Manastir Visoki Decani
Poslije ponovnog vaskrsnuca srpske države u prvoj polovini devetnćstog vijeka, njeni vladari, svjesni istorijskog i duhovnog značaja decanske lavre, ovoj drevnoj zadužbini redovno su slali novcanu pomoć i druge priloge.
U Metohiji, zapadnom dijelu južne srpske pokrajine, nalazi se manastir Visoki Decani, zadužbina svetog kralja Stefana Decanskog. To je jedan od mnogobrojnih pravoslavnih dragulja kojima je ukrašena kolijevka srpske države i kulture. Manastir je sagraden izmedu 1327. i 1335. godine, a posvecen je Vaznesenju Gospoda Isusa Hrista (Spasovdan). Smješteni u živopisnoj dolini rijeke Bistrice, medu visovima Prokletija i gustim šumama kestena i bora, Visoki Decani poznati su kao najveci i najbolje ocuvani srednjovjekovni srpski manastir na Kosmetu. U svojoj burnoj istoriji bio je tu veliki duhovni centar, u kome je razvijana crkvena umjetnost, misionarski i prevodilacki rad i druge duhovne aktivnosti. Iako su manastirske zgrade postradale u vrijeme turske okupacije, crkva je u potpunosti sacuvana (sa freskama iz cetrnćstog vijeka). I danas u vrijeme teških patnji kroz koje prolaze zajedno sa svim što je na Kosmetu ostalo srpsko, Visoki Decani opstaju, svjedoceci o slavnoj prošlosti i dajuci nadu za svijetlu i pravednu buducnost.
Izgradnja
Kada je izabrao pogodno mjesto za svoju zadužbinu, Stefan Decanski je najprije dao da se sagradi manastirski grad (tvrdava) sa jakim kulama, a potom su sagradene monaške celije i ostale potrebne zgrade. Pored manastira je Stefan Uroš podigao i bolnicu, koja je djelovala u srednjem vijeku. Hram je graden osam godina, od 1327-1335. godine, a izgradnjom je rukovodio protomajstor Vita iz Kotora, „kraljeva grada”, kako je ostalo zabilježeno na jednom od portala crkve. Kotor je još od Nemanjina vremena bio jedan od važnijih gradova Srpske kraljevine. Ostale gradevine sagradio je majstor đorde sa svojom bracom Dobroslavom i Nikolom. Freske su završene 1350. godine. Imena freskopisaca nisu sacuvana. Jedino je ostalo ime nekog „grešnog Srda”, koji se potpisao nad jednim stubom u crkvi. Po stilu u kome je uraden živopis da se zakljuciti da je car Dušan, koji je završio zadužbinu svog oca, nakon njegove smrti unajmio slikare iz primorja, sljedbenike grcke slikarske škole. Nakon smrti glavnog ktitora - svetog Stefana Decanskog, njegov sin car Dušan prenio je oceve mošti u manastir. U hramu se takode nalaze i drugi grobovi vlastele, medu kojima je i grobnica đorda Ostrouše Pecpala, za koga se vjeruje da je bio darodavac fresaka u priprati.
Istorija manastira prepuna je raznih dramaticnih dogadaja i obrta.
Stradanja i uzdizanja
Nakon Kosovske bitke 1389. godine, manastir Decani, kao i cijelo ovo podrucje, našao se izložen napadima turskih zavojevaca.
Krajem sedamnćstog vijeka manastir je zadesio požar. Slično je bilo i sredinom osamnćstog vijeka. Kada je Danilo Paštrovic Kažanegra preuzeo upravu nad manastirom 1764. godine, on ga je zatekao gotovo u ruševinama. Jedino je crkva ostala netaknuta.
Manastir nije imao ni kulu ni trapezu i u njemu je živio samo jedan monah. Danilo je na sebe uzeo obavezu da obnovi manastirski kompleks. Pod njegovim rukovodstvom napravljen je i ikonostas, koji je do danas u crkvi. Zahvaljujuci njegovom zalaganju manastirski život je obnovljen. Zbog svega što je učinio na obnovi manastira, arhimandrit Danilo je ostao zapamcen kao drugi decanski ktitor.
Poslije ponovnog vaskrsnuca srpske države u prvoj polovini devetnćstog vijeka, njeni vladari, svjesni istorijskog i duhovnog značaja decanske lavre, ovoj drevnoj zadužbini redovno su slali novcanu pomoć i druge priloge. Knez Miloš Obrenovic je 1836.
godine pomogao da se napravi velika trpezarija, koja je i do danas u upotrebi. Darujuci olovo 1857. godine, knez Aleksandar Karadordevic omogućio je da se pokrije krov crkve. Buduci da je srpski kralj sveti Stefan Decanski sagradio zadužbinu za sebe i svoje potomke, srpski vladari novijeg vremena osjecali su posebnu obavezu prema ovoj zadužbini. Do današnjeg dana decanska crkva ostala je značajna ne samo zbog svog velicanstvenog izgleda već i visokog kvaliteta materijala koji je upotri...ljen za njenu gradnju.
Ktitor
Stefan Uroš III, zvani Decanski, rodio se 1285. godine kao sin kralja Milutina i kraljice Ane, bugarske princeze. Još kao dijete Stefan Uroš proveo je neko vrijeme u zatoceništvu tatarskog hana Nogaja. Od 1309. do 1314. godine upravljao je Zetom (današnja Crna Gora). Sa svojom prvom suprugom Teodorom, takode bugarskom princezom, dobio je dva sina Dušana i Dušmana.
Godine 1314. došao je u sukob sa svojim ocem, pa je nepravedno oklevetan oslijepljen i protjeran u Carigrad. Nakon šest godina, na insistiranje vizantijskog cara, kralj Milutin pozvao je svoga sina Stefana Uroša u Srbiju, i, izmirivši se sa njim, vratio ga u predašnje dostojanstvo. Sveti Stefan je svima otkrio cudo svog iscjeljenja koje mu je darovao sveti Nikola još dok je bio u Carigradu. Nakon oceve smrti Stefan Uroš postao je kralj Srbije, a u toku svoje desetogodišnje vladavine predvodio je srpsku vojsku u nekoliko ratova za odbranu otadžbine. Najznacajniji je bio rat sa Bugarima, u kome je na Velbuždu, današnjem đustendilu, 1330 godine porazio bugarskog cara Mihaila Šišmana. U ovoj bici posebno se istakao mladi princ Dušan i njegovi vitezovi. Medutim, nakon pobjede nad Bugarima, nezadovoljna vlastela podsticala je sukob mladog princa sa ocem, nakon čega je stari kralj bio uhapšen i zatocen u utvrdenom gradu Zvecanu kod Kosovske Mitrovice, gdje je mucenicki postradao od zavjerenika. Nakon niza cudesa koja je Bog projavio nad grobom pravednika i kralja mucenika, monasi su otvorili grob i pred njima su se ukazale cijele i netruležne svete mošti. Od tada Srpska crkva slavi svetog kralja Stefana Decanskog (11/24. novembra), kao jednog od najvecih srpskih svetitelja.
Opštežišce
Danas u Visokim Decanima živi veliko bratstvo od trideset mladih monaha, koji su došli iz svih srpskih krajeva. Decanski monasi bave se raznolikim aktivnostima iako žive u potpunom okruženju. Duborez, ikonografija, izdavaštvo, misionarski i humanitarni rad uz redovna bogosluženja koja se vrše po drevnom svetogorskom tipiku, redovne su aktivnosti mladih srpskih monaha.
Ovaj manastrir je opštežšice u kome monasi žive predanjskim životom drevnih kinovijskih pravoslavnih manastira, dijeleci sve zajedno. Zajednicka su sva bogosluženja, trpeza, poslušanja... Monasi nemaju svoju privatnu imovinu i na korišcenje dobijaju samo svoju monašku celiju, u kojoj vrše svakodnevno molitveno monaško pravilo po pravilniku i ustavu manastira. Poslije rata i teškog terora koji je srpski narod na Kosovu i Metohiji preživio, bratstvo manastira Visoki Decani danas opstaje u ovoj sasvim izolovanoj srpskoj enklavi okruženoj i dalje neprijateljski raspoloženim militantnim Albancima. Manastir uspijeva da se održi i zahvaljujuci vojnoj zaštiti italijanskih snaga KFOR-a, pod cijom pratnjom ovdje povremeno dolaze Srbi hodocasnici iz drugih dijelova Kosova i Metohije, kao i iz unutrašnjosti Srbije, da bi se poklonili casnim relikvijama drevnog svetilišta.
Najpoznatije od tih relikvija jesu mošti svetog kralja Stefana Decanskog, čije je cijelo, netruležno tijelo sacuvano u civotu ispred glavnog ikonostasa. U manastirskoj crkvi takode se cuva netruležna ruka svetog mucenika Nikite Gota iz četvrtog vijeka.
Iz četvrtog vijeka je i vilica svetog Grigorija Niskog, poznatog teologa i episkopa. Sa svom svojom duhovnom i kulturnom vrijednošcu, a s obzirom na mjesto i prilike u kojima se našao, manastir Visoki Decani jedan je od mnogobrojnih branika ne samo srpske već i sve hrišcanske civilizacije.
http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=2131