Svakako za pohvalu!

Hvala Biberche, pravo me obradova... jaoj, Branislav Lecic je recitovao, pa gdje sam ja bila :((

Ništa, nema druge, znamo gdje nam je zborno mjesto ;)

Pozdrav Treca!

Free Will

Nije važan teret, već snaga onoga ko teret nosi.

„Zavidim” Aleksandri na entuzijazmu, hrabrosti i optimizmu i želim joj mnogo sreće i uspjeha u buducim projektima.

P.S.

Ne mogu da se ne zapitam, kakvi bi bili Aleksini stihovi, kada bi nekim cudom mogao vidjeti danasnji Mostar.

Cuj Leka zaboravio brkove... bas to ne lici na njega ;)

Poslije serije o Santicu, njemu se sve oprasta, zar ne :)

biberce

bas se ponosim tobom! ;)

laxi

Vidis ti kako to cuva Crnoga da se ne pre'ladi, pa makar i po cijenu neodlaska na otvaranje kluba i bliskog susreta sa Lekom.Eeeee...to ti je prava žena :)

ljubac drugama

-He he...dobar ovi Crni,zna se snac,sto jes,jes...no mi seja nešto kasno pali:))))

de, de tropi nek' te cuje gazdarica...

U ime ljubavi: NE VJERUJ...

Ne vjeruj u moje stihove i rime
Kad ti kažu, draga, da te silno volim,
U trenutku svakom da se za te molim
I da ti u stabla urezujem ime -


Ne vjeruj! No kasno kad se mjesec javi
I prelije srmom vrh modrijeh krsa
Tamo, gdje u grmu proljece leprsa
I gdje slatko spava nas jorgovan plavi,

Dodji, cekacu te! U casima tijem,
Kad na grudi moje priljubis se cvrsce,
Osjetis li, draga, da mi t'jelo drsce,
I da silno gorim ognjevima svijem,

Tada vjeruj meni, i ne pitaj vise!
Jer istinska ljubav za rijeci ne zna,
Ona samo plamti, silna, neoprezna
Niti mari, draga, da stihove piše.

-He he Tropi, ja imam bolje sanse od tebe,dvaput sam se razvodio :))),na starzi :)))

-Samo za seje:

http://www.youtube.com/watch?v=4Qb77fjp7ks

Oo Bineeeeee

Koliko tebi treba vremena da raspakujes jedan ovakav poklon?Ti si iskusan u tome.

Biografija:

Aleksa Šantić (27. maj 1868, Mostar - 2. februar 1924, Mostar), jedan od najvećih srpskih pesnika. Otac Risto mu je rano umro pa je staranje nad njim preuzeo stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, i sestru Radojku koja se udala za pesnika i Aleksinog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živeo je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumevanja za njegov talenat, pa se posle završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vraća u rodni Mostar.
Stvarao je na kraju 19. i početkom 20. veka. Svoju najveću pesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najlepše pesme. Uzori su mu bili srpski pisci Vojislav Ilić i Jovan Jovanović Zmaj, a od stranih je najviše poštovao Hajnriha Hajnea čija je dela i prevodio na srpski jezik. Njegove pesme pune su emocionalnog bola, rodoljublja, ljubavne čežnje i prkosa za nacionalno i socijalno ugrožen srpski narod.

On je bio osnivač kulturnog lista „Zora” i predsednik Srpskog pevačkog društva „Gusle”. Tokom života je objavio ogroman broj pesama, a od dela se izdvajaju: „Hasanaginica”, „Na starim ognjištima”, „Anđelija”, „Nemanja” i „Pod maglom”.

Najpoznatije njegove pesme su: „Emina” (1903), „Ne vjeruj” (1905), „Ostajte ovdje” (1896), „Pretprazničko veče” (1910), „Što te nema?” (1897), „Veče na školju” (1904), „O klasje moje” (1910), „Moja otadžbina” (1908).

Izabran je za dopisnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1914. godine.

Poznati pesnik umro je 2. februara 1924. godine u Mostaru od tuberkoloze.

Izvor:
http://www.antikvarne-knjige.com/biografije/aleksa_santic/aleksa_santic_biografija.html

Fotografije:

http://www.1389.org.rs/slike/Aleksa%20Santic.jpg
http://www.studio88.ba/get_img?NrImage=2&NrArticle=126 20

http://zivot.krstarica.com/uploads/pics/santic.jpg

http://profile.ak.facebook.com/object3/1744/125/n25937784162_1 770.jpg

Sa Ducicem

http://www.aleksasantic.com/foto/ducic-santic.jpg
http://www.osaleksasantic.edu.rs/images/santicfoto/aleksas antic_02m.jpg

Evo još jedna za zaljubljene:

LJUBAV

O, da mi je nešto pa da budem reka,
Pa da tečem ispred tvoje kuće male;
Pevajući tebi da razbijem vale
O pragove gde ti staje noga meka.

Pa kad niz pragove siđeš sa ibrikom
Da zahvatiš vode, da ti zgrabim ruke,
Prigrlim te sebi u svoje klobuke,
I da tebe, draga, više ne dam nikom.

Na dušeku trava i mojih smaragda,
Kao nimfa moja, da počivaš svagda,
I da niko ne zna tvoje mesto gde je.

Samo moje oči da gledaju u te,
Samo moje sve dubine i sve kute
Da lepota tvoja osiplje i greje.

1923.

ALEKSA ŠANTIĆ

ALEKSA SE VRACA IZ RAJA

Od zvijezda satkan, iz beskraja,
Aleksa se vraća iz raja.

Ima li ikog, u čase sretne,
s dobrom na licu, s dušom, da sretne?

Hoće li iko, živ, mrtav, ko zna -
na Starom mostu da ga prepozna?

A voda žubori, mire jasmini,
gle ono djevojče nalik Emini!

Izašle lijepe Anke i Zore,
s Neretvom neriječ da prozbore.

Prolazi Aleksa sav od svjetlosti -
a nikog svoga, Bože oprosti.

Samo pazimo, ko sjene crne,
nas nekolko da ne posrne.

Pero Zubac

Dobro jutro Beograde!

Do-broooo jutrooooo Beogradeeee i od mene :) malo otegnuto al' uz cmoku ;)

Ne mogu a da ne dopisem i Misu :)

SA ALEKSOM ŠANTIĆEM

Samog ko Mjesec sred noći ljetnje
Na starom mostu Aleksu sretnem

Sa sijedom sijenkom nad vječnom vodom
Traga za nikad rođenim rodom

Možda ni sebi priznati ne sm'je
Da je izrodio samo pjesme

A sve Emine Anke Zorke Tuge
Ljubiše drugi ljubile druge

Njemu od strasnih ljubavi osta
Da noću luta lukom mosta

I da se vrati mladićstvu tihom
Opet bi ljubavi ljubio stihom

Pale se pendžeri noć je sve plića
Bigliše bulbul u bašči Šantića

S Veleži ko s harfe kipti svanuće
Mrak drhti u oknu Šantića kuće.

Mišo Marić 1989.

--------------------------------------------------------------------------------

JOŠ MALO S ALEKSOM

E moj Aleksa
Druže moj tužni
Kraj tvoje ljepote
Svi smo mi ružni

Da tebe nije
Ne bi ni znali
Kako smo krhki
Nježni i mali

Kako smo lažni
Sebični škrti
I mrtvi davno
Prije smrti

E moj Aleksa
Druže moj vrli
Umjesto tebe
Da mi smo
Umrli.

Mišo Marić 1986.

Beograde dobro jutro!

http://www.youtube.com/watch?v=qUnvTKEoP0A

I moja najdraza, zahvaljujuci kojoj prosetam ulicama Beograda iako sam tako daleko, daleko...

Evo ti vidis inspiracije!

Dobro jutro Kanado! Srećan i tebi rođendan!

P.S.
Crni i Kanada slave rodjos u isti dan. E pa bas leeepoooo...

hahahah... masala masnu za poklon :))) najbolje kakvu u rafuzi ;)

A, jaoj Zelje, ma nema dok je on ne otpjeva... samo mu nešto 'zura pravo starinska :) Biberche ti si nasa lafica i lavica, možeš sve!

Jelo - nema na cemu... divna pjesma o Beogradu i ja bih da skoknem barem na jednu kaficu i snitu ispred Moskve :)

Između noćii zore su snovi... kroz Aleksine pjesme nekada ne možemo jasno da razaznamo dal' je svanulo... il' su samo snovi...

NA MJESEČINI

Zvjezdice se nebom zlate,
Među njima mjesec plovi,
A po kuća cijela sela
Svijetle se svuda krovi.

Po šumici glasak bruji,
Tičice ga mile daju,
A bubica sitna zuji
Po mjesečnom leti sjaju.

Pirka vjetrić sa svih strana
Pa cvjetiće zalelija,
A duša se moja mlada
Rajevanjem tu napija.

Tu sam sio na travicu,
Kraj potoka, meka, bajna,
Uz'o sitnu tamburicu,
Pa uživah svijeta sjajna.

Uzdahn'o sam dva, tri puta
Pjevajući prošlu slavu...
Tamburicu milu spustih,
I podigoh nebu glavu:

Kumovsku sam slamu gled'o,
Zv'jezde gled'o kako sjaju,
I bac'o sam, srpsko čedo,
Pogled svakom neba kraju.

Zamislih se: ko to tajno
Krasno, plavo nebo stvori?
I sa milim da se bajno
Zvjezdicama blista gori?

Ko sunašce žarko dade,
I one mu zlatne zrake?
Tu prirodu ko sazdade
I miline prosu svake?

Tada mi se izdaleka
Nešto milim glasom javi:
Bog sve stvori - i čovjeka -
Njega ljubi, njega slavi!

Ja se trgoh - glasak čujem -
Pa sa strahom prošaputa':
Tebe ljubim, tebe štujem
Neizbrojno, Bože, puta!
1887.

U SNOVIMA

Još i sad, sveto, na duše oltaru,
Kô rajski cvijetak, kao zvijezda sjajna,
U ljupkom milju, nježnosti i čaru,
Još i sad blista tvoja slika bajna.

Osjećam miris tvoga mekog prama
I gledam oči koje život dijele,
Osjećam poljub pun nebeskog plama
I vrući stisak tvoje ruke bijele.

Kroz moju dušu tvoja rječca zvoni
Kô sveti zvuci nadzemnoga svijeta;
I kad sam srećan i kad bol me goni,
Svuda me bljesak tvoga lica sreta.

Na krilu snova, što ih ljubav kreće,
Ja dižem tebe nebesnome hramu,
Kao da ne znam da se vijenac sreće
Sa moga čela rasuo u tamu;

Kao da ne znam da ledenim mačem
Od tebe sudba rastavi me mlada,
Kao da ne znam da cvilim i plačem
Na mrtvom grobu porušenih nada.
20. augusta 1893.



DIVNA JE ZORA

Divna je zora
Kad jutrom s gora
Razgoni mrak

Divno je sunce
Kad na vrhunce
Rasiplje zrak

Divno je cvijeće,
U njemu sreće
Gledamo lik

Al' ništa nije
Da dušu grije -
Kô pjesme klik.
U Mostaru, 19. maja 1889.

Mislish na nokte od noga.

Jedna od najdrazih:

MI ZNAMO SUDBU...


Mi znamo sudbu i sve što nas čeka,
No strah nam neće zalediti grudi!
Volovi jaram trpe, a ne ljudi -
Bog je slobodu dao za čovjeka.

Snaga je naša planinska rijeka,
Nju neće nigda ustaviti niko!
Narod je ovi umirati svikô -
U svojoj smrti da nađe lijeka.

Mi put svoj znamo, put bogočovjeka,
I silni, kao planinska rijeka,
Svi ćemo poći preko oštra kama!

Sve tako dalje, tamo do Golgote,
I kad nam muške uzmete živote,
Grobovi naši boriće se s vama!

1907.
A. Santic

Jelo - ne pali Tropichinija majke ti :)))))) a odakle Plavog Orkestra :))

Medenice nasa, evo i od mene jedna:

http://www.youtube.com/watch?v=d9_KHRSobQ8&feature=related

A opet mi dusa o tebi sanja... gadja u moju srcku :( setala sam, ustvari vazda setam, padam s noga, ali me ipak uspomene vezu za Mostar, rani djacki dani, nasmijane curice, miris proljeca, moja hladna Buna i Neretva, slatke tresnje, vinogradi, miris ruza, dodir svjetlosti... a tek onog proljecnog sunca... mada znam da više ne grije i da nema ničega, ali ipak... neka meni Santicevih pjesama i dobra sam :)

laxi

šta mislis za koga je ova:

http://www.youtube.com/watch?v=Q20WW0-L_0w

ko pogodi dobja nagradu...lakiranje noktiju na nogama babaroginom metlom ;0

P.S.

cuj svaki mu dan vatromet :))))))))))))))))znaci veceras gazdaricu tretira:)))))))))

Kakav vatromet???Postao sam na to alergican.Čim pocnu pucati,oma pomislim pucaju na mene.Bjezi u krevet gazdarici.Sto je sigurno sigurno.
Lijepo je biti moler.I lakovati.

Upravo „dobro jutro” uz „Ostajte Ovdje”!

Biberche - uz ovu pjesmu me vezu sjecanja na neke prve osjecaje bola. Sjecam se da sam je za jednu priredbu morala recitovati i tako sam se druzila sa svakom rijeci danima... nisam mogla da shvatim da je neko mogao napustati svoje ognjiste i zivjeti negdje drugo. Nisam mogla da razumijem kako su mogli da disu, da okamene i da ostave rodnu grudu. Sjecam se da sam iskreno zalila i tugovala sto je to tako morala da bude, ne razumijevajuci zašto, ali sam bila ubjedjena da se to ne bi vise moglo ponoviti... mislim da mi je bilo 8 godina.

Tamo negdje kada mi je bilo 9 ili 10 odem sa jednim klubom na Boracko, lijepo mi sa drustvom, al' me nostalgija drma, a čim se sjetim „Ostajte Ovdje” suze mi krenu... i tako ti ja lijepo drugi dan zovnem tatu da dodje da me „odmah” pokupi :))

A, nidje veze, jer smo često putovali i napustali Mostar, al' valjda sam bila maza a i moralo se nešto k'o pospremati i prati sudi u rijeci :)

P.S.
hahahah... Jelo, vala bas se mislim za koga je :))))

A zipa Tropichinija sto je strasljiv!

A šta mislite za koga je ova umetnica:

http://www.youtube.com/watch?v=hKggvQYgzsY

zaboravih da pitam: može li neko da mi pojasni ove +/_
Hvala!

Jelo, imala sam priliku, ali sam možda malo i sebično, propustila istu. Plasim se novih razocarenja.. bilo ih je puno proteklih godina...

veselka

nema tu ni rijeci o sebicluku...ja neodlazak potpuno razumijem...nadam se, i pored svega, da si donijela pregrst lijepih utisaka i uspomena...

P.S.

nema na cemu i nije neko objašnjenje. Možda će ti biti jasnije kad kažem da su + i - jedna najobičnija budalastina, a na budalastine smo ovde već navikli i to u velikim kolicinama ;)

Cudna jada od Mostara grada
http://www.youtube.com/watch?v=03pzebhMggc&feature=related#
Ne voli me Biba,svi je djavli znali ,šta li joj je.

Evo sto si shucela,nego sama bila u shumi.A šta bi da je onaj Bin naisho?Ma bilo bi vishka izvidjaca.Svi bi izvidjali.
Charli...char limuna.

E da je naisho,danas bi svi zajedno pili i pjevali:U armiju me majka shalje.
A kako bi se zvao?Mali Binchi.Ljubi ga majka.

gospodinu Binu na poklon
http://www.youtube.com/watch?v=B_ohOZhwOTQ&feature=related#

Turbo Binchi uz pratnju Jele i Biberche-ta
http://www.youtube.com/watch?v=_uhQ4bNhBFg&feature=related#

hahaha... zadnje ljetovanje u Gracu, sad se sjetih, izdurala do kraja, bilo nam super, ali mami preko telefona porucim da sam gladna i da mi napravi sve sto sam voljela, pa i nekakve bubamare, prelivene sa zalivom, sjeckana hladna lubenica... sve me je cekalo. Istusirala se, najela, napila vode sa cesme i stura Stari :)

Jelo to je bilo samo za tebe ;))

Nazad na Santica... Boze kako svaka pjesma obara... kako se nosi u srcu... odzvanja... kako je ispunjena sa duhom. Duh pravoslavlja i ljubavi je izvijen u njegovim pjesmama na tako tih, al' jak i dostojanstven način. Procitati, osjeti... ovo je ljubav, sreća, dom...

MOJA MOLITVA

Pošlji, gospode,
Utjehe u mraku,
U ovoj noći
Što se život zove
Daruj mi duhu
Svijetlu volju jaku,
Da uvijek stupam
Na podvige nove.

Slaveći tebe,
Da istinu zborim
Drugu i bratu,
Silniku i robu;
Za pravdu da se
Uz pravedne borim
I s njima šibam
Poroke i zlobu.

Ohrabri srce
Da, u času svakom,
Vjeruje, ljubi
I oprašta zlijem,
Kô tvoje sunce
Neskvrnjenom zrakom -
Da njime svuda
Smrzle duše grijem.

Pošlji, gospode,
Utjehe u mraku,
U ovoj noći
Što se život zove
Daruj mi duhu
Svijetlu volju jaku,
Da uvijek stupam
Na podvige nove.

1908.

-A mene,caca,tero da radim u pekari...veli izvidjaci nisu za tebe:

http://www.youtube.com/watch?v=rTkpQ5iw8QQ

Eh, da se desio mali Binber, sad bi pio himber :)))

BTW - ka'će kifle?

Koja su doba, ja još najprimjernija na casu :)

Laku noc i poljubi Binbera za mene, mali pravo dobro hoda u rikverc, odma se pozna ciji je... čim prohoda...hahahha...

Za Bina i Biberche
http://www.youtube.com/watch?v=g82kmnXc0Zs&feature=related#
kakva bre shuma.

hahahha... joj, balerina, uvjezbano do bola :)

E, danas odmaram. Ovamo Dan Nezavisnosti.

Gazdarica i ti skupa uz Anu Karenjinu :)))

Jelcek - znamo mi odavno da ti pogadjas Tropijev ukus ;) DUO SNOVA!!!

Dobro Vece, uz Santica :)

http://www.youtube.com/watch?v=sKT5RfNRlGQ&feature=related
JEDNA SUZA

Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I kô sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle granate.

1910.
A. Santic

Podlije Veselkinog:
Ovako mi je lakse: nosim ih u dusi, a nadam se da su u dusama NAS puno srećniji i mirniji!

Za laku noc od mene:

Bez dvojbe, Santic je jedan od najvecih srpskih pjesnika, u mome srcu - najveci i najdrazi. Dijelom ga je pogresno nazvati „samo” pjesnikom, jer Aleksa je zapravo umjetnik – umjetnost je zivjela u njemu i on je živio kroz i za nju... bio je pjesnik, dramaturg, prozni pisac, glumac, pjevac, kompozitor i sigurna sam da ispustam još sto šta. Sa svojim poletom, energijom, ljubavlju je ispunjavao tadasnji Mostar i tamu tadasnjeg vremena farbao bojama duge – njegove pjesme su se pjevusile ulicama Mostara i dramske uloge njegovih radova uvjezbavale po sokacima i trgovackim radnjama... pjesma po pjesmu, grad je pjevao u istom zanosu kao i Aleksa. Obiljezio je dekade svoga postojanja u ovom gradu i iznjedrio ne samo mnoge radove, nego i sliku o Mostaru kojeg je toliko volio, da sigurno ne postoji ni jedan zasluzniji Mostarac koji je ostavio vece tragove od njega samog, kako ni prije, a tako ni poslije.

Zapamcen je po ljepoti svoje duse, koja odise kroz njegove pjesme, zeljom za pravdu, za pobjedu dobra nad zlim, za suncem umjesto mrakom… uvidjam sa ovoga aspekta da je pokazivao i nespecificno za tadasnje pjesnike, ljubav prema ženi, ne samo kroz romanticne pjesme i mladalacke zanose zaljubljenog mladica, nego i kroz opjevanu ljubav majcine brige i suze, hrabrost sestre Srpkinje koja pronalazi snagu da ubije zvijer i odbrani svoje najblize, tuznu sudbinu zaljubljene djevojke u malenoj varosi, itd… ovako tada ili bilo kada je mogao da sanja, ili tacnije da vidi, samo neko sa apsolutnom cistotom duha koja ga nije ogranicavala sa socijalno-prihvacenom tematikom i shvatanjima vremena u kojem je živio. Tako je Aleksa pored ljubavi ka svojoj vjeri, naciji, plemenu, pokazao i ljubav prema ženi. Carolija Santicevog umijeca nije samo bila u urođenoj logici, cistoti i snazi jezika i pripovijedanja, nego i kombinaciji kao potvrda svega navedenog -u zdravoj percepciji koju je potvrdio na svim levelima I pravcima. S tako kristalno-cistom ljubavlju, umom bez okova, nenatrunjenim srcem, Aleksa podsjeca na malenog, nasmijesenog, ili ponekad i iskonski rastuzenog i povrijedjenog, djecacica - kako ga je i sam Ducic nazvao – „najvecim djetetom naše knjizevnosti”.

Pored psihicke ljepote I talenta, zapamcen je i po fizickoj, apolonskoj ljepoti – elegantnom tijelu, sa pravilnim drzanjem I markantnim crtama lica, koje je dopunjavao sa profinjenim manirima, besprijekornim odijevanjem i naravno sa nezaobilaznim sesirom I stapom.

Izgleda da se se sva ljepota i skromnost svijeta nasle u nasem Aleksi, sav talenat i vjera, urođena, a ne samo naucena, pa se zato se i nije cuditi kada carobna muzika pocne da nas melodicno zanosi dok čitamo njegove stihove, sto kandilo u staroj kuci zamirise, sto nas sve rane našeg roda zabole, majcina suza dotakne, behar u nozdrvama blago zamirise, tijelo zadrhti za izgubljenom ljubavi, zracak jutarnjeg sunca ugrije, prelijepe djevojke prohodaju u noćii izazovu smijesak…

U nekim ranim djackim danima su me roditelji a onda i uciteljica poveli u njegovu kucu, posmatrali smo njegovu kancelariju, ocuvane prepiske i radove u staklu, upijala sam se sveme sto sam vidjela, a njegov rukopis me je opcinio. Tako stilski, izvajana slova sa perom, svako kao da je bilo dugo osmišljavano, ali onda opet svaka riječ, upravo kao njegova poezija, kao da je bila ispisana bez ijedne trunke napora, tecno, u jednom dahu, bez prekida… dakle, tako još davno se uvjerih da sve sto je izlazilo iz Aleksinog pera, pa tako i same rijeci na papiru, je bilo jednostano... carobno.

Aleksa nam je u zaostavstinu ostavio toliko mnogo, pored ljepote, dobrote, vjere, ljubavi, pokazao je i da bez obzira na tjeskobu vremena, bez obzira na granice malene varosi, nepravdu i ludilo, jedan covjek može i mora da smogne svu svoju jacinu, samopouzdanje i velicinu da bude iskren svom duhu, korijenima, rodu, otkucaju srca, jer samo tako može da se izdigne iznad crnih sila prostora i vremena u kojem se rodio. U tako jednoj malenoj varosici, u tako jednom potlacenom gradu, Aleksa je pisao jasno kao ponosni Srbin, kao pravoslavac, kao covjek, pa je zbog toga i bio hapsen od strane austougarskih vlasti. U svakoj pjesmi je bio sve to, pa čak i vise od svega toga…. Vise jer jer imao kosmicku snagu i lik, koji kao da nema vremenske pripadnosti, pa čak ni prostorne... taj Mostar, to njegovo vrijeme, nije li to bilo koje drugo sivo vrijeme u kojem su mnoge naše generacije bile zatecene… nije li to bilo koji drugi komad krsa u kojem se dusa radja i iskreno ga kao dijete voli i nad njim se topli!?

Dosao je na ovaj svijet u proljece i poput samog proljeca, Aleksa je probudio mnoge duse sa svojim carima, unio jedinstven miris, ukus I toplinu u nasoj knjizevnosti I zivotima. Preminuo je relativno mlad, u 56 godini… u godinama kada se vecina pisaca konacno formira i ostvarjuje najbolje radove, sa izgradjenim stilom, istancanim culima, oslobodjeni mladalackih zanosa I nemira. Nazalost, Santic je otisao tog zadnjeg februara, ne uspijevajuci da osjeti svoje mostarsko proljece još jednom, isto ono koje ga je sigurno dotaklo po rođenu I preodredilo da ga slavi kroz svoj zivot… pitam se - da ga je docekao I prozivio još 10-20-30 proljeca, koliko ljepote i dobrote bi se naslo u njegovim poznim radovima, koliko bi svijet bio bogatiji… pitam se da je živi danas, koliko bi put bio svjetliji.

Aleksa je setnja po lijepom Mostaru koje ima samo jedno godisnje doba, voznja kroz kosmos, provirivanje u rajske baste, posjecivanje porodicne kuce, djedovih grobova… Rado ga čitam, rado ga posjecujem, rado mirisem behar, pricam sa dragim licima i okrepljujem se u Neretvi i Buni, dok me obuzme milina I toplina, ispustim koju suzu, onu od koje je uvijek lakse da se se digne I obavesno na izlasku pojedem onu prvu, najsladju tresnju Ranku. Vjecno sam mu zahvalan sto je iznjedrio upravo ovakav grad, kojeg zauvijek možemo da nosimo u sebi, sa daskom poznate svjezine i vjecnog proljeca.

Laxi,
dirljivim tonom i ocitom ljuvavlju potvrdjujes moju tvrnju!
pozdrav

'ta je bilo?

Hvala Bogu pa neko progovori i prodisa, pravo ste me prepali. Reko', šta uradih kukala mi majka; malo me crvenilo i prolazi :)))))

Ljubac zenice moje drage!

laxi

ma jok! svi gledaju ispracaj MJ, a moderatoru ladovina...

mrBin-boy
(Ciciban-Chipolino)2009-07-07 03:52 PM-Ma...spucao bih je i ja,al posto sporo čitam...ostalo mi još 10 pasusa do

mislis Karenjinu binci hahahahahaha...ne sumnjam uopste da ne bi, nego si malo promasio temu hahahahahaha...

Šta ćete to? Mojne da vas tu patosiram sa rafalom koscela da ne znate jeste li me poceli citati ili prestali :) ni rijeci o mom eseju vise, ima da bijem sve redom i da mi ga onda recitujete, al' sve napamet :)))

hahaha... e, jeste mahniti majke mi moje...Cuj ostalo mu još 10 pasusa do kraja. A, kako vas u belaj ubacih tebe i Vronskog :))))

Kakav MJ... kakav sprovod, jedva skontah pa se onda sjetih Lega, pa se postidih :( joj :(

Jupi stoja... i od mene nešto u formi muzickog eseja :)

http://www.youtube.com/watch?v=JmEYm_ldWlA

Umjesto stoje, po mom izboru...
Uzivaj!

http://www.youtube.com/watch?v=ZGipPJKMEeU&feature=related

Hvala Veselka - divno :)

Jeste Biberche - svaka cast na temi, ovo je jedna od najboljih u zadnjoj godini! Toliko ste me svi obradovali sa vasim izlivima emocija da sam zaista bila dirnuta i ponesena sa situacijom... thus, Binchi spominje „pasuse” :)))) jednu Paloma, molim lepo... prvo me Vronsky dotukao a sada ovo :)

-Zipa ove zenskadije,mene ste nasle da trehate...mojne bre,da sad zovnem Yugu,da vas sve izgazi,na skroz :)))

-Zipa Jelo,stvarno !...a ja se sve vreme pitam,kad će taj Alexa:))), klinci mi zamenili knjigu...sad ću mamu da im...ljubim:)))

-Tropi
-Tropi
-Tropi

ja procitah jednu i meni je dosta...:)))))

Cuj Yugo da nas izgaza... a-hahahaha... bjeri Binchi dok te nismo u masnu zavezali :)))

Biberche,

Jeste... i malo je reći da je odlično... ovaj dio je izuzetan jer zaista iz Santicevih pjesama se osjeti cistota, svjetlost, ljubav, zelja za borbu, ali isto tako i odbijanje mrznje i zla, onoga sto razdara pojedince, krivi njihovu percepciju, prlja poimanja religije, pripadnosti i etike ili onoga sto je „pravicno vs. pogresno”. Jačina Santicevih stihova je upravo u ovome - u njegovoj percepciji i duhu, te milom i jednostavnom obracanju... on je ipak narodni pjesnik.

„ Poput Šilerovog shvatanja takozvane «lepe duše», Aleksa je uz karakter imao i savršenu lepotu, lepotu i duše i tela, bio je apsolutni ideal «čoveka viteza, fanatični prijatelj i plemeniti protivnik». Jednom, upravo na puteljku uz Radobolju, kroz bašte i vinograde, susreo se Aleksa sa austrijskim intendantom, jednim poručnikom. Oficir ga je ljubazno i sa vidnim uzbuđenjem pozdravio, čestitao mu na zbirci koja je 1913. godine bila objavljena u Mostaru, na zbirci pesama «Na starim ognjištima». Aleksa se iznenadio i zbunio.

Aleksa Šantić kao da nije hteo da veruje u zlo među ljudima. Imao je neku unutrašnju potrebu da sve preinači na lepo i simpatično. Apolonski lep i bogat, nije razumevao mržnju, zavist, «ljude nije delio na dobre i rđave nego samo na prijatne i dosadne, ali je smatrao za ljudsku tragediju što je na svetu bilo više dosadnih nego zlih».[”
S.Seferovic

Javo, javo, javo, javo:

„Oči Alekse Šantića kao da je odnela Neretva, a srce do kraja istrošio vodenični kamen na Buni. ”

;)