Na Svetog Nikolu

„I učini nas careve i sveštenike Bogu i ocu svojemu.”

A kad osvojih planinu, kliktah u sebi. I bi me sramota tih usklika. Guših ih svakim atomom sebe, stideći se tolike radosti.
A kad pjevah Njemu u slavu, opet se stidjeh. Toliko časti bješe tog dana, toliko slave i hvala, a ja svaki guših stidjeći se da pokažem koliko mi srce bruji od veselja i radosti. I kad su me zvali da sa domaćinom vrtim slavski kolač, opet se postidjeh. Jer, gdje žena to da čini. I skrajnuh se.
I kad mi moja Majčica dariva ljubav, i tu sam se smatrala nedostojnom. Ne, ne, tvrdjela sam da toliko dobar kolač, premazan najfinijim filovima, ne može mene da dopadne. I odrekla sam ga se prije nego mi je i serviran. I ne sluteći da Je uvrijedih.
I sve to jer rekli su da se ponizim. Rekli su mi da je On to rekao. A lagali su.

I danas bruje zvona za Svetog Nikolu. Treba tako, jer proslavlja se Radost.
I grade se novi manastiri i postavljaju zlaćana zvona na njima. Pozivaju se ljudi, jer i to treba. Jer proslavlja se Radost, uvijek i iznova.
I Bogomila majčica je još onomad tražila onu lijepu crkvu, kraj vode, da bi u njoj proslavljala Svoju Milost.
A zbog mene grešne se stradalo da bi se slavilo. A ja to tek sada shvatih. Tek sad, da jedino kroz slavu srca kada ovo počne da bruji ja mogu da nađemmilost za svoje grijehe. Valjda što je On u njemu. Ili je srce On.

Gospode, Slava Tebi. I kroz mene, na način na koji Ti želiš.