Priche iz detinjstva.
Naša jabuka
U basti moga detinjstva, živi jedna stara jabuka.
Živi kažem, jer više ne raste ...
Posadio ju je moj otac, kad sam ja bila mala devojčica
i rasle smo zajedno ...
To je krasna jabuka, govorio je otac i
veselit će joj se i moji unuci ...
Svakog proleća gledam njene stare, kvrgave grane
raširene kao da žele zagrliti celu bastu
preplave me sećanja ...
Moga oca nema već dvadeset godina, a u hladu jabuke
danas uživaju njegove praunučice.
Jabuka sve manje cveta i bojim se proljeća kada se više
neće probuditi.
Čini mi se kao da je samo svojom ljubavlju održavamo
jer sada su ostalo samo secanje i jabuka u basti...
Prinčipesa, nježna i suptilna osjeća moju sjetu
kad sjedimo pod jabukom i jučer vadi iz džepa mali, zgužvani papirić.
Ovo sam nacrtala za tebe bako , da vidiš koliko te volim.
Na papiriću nevješto nacrtano srce do srca ...
Dok je grlim i ljubim u znak zahvalnosti,
Pišulinka sa velikim zanimanjem promatra susjedove
golubove poletarce kako uče letjeti i neprekidno
kruže nebom.
Okreće se za njima, sve dok joj se ne zavrti
u glavi i pada u travu.
Pomažemo joj da se uspravi Prinčipesa i ja
i smijemo se ...
Na trenutak zaboravljam zbog čega sam tužna...
A Vi...?
euserbian
(taxidriver)
2009-06-12 04:04 PM
Čisto. Blistavo. Možda nije muški, ali sviđa mi se.
I ja imam jednu sličnu jabuku. Ne, imam... imam ih mnogo. Bosanska pitoma brda, napuštena. Jabuka, šljiva, krušaka, trešanja... poneki orah, džanarika, ali jabuka najviše. Rijetko jedem jabuke jer ove „kupovne”, špricane izgledaju kao našminkane, silikonom i krpicama dotjerane današnje djevojke. Lijepe, ali bez mirisa i ukusa, krupne i sjajne ali bez sokova, bez karaktera... dosadne. Ne želim da vrijeđam, oprostite.
A sjećam se jabuke u Vrelima, moj đed po ocu je sadio kad je bio momak, kažu da je to bio običaj. Da je bogdo i danas. Nekad se kalemilo, fidim (kalem) na divljaku. Odnekud je dobio fidim neke sorte koja je, pokazaće se, rađala krupne, žute, mirisne jabuke koje su znale biti teže od pola kila i bila je čast pokloniti je. Tu, na tom mjestu gdje je đed nakalemio uspjevala je i rađala obilno preko godine (svake druge godine), a poneku je davala i kad joj godina nije. Ogromna, razgranata, znali smo dan ostaviti berući samo nju, oprezno, da se ne oštete. Brali smo jednu po jednu u pletene korpe i užetom spuštali na zemlju, gdje ih je već neka od žena prihvatala i prebacivala u gajbe. One najkrupnije, iz vrha krošnje brali smo u vreću napravljenu od neke bordo navlake za sjedište od „fiće”. Patent. Radovali smo se jeseni. Osim ove bezimene sorte bilo ih je još nekoliko šarenika, kožara, zimnjača... Ali jedino na našu bezimenu nije napadala imela. Uvijek je bila čista, razlistana, razgranata, najveća među đedovim ranim radovima. Sjećam se da su mnogi nosili grančice sa rodnih grana, niko nije ni branio, da bi je nakalemili ali nikom nije uspjelo. Zašto, niko ne zna.
Lijepa priča iz djetinjstva se tako završava i nastavlja se jedne jeseni '79. Te jeseni, kažu, rodila je kao nikad. Ja sam bio u vojsci. Otac i majka su tog dana požurili da uhvate malo lijepog vremena pa da potrgaju makar one najkrupnije iz samog vrha. Tih dana kiša skoro nije prestajala. Zamislili-uradili. Pri silasku, otac se oklizne na mokru granu i padne na leđa. I polomi kičmu. Meni jave tek poslije mjesec dana. On lično iz bolničke sobe. Pismom. Dali su mi odmah odsustvo. Prvo šta sam htio uraditi bilo je da je posiječem, da je zatrem, za trag da joj se ne zna. Ali otac nije dao. -Ne!, rekao je, nije jabuka kriva što međedi padaju sa nje. Nije je dao. Dolazio je poslije još mnogo puta pod njenu krošnju. Mogao je voziti i kretao se sa štakama. Kako se tada osjećao i šta je razmišljao nikad nam nije rekao. Umro je nepunih šest godina kasnije od posljedica te nesreće. U pedeset trećoj.
Jabuka je dočekala i ovaj zadnji, nesretni rat. Poslije rata je nekog paćenika iz ko zna koje nedođije, ogrijala, možda i život spasila. Želim u to da vjerujem, da je nekome vratila što je ocu uzela.
O nekim drugim jabukama, drugi put.
Nostalgija!
Cesto ovde lutam , kad se pusti vece:
Usamljen i tuzan razmišljam o svacem,
I dok mutan reka pored mene tece,
Zaželim se suza, zaželim da placem.
Ali moje suze presahnuse, druže,
K'o izvor u zarko leto kad presusi;
Suzi mojoj nema u ocima traga;
Osecam je samo kad u grlu gusi ...
I vracam se vedar, mada srcem placem:
Sa osmehom primam pogrde i laske:-
Izigravam sreću i smejem se svacem.-
- Šta ćeš: svi mi imamo danas svoje maske ...
... Tece reka, tece; pada vece kasno,
I dok sve se sliva u prozracnoj seni,
Čini mi se, druže, da te vidim jasno:
RODNI KRAJU
Sav si oko mene, i sav si u meni...
pozzz