Vrlo često, pogotovo u ljetnom periodu, odem na naše Srpsko imanje u gradu u kome živim. Sretnem draga lica, iako bas puno o njima ne znam i sita se ispricam. O cemu pricamo, ne bih vam umjela pripoviditi, ali uglavnom jezik ne uvlacimo. Napunim se nekada pozitivnom, nekada negativnom energijom, u zavisnosti koga sretnem i kome se šta dogodilo od prošlog puta kad sme se vidjeli. Najdraze mi je , ruku na srce stati i popricati sa omladinom, ili se valjati po pjesku sa djecom u malom parku, koji ne stedeci ni vremena ni truda sami izgradismo. Nekako mi je omladina veselija, duhom zdravija i puna elana, i čini mi se na svu sreću da ih nije onaj prokleti rat puno mlatnuo. Djeca, k'o djeca, uvijek su ulijevala sreću u odrasle duse...
Moja generacija i oni još stariji, uglavnom zapocinju teme o roditeljima i ostaloj rodbini tamo preko okeana. Tuguju, suzu puste za oboljelim ocem, majkom, koji su na milost ili nemilost prepusteni sudbini i pokojem telefonskom pozivu koji obecava posiljku sa dolarima i rjesenje njihovih briga. Vecina njih je zadovoljna situacijom takva kakva je, i isticuci njihovu nemilosrdnu žrtvu u financijskom smislu, pokusavaju da neutralisu Bogom dane potrebe roditelja: vidjeti svoje dijete, pomilovati unuce , gledati ga kako raste.
Jedna gospodja nam s ponosom pokaza njen nanoviji mercede, iz novcanika izvadi sliku tek kupljene kuce, čak nas i sviju što se u grupi nadjosmo pozva da joj budemo gosti. Uz sve to se pohvali kako je teskom mukom stekla to što ima, čak se i odlazaka u rodni kraj odrekla, cetvoro od bratica i sestrica nikada nije vidjela, muzevi roditelji joj djecu upoznali nisu, ali eto, slike salje redovno, mada putuju dugo, jer starci žive na nekom zabitom selu sa još dvoje staraca, pa kad zapadne snijeg ni konjem se progaziti ne može. Pohvali se da njen muž uvijek posalje novac jednom od rodjaka koji u jesen namiri hranom i drvima, i ni prstom mrdnuti ne moraju. Još rece da su se jedne godine poboljeli opasno,i sreća da je sin od ovo dvoje preostalih mjestana navratio, inače ne bih živi ostali.Bog mu zdravlje dao, spasio ih je, rece gospodja...
Ovakve price nisam prije slusala, i zaista su me takle. Kako žive nasi starci, pogotovo ovi na selima, kad znamo da omladina odlazi trbuhom za kruhom, i vecina sela ostaje pusto, sa pokojim starcem i staricom?
Znam da ljudima nije lako da se brinu o starim i iznemoglim, ali zar to nije nasa duznost i moralna obaveza? Da li se nas hercegovacki mentalite mijenja, da li se utapamo u zapad, da li iscezavamo kao narod?