Cuvajte jezik kao zemlju
jasnap
(domacica)
2010-03-13 04:28 PM
Cuvajte, cedo moje milo, jezik kao zemlju. Reč se može izgubiti kao grad, kao zemLja, kao dusa. A šta je narod izgubi li jezik, zemlju, dusu?„
Ne uzimajte tudju reč u svoja usta. Uzmes li tudju reč, znaj da je nisi osvojio, nego si sebe potudjio. Bolje ti je izgubiti najveci i najtvrdji grad svoje zemlje, nego najmanju i najneznacajniju reč svoga jezika.
Zemlje i države se ne osvajaju samo macevima i jezicima. Znaj da te je neprijatelj onoliko osvojio i pokorio koliko ti je reci potro i svojih poturio.
Narod koji izgubi svoje reci prestaje biti narod.
Postoji, cedo moje, bolest koja napada jezik kao zaraza telo. Pamtim ja takve zaraze i morije jezika. Biva to najcesce na rubovima naroda, na dodirima jednog naroda sa drugim, tamo gde se jezik tare o jezik drugog naroda.
Dva naroda, milo moje, mogu se biti i mogu se miriti. Dva jezika nikada se pomiriti ne mogu. Dva naroda mogu živeti u najvecem miru i ljubavi, ali njihovi jezici mogu samo ratovati. Kadgod se dva jezika susretnu i izmesaju, oni su kao dve vojske u bici na zivot i smrt. Dok se god u toj bici cuje jedan i drugi jezik, borba je ravnopravna, kad pocinje da se bolje i vise cuje jedan od njih, taj će prevladati. Najposle se cuje samo jedan jezik. Bitka je zavrsena. Nestao je jedan jezik, nestao je jedan narod.
Znaj, cedo moje, da ti bitka između jezika ne traje dan dva, kao bitka među vojskama, niti godinu dve, kao rat među narodima, nego vek ili dva, a to je za jezik isto tako mala mera vremena kao za coveka tren ili dva. Zato je, cedo moje, bolje izgubiti sve bitke i ratove nego izgubiti jezik. Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratova ostaje narod. Posle izgubljenog jezika nema naroda.
Covek nauci svoj jezik za godinu dana. Ne zaboravlja ga dok je ziv. Narod ga ne zaboravlja dok postoji. Tudji jezik covek nauci isto za godinu dana. Toliko mu je potrebno da se odrece svoga jezika i prihvati tudji. Cedo moje milo, to je ta zaraza i pogibija jezika, kad jedan po jedan covek pocinje da se odrice svoga jezika i prihvati tudji, bilo sto mu je to volja, bilo da to mora.
I ja sam, cedo moje, u svojim vojnama upotrebljavao jezik kao najopasnije oruzje. Pustao sam i ja zaraze i morije na njihove jezike ispred mojih polkova. Za vreme opsada, i dugo posle toga, slao sam cobane, seljane, zanatlije i skitnice da preplave njihove grade i sela kao sluge, robovi, trgovci, razbojnici, bludnici i bludnice. Moji polkovodci i polkovi dolazili su na napola osvojenu zemlju i gradove. Vise sam krajeva osvojio jezikom nego macem.
Cuvajte se, cedo moje, inojezicnika. Dodju neprimetno, ne znaš kad i kako. Klanjaju ti se na svakom koraku. I zato što ne znaju tvoj jezik, ulaguju ti se i umiljavaju onako kako to rade psi. Nikada im ne znaš šta ti misle, niti možeš znati, jer obično sute. Oni prvi koji dolaze da izvide kako je, dojave drugima, i evo ti ih, preko noćidomile u neprekidnim redovima kao mravi kad nadju hranu. Jednog dana tako osvanes opkoljen gomilom inojezicnika sa svih strana.
Tada doznajes kasno da nisu mutavi i da imaju jezik i pesme, i svoja kola i obicaje. Postaju sve bucniji i zaglusniji. Sada više ne mole niti prose, nego traže i otimaju. A ti ostajes na svome, ali u tudjoj zemlji. Nema ti druge nego da ih teras ili da bezis, sto ti se čini mogućnijim.
Na zemlju koju tako osvoje inojezicnici ne treba slati vojsku. Njihova vojska tu dolazi da uzme ono sto je jezik osvojio.
Jezik je, cedo moje, tvrdji od bedema. Kada ti neprijatelj provali sve bedeme i tvrdjave, ti ne očajavaj, nego gledaj i slusaj šta je sa jezikom. Ako je jezik ostao nedodirnut, ne boj se. Posalji uhode i trgovce neka dobro zadju po selima i gradovima i neka slusaju. Tamo gde odzvanja nasa reč, gde se još glagolja i gde se još, kao stari zlatnik, obrce nasa reč, znaj, cedo moje, da je to još nasa država bez obzira ko u njoj vlada. Carevi se smenjuju, države propadaju, a jezik i narod su ti koji ostaju, pa će se tako osvojeni deo zemlje i narod opet vratiti, kad tad vratiti, svojoj jezickoj matici i svome maticnom narodu.
Zapamti, cedo moje, da svako osvajanje i otcepljenje nije toliko opasno za narod koliko je stetno za narastaj. To može stetiti samo jednom narastaju, a ne narodu (misli na državu jednog naroda pr. E. G.). Narod je, cedo moje, trajniji od narastaja i od svake države. Kad tad narod će se spojiti kao voda čim puknu brane koje ga razdvajaju. A jezik, cedo moje, jezik je ta voda, uvek ista s obe strane brane, koja će kao tiha i mocna sila koja bregove roni opet spojiti narod u jedno otacastvo i jednu državu”.
MobiWalker
(Alepholog)
2010-03-15 07:15 AM
Postanje 11:1 A bijaše na cijeloj zemlji jedan jezik i jednake riječi.
„Postanje 11:2 A kad otidoše od istoka, nađoše ravnicu u zemlji Senarskoj, i naseliše se ondje.
11:3 Pa rekoše među sobom: hajde da pravimo ploče i da ih u vatri pečemo. I bjehu im
opeke mjesto kamena i smola zemljana mjesto kreča.
11:4 Poslije rekoše: hajde da sazidamo grad i kulu, kojoj će vrh biti do neba, da stečemo
sebi ime da se ne bi rasijali po zemlji.
11:5 A GOSPOD siđe da vidi grad i kulu, što zidahu sinovi čovječiji.
11:6 I reče GOSPOD: gle narod jedan, i jedan jezik u svijeh, i to počeše raditi, i neće im
smetati ništa da ne urade kako su naumili.
11:7 Hajde da siđemo, i da im pometemo jezike da ne razumiju jedan drugoga što govore.
11:8 Tako ih GOSPOD rasu odande po svoj zemlji, te ne sazidaše grada.
11:9 Zato se prozva Vavilon, jer ondje pomete GOSPOD jezik cijele zemlje, i odande ih rasu GOSPOD po svoj zemlji.
...
I od tada ”zidari„ ne odustaju da zidaju. Prvo finansijsku ”kulu vavilonsku„ ...dok u nju ne strpaju sve narode: Jedan svet - jedna država, jedna vlada, jedna moneta, JEDAN JEZIK, jedan ANTICAR!”