Privlaci me ideja 'godina dana pauze' i ovo sto je Ninocka veooooma pametno odradila (iako je to za sada neizvodljivo za nas).
A sto onda ovaj nemir nakon odmora??? Kriza srednjih godina, nezadovoljstvo u nekom drugom aspektu zivota, razmazenost, vapaj za ljetom/sunce/vremenom, ne znam ni sama. Prolazi polako, čim uhvati masina, kockice se slazu, sad će jesen divna, vecerice svakojake, djecije aktivnosti, par vikenda sa prijateljicama, pa zima i skijanje, pa proljece i opet poneko putovanje sa prijateljicama, i eto ljeta za cas. Prebrzo ide ovaj zivot, prebrzo u svakom pogledu!