Hvala svima na lijepim zeljama.
Da ste vi samo mene juče vidjele - bila sam prava tragi-komedija (sve u jednom cinu).
Kaže 'teta na ultrazvuku', ocekujete sina a ja pravac u plac. Valjda sam ja u glavi već zamislila djevojcicu pa se nisam mogla opasuljiti da je djecak (a sve pod totalno nerealnim strahom da sin automatski znaci vece sanse za probleme u razvoju).
Imati jedno dijete sa posebnim potrebama ovog nivoa kao sto ima nas sin je nekad strahovito iscrpljujuce a sama pomisao na dvoje djece sa sličnim problemima nas zaustavi u mjestu. A
l' ne može covjek zivjeti u strahu, ako Bog da bit će sve u redu, a ako ne bude, bit će još vise komicno u ovoj nasoj kuci. Valjda bi bilo lakse sa drugim djetetom, svasta smo naucili u poslednjih 7 godina, sve se nešto nadam da ne bi pocinjali iz početka kao sto je bilo sa sinom. Al' nema ni razloga da razmišljam na ovu temu jer je ultrazvuk za sada izgledao dobro, sve izgleda 'na svom mjestu' pa ćemo da se nadamo najboljem.

Sve u svemu, danas je novi, bolji dan, vidim svoju jucerasnju ludost, smijala sam se sama sebi jutros jer u onom blesavom placu mi još padne na pamet pa da je i sve u redu sa ovom bebom (sinom), uhvati me dodatna tuga sto će on 'jednog dana da se ženi, da će da ode od kuce, da ću biti svekrva, itd'. Naravno, ovo je stvarno bila pravi pravcati slučaj 'privremenog ludila'.
Danas sam se smijala na ovu temu al' juče mi sve pod uticajem ludih hormona izgledalo iskrivljeno (a da ste samo cule moje prijateljice koje su me slusale dok ja placem kao kisna godina na dobru vijest).