Pjesaci li smo golim proplancima izbjegavajuci neravan put nevjesto nasut krupnim sljunkom na mjestima gdje ga je vjerovatno voda raznijela prilikom proljetnog otapanja snijega. Na proplanke sa obe strane puta nadovezivali su se manji i veci brezuljci pokriveni ljeskovinom iza koje su se kocoperile visoke bukve i hrastovi. Odmah iza te bjelogorice sume, na visokim ovojcima planine nazirala se gusta crnogoricna suma. Razgledajuci okolinu i diveci se prekrasnim pejzazima nismo ni primjetili da smo blizu sela. Spustili smo se niz jednu povecu rivinu sa velikom krivinom na kome se nalazio izvor sa ogromnim drvenim koritom. Nekoliko krava je navratilo da se napoji.Na vrh nepregledne strmine, ispod jednog usamljenog krosnjatog stabla, tri cobanice su razgovjetno iz sveg glasa pjevale. Rijeci su jasno dopirale do nas, a onda se gubile u provaliji s donje strane puta.
„ Srce moje, kucalo pa stalo
sjetilo se koga je imalo”
„ Dodji dragi, ako ćeš mi doći,
ako nećeš, ja ću drugom poći”
Mahnuli smo cobanicama u znak da smo ih primjetili, a one su ljubazno odmahnule nama.
Selo je izgledalo velicanstveno. Kuce rastrkane po dolinama i brezuljcima, a iza svake od njih se prostirao ogroman vrt i poneko stablo sljive, ili jabuke. Nikada slično selo nisam u zivotu vidjela. Čula su se dozivanja sa brda na brdo, rika ponekog goveceta iz obliznje sume i pasji lavez.
Dosli smo do jedne kuce na brezuljku, koja nam se učini najinteresantnija. Imala je neki kao balkon sa drvenom, vjesto uradjenom ogradom. Otvorili smo kapiju i pokucali na vrata. Izasao je covjek osrednjih godina, rukovao se sa nama, i ljubazno nas pozvao da udjemo. U uglu sobe na rucno pravljenom krevetu sjedio je mladic s guslama u krilu i pjevao neku epsku pjesmu. Kad nas je ugledao odlozio je gusle, predstavio se, a onda je pogledao oca kao da ga nešto moli. Otac je prisao i pazljivo kao ikonu uzeo mladiceve noge ispod koljena i podigao ih na krevet.
„Paralizovan je od malih nogu, ali vrlo pametan. Čitav gorski vijenac zna na pamet. U matematici je genije. Dolaze mu i srednjoskolci da ih poducava. Nije isao u skolu. Sve je sam naucio. Ja mu kupovao knjige, a on ucio. ” -Sa suzoma u ocima pricao je domaćin.
Nego, djeco, da vas ne zamaram svojim nedacama. Recite mi ciji ste i odakle ste?
Prestavili smo se i ispricali nas avanturisticki put. Ponudio nas je da jedemo. Ponudi momke i rakijom. Nama dvijema razmuti domaći sok od drenjina. Kaže ostalo od prošle godine.
„ Ovo selo je, moja djeco, jako siromasno. Omladina se ne zadržava ovdje. Ode sve trbuhom za kruhom. Ima svega petnaestak domaćinstava. Neke kuce su i zatvorene. Dodju ljudi preko ljeta na odmor. Djeca odvela djuturume sebi u grad. Ja neću ziv odavde. Evo nas nekoliko Milovica, dole su Kandici (pokaza rukom niz strminu), tamo open Bulajici.Imamo i jednu kucu Sarica. Pazimo se kako da smo svi jedna kuca. Ako mi šta zatreba, ja samo izadjem ovdje iza kuce na ovaj brijeg i viknem. Za tren oka , eto ti čitavog sela.Nezgodno, brate. Nezgodno i za djecu. Pjesace u skolu do Luke. A, i mi ako trebamo u prodavnicu ili ambulantu, moramo tamo.Ljeti je bolje. uvijek neko s autom u selu ima. Odemo pa pokupujemo šta nam treba. Ali, zima, zima... Ma, pri jadu, dobro je da smo još u dobrom zdravlju. Ja sam se , vala, nahodao po doktorima. Vise sam puta sa svojim sinom otisao do doktora, nego da mi je sastaviti čitavo gornje polje. Sve na konju. ali, pusto, nema lijeka...”-Uzdahnu i skoci , te izadje napolje :„ Oooooo, Milusaaaaa...je li ti sinnnnn dosooooo?”- Čuli smo ga kako doziva.
Udje u kucu i rece da da podjemo do Kandica kuca, a onda će nas jedan od momaka odvesti do nevesinja.
„Djavolji je ovo put, moja djeco. Probijen je radi vojnog interesa. Da je zbog nas, nebi ga imali ni ovakvog. Njime su i turci dosli is Sarajeva kad su okupirali Nevesinje... Ponekada, naročito u jesen i rano proljece, voda ga raznese, pa auto nam ne može ni doći u Zaborane. Tu , ispod Bulajica kuca, odmah na izlazu iz sela i sada imaju velike rupetine, ali eto nasipamo koliko možemo...”
ovaj dobrocudni hercegovac nas isprati niz strminu, i opet dozva Milusu kako bi nas najavio.
Milusa nas je docekala ljubazno, ponudila i hranom i picem,ali smo ljubazno odbili, jedva cekajuci da sjednemo u auto kako bi se uputili prema Nevesinju. Prošli smo kroz jednu prekrasnu ledinu sa , cinilo mi se najljepsim poljskim cvijecem koje sam do tada vidjela, da bi se ponovo nasli na makadamskom putu. Mladic koji nas je vozio , objašnjavao je o svakoj kuci ponaosob, napominjuci za mnoge od njih da su već odavno bez stanovnika. Izasli smo iz sela, i vozeci se malo boljim putem, za nekih petnaestak minuta smo se nasli u Luci, selu o kome nam je ljubazni domaćin pricao...