Ovo drugo.

Makarios, nema šta da vidis.

Evo moje recenzije 'filma':

- -

Evo velike i korisne opomene našem pokolenju, u kome mnogi idu naopakim putem: Igraju po periferiji a ne poznaju centra, muče se da izraze no nemaju šta da izraze, trče da prosvećuju a sami neprosvećeni, zaglušuju vikom o kulturi a ne brinu o karakteru, traže uređenje celoga sveta a nisu uredili svoju dušu ni svoju kuću.
Sveti Vladika zicki i ohridski, Nikolaj

Mislio sam da će ovo biti jedan od filmova cije utiske mogu da napisem ili kažem u svega jednu ili par recenica. Međutim, u slučaju filma „Sisanje”, ne bi bilo iskreno sa moje strane a da ne kažem bas ono šta mislim o tom filmu u potpunosti, i sa trudom da sto manje stvari izostavim.

Naime, ako se prepustimo slobodnoj konstataciji da je film vrsta ili grana umjetnosti onda i u ovom slučaju, naravno, možemo svrstati ovaj filmski poduhvat pod sve – golemo ime - umjetnost. Ali mi ćemo već upravo ovdje vjerovatno naici na raskrsce i mimoilazenje mišljenja. Biće da već znaš kako se ja osjecam u vezi umjetnosti danas - krajnje kriticno, i ovaj film neće biti izuzetak, šta vise, pokusacu sazeti moj dojam filma sto to bolje budem mogao, čija reflekcija teksta tece u pasusima koji slijede.

Film „Sisanje”, je po mom skromnom i laickom, ali u ovom slučaju vrlo sigurnom mišljenju, najobmanljiviji, najneukusniji i najgori film uopste koji sam ikad imao priliku da gledam. Ovo mišljenje zastupam u cijelini, i do te mjere da ću bez oklijevanja staviti ovu kolosalnu gnusnost od 'umijeca' van opsteg domena umjetnosti.

Vise je nego ocigledno da je film, u cjelovitosti onoga šta njegov kreator nama sugerise na kraju, tj. da je posvecen žrtvama huliganskog nasilja, krajnji promasaj, neuspjeh, toliko enorman, da svakoj osobi prvi zdravom razumu ne preostaje ništa nego da konstatuje koliko je autor filma pristrasan stvaralastvu fabrikacije i falsifikovanja srpske nacionalne misli, karaktera i opsteg cinjenicnog stanja u zemlji. Brate mili, i dusa, i srce, i um moj su duboko uznemireni ovim 'umjetnickim stvaralastvom' gospodina Stevana Filipovica. Jadni Srbi sa ovakvim 'umjetnicima' čija im savjest dozvoli da ovako rdjav plod i grdobu izrode.

Autor filma nije uspjeo da stvori koliko-toliko originalan pristup scenografije ali zato jeste i te kako bio uspjesan u kopiranju efekata fotografije, pa čak i tipa dijaloga u mnogim scenama, holivudskih filmova. Ipak ovo nije predmet sto čini ovaj film sramnim. Iako je ovo nakaradno filmsko ostvarenje toboze trebalo da bude o žrtvama huliganskog nasilja, mi ne možemo a da ne primjetimo jedan veci aspekt koji dominira filmom – dekadencija srspkog drustva na razlicitim razinama drustvene zajednice. Pocetak te pojave jeste apsolutni moralni pad protagoniste, mladog Novice, koji kao veoma ugledan djak i obdaren matematicar, sticajem okolnosti, pada u krajnje kriminalno stanje uma i vladanja. On postaje fanaticni zagovarac i izvrsitelj fasisticke ideologije, i to sve u roku od jednog popodneva. Novica, ubrzo zatim, u ekstazi mrznje potkrepljene alkoholnom, ubija i nevinog mladica druge rasne pripadnosti tako što mu je smrskao glavu kamenom.

Takođe možemo da primjetimo da g-din Filipovic ubacuje neke isjecke istinskih amaterskih video snimaka, ali to nije ni jedina pojedinost koja daje specifican dokumentarni osjecaj ovom filmu, već i scenski prikaz dvoje ljudi, suparnika, koji su na televizijskom setu. Ako se osvrnemo na to podsvjesno sugerisanje vjerovatnoce dogadjaja u samom filmu, onda smo i svjesni koliko je ovaj film zloupotrebio energije i truda da okalja cast srpskog naroda, a nigdje to nije moguće nego kod još rodoljubno - neoformljenih, i opste istorijsko-neukih ljudi, koji će se radovati ovom flmu i visoko ga ocijeniti. Dalje Filipovic u svoj film dodaje takođe druge fragmente istorije koji su prilično poznati narodu na Balkanu danas i na taj način on potajno stvara 'legitimni' kredibilitet filma sto nije ništa vise nego obezbozena pogana ujdurma njegovog necasca prema svom rodu.

Navescu samo par primjera: Grupa mladih srpskih skinhedsa često salutiraju dobro poznatim fasistickim pozdravom u vidu podizanja desne ruke, ali u ovom filmu i sa tri prsta ali uz uzvik „Srbija Srbima!”. Taj uzvik, odnosno ta krilatica je daleko poznatija kod Hrvatskih nacionalista nego kog Srba, samo sto naravno oni govore: „Hrvatska Hrvatima”. Čitavu ideju je pokrenuo tzv. „Otac Domovine” [Hrvatske] Ante Starcevic još krajem 19. vijeka, koji je, najblaze receno, smatrao Srbe necasnim narodom, odnosno pasminom drugog reda, a ova ideologija se ponajvise i sprovela u II. svjetskom ratu ali i ponovila nazalost pod fasistom Tudjmanom, koji je opet stavio Srbe na 'razinu' Jevreja, Cigana i pasa. Ovdje valja i spomenuti kako Novica optuzuje svog već bivšeg prijatelja Mirka da je ustaša zbog njegovog imena i prezimena. Poznato je da je u II. svjetskom ratu ustaša Tomislav Filipovic bio jedan od 'poglavnika' u Jasenovcu i Staroj Gradisci, te da je svojom rukom zaklao na stotine Srba od kojih su mnogi bili i djeca, pa je tako i dobio naziv „Fra Sotona”. Ali vidi, i autor filma je Filipovic. Novica vidno nasrce na svog bivšeg prijatelja za kojeg kaže da je Hrvat i istovremeno mu drzi lekciju o srpskoj naciji. Kakvi su ovdje motivi autora? Od kada je istinska srpska nacionalnost bila potkovana fasizmom?

Neosporiva je cinjenica da film daje sliku uzasnog trijalizma zla srpskog naroda; na nivou vlasti i kraljevine, na nivou Crkve i na nivou pastve, a još i da ne spominjemo prikaz kako sam vrh države jeste spreman da žrtvuje svoj narod za svoje ocigledno fasisticke ideale i ne bi li se odrzali vlastodrsci u svojim mekim foteljama. Film je krajnje ispolitizovan i nazalost, može imati opak utjecaj, koliko god se ja uzasavao, te da iskrivi sliku rodoljublja u srpskom narodu. Moramo se zapitati zašto je autor ovog filma izlozio tako jedan bijedan 'aksiom' svijesti srpskog naroda i istorije srpskog naroda? Kako je moguće da tvorac filma dozvoli to sebi, i onda da nam proda, jednu takvu malicioznost i grdobu prikaza Srba? Zar je moguće poistovjetiti fasizam od kojeg je nestalo bar 700-800 hiljada Srba u II. svjetskom ratu, i zar je malo 450 hiljada poginulih Srba u I. svjetskom ratu? Zar je ne važno sto je bas Crkva spasila Srbe od petstogodisnje turske najezde? Zar je Sveti Sava, koji je stvorio srpsku nacionalnu i autokefalnu Crkvu prije 800 godina, na miran i blagosloven način, kada još niko u Evropi to nije uradio, a kada i jesu to ostale zemlje uradile - biva to kroz silu a i mnogo docnije, i koji se asketski podvizivao na Nebeskom Atosu 20 godina, i koji je donosio pismenost, slogu i ljubav, i cija djela i do danas odzvanjaju u srdascima Srba, pa zar je On za Stevana Filipovica toliko beznacajan? Nazalost izgleda da jeste. Dok svaki živi i mrtvi Srbin cuva ime i djela Svetog nam Save kao neotudjivu svojinu, g-din Filipovic to stavlja pod svoje bogohulne noge, ruga se vjeri i izopacuje istinu. Avaj lesevi srpski!

U niti jednom filmu, srpskom ili ne-srpskom, se ne manifestuje jedno ovakvo kolosalno patvorenje ljubavi prema vlastitom rodoljublju, i zbog takvog poganog ne-djela, moje je mišljenje da ono može biti samo predmet alijenacije od pojma umjetnosti, a naročito od pojma srpskog umjetnickog stvaralastva. Autor slobodno, a i zbog samo njemu poznatih razloga, stvara sliku neke korumpirane Srbije cija nacionalnost može biti zadovoljena, sprovedena ili ocuvana iskljucivo kroz nasilje, mrznju i fasizam.

Autor filma je sebi dopustio nepodnosljiva izopacenja i nakaradnost srpske nacionalne svijesti, izrugivanje srpskim a i ne-srpskim žrtvama fasizma, neuctivost i omalovazavanje crkvenog klira i apsolutnu apatiju prema posljedicama ovako jedne trule 'umjetnicke' produkcije, pa me sada uistinu interesuje kakva je priroda istinskih motiva za ostvarenje ovog filma.

Dok bjelosvjestski sinkretizam cvijeta i danonocno radi na obezlicenju naroda i licnosti, najrdjavije ćemo se ponijeti ako se opredjelimo za nešto sto je za nas najlakse i najnemarnije, tj. ako sklopimo ruke, zatvorimo oci i srdasca nasa, i dusu izgubimo, te se time prepustimo lebdenju kroz nistavilo koje nam je priredio stranac, tlacitelj.

Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može -
nek ad proždre, pokosi satana!
Na groblju će iznići cvijeće
za daleko neko pokoljenje.

P. II P. Njegos

Brate Makarios,

Slazem se u potpunosti. Mnogo me boli to što dosta ljudi visoko ocjenjuje ovaj film. Filipovic je mogao na milion drugih nacina ostvariti svoj cilj. Cisto dokumentarac bi bio dosta efektivniji. Izgleda da je ocigledno u kom pravcu je krenuo Filipovic.