Zanima me koliko treba djecu 'nagovarati' ili tjerati da probaju nove stvari... Evo zašto pitam.

Danas se zaputimo nas 3, kcerka od skoro 4 g, muž i ja na sankanje. Isli smo na snijeg samo jednom otkako se ona rodila (nismo ni prije često, ruku na srce, iako sam ja odrasla skijajuci, ali to je druga tema), prije 2 godine.

Pricam već danima kako ćemo ići na sankanje, kako se gore moraju obuci hlace za snijeg, staviti rukavice, kako je lijepo, puno djece, citali knjige, pjevali pjesmice, itd.

Naše dijete hlace ne nosi, zato sam trubila toliko o hlacama za snijeg - prije 13 mjeseci, tako nešto, je pocela nositi samo suknje i haljine i nema sanse da ćeš je nagovoriti da obuce hlace. Da mi je neko ovo pricao, ne bih mu vjerovala jer sam mislila da djevojcice koje oblace samo haljine imaju mame koje ih 'cifraju.'

Dodjemo gore, dan divan, suncano, ne previse hladno (sjeverna Kalif.) - muzu se apsolutno nije islo (otvorio covjek iPad čim smo gore dosli i pravi se da nije dio dogadjanja - ali i on je deseta tema, tj njegov odnos u ovakvim situacijama i manjak podrske koju pruza osim sto je fizicki tu).

Čim je ugledala hlace za snijeg, vriska nevidjena - ja se tu s njom natezem sigurno 15ak min, ne znam tačno, kako se moraju hlace obuci, kako će nam biti lijepo, pokusam da joj obucem, ona vristi, place, suze kakve odavno nisam vidjela - ne voli hlace, neće na snijeg, vani je hladno, hoće kuci. Ne mogu da je smirim niti obucem od silne dreke. A inače sam osoba koja ne podnosi njen plac i nocu recimo trcim do nje ali mi, za divno cudo, i nije ovdje toliko smetalo - vidim da je samo histerija i njena potreba da kontrolise situaciju.

Muž kaže - nema ovo smisla, pa nisi je bacala u bazen kad joj se nije plivalo, idemo kuci. Njemu najlakse da odustane.

Udaljim se od kola i nazovem najbolju prijateljicu da joj se pozalim i pitam šta bi ona, djeca su joj malo starija, itd. Smirim se i dobijem elana poslije našeg razgovora, vratim se do kola - (ovo smo uvjezbale, tj to mi je prijateljica savjetovala) i kažem - idemo na snijeg, ispadaj iz kola, oblacenje i idemo se sankati (sve veselim glasom, maltene pijukavim!)

Ona još uvijek vristi, place, suza suzu goni. Nekako je obucem, tu se i muž konacno ukljuci, nosim je ka stazi koja je odmah tu, neće da dotakne snijeg ali rekoh ok, barem smo tu.

Pocnemo se spustati i njoj se iz početka ne svidja, ali ne place, i poslije se pocne smijati, govori kako je super fijuuuu itd. Čak se i lijepo provedemo, nekih 45 min smo bili na snijegu bez placa - i krenemo nazad. Čak imamo par slika na kojima se smije!

E sad razmišljam da sam trebala mnogo ranije da je samo izvadim iz kola i da idemo na snijeg - jer ne može se djetetu dati uvijek da vodi kolo - u smislu, ne smeta mi što ne nosi hlace ali eto kad se ide na snijeg, hlace se nose i gotovo. Slična prica prije 1-2 mj oko jakne koju nije htjela obuci pa je dobila kaznu i sad oblaci bez problema.

A nije mi se cinilo dobro rjesenje da odustamo i odemo kuci - nije mi toliko zbog protracenog vremena nego mislim da ne bi nikakvu lekciju izvukla iz toga - osim - pocnem vristati i mama odustane.

Ja gledam da je svuda vodimo, izlazemo raznim aktivnostima, da može da odabere. Ne mora da bude alpska skijasica ali treba da ide na snijeg i nauci da skija, da pliva, poslije možda neki sport, instrument... Ne znam kako djeci drugacije pokazati šta sve može da se uradi i nauci ako ih se ne izlaze tim aktivnostima.

Napisah svasta a ustvari me zanima kakvi su vasi stavovi oko izlaganja djece novim iskustvima? Koliko ste uporni?