U slavu Petrovdana

Još kao djevojčica sam se radovala Petrovdanu. Tog dana su se u mom selu priređivale brojne manifestacije - pjesničke večeri i konjičke trke, vjenčanja na jezeru i izlozbe cvijeća. I ja sam redovno brala petrovac i od njega pravila vjenčiće. Jedne godine sam isti poklonila nevjesti koja se vjenčavala na obali planinskog jezera. To je ono što se uračunava u sitnice, ali one koje životu daju smisao.
Ovogodišnji Petrovdan je bio drugačiji. Nijesam stigla napraviti vijenčić. Nijesam ni recitovala, ni gledala nevjeste. Ali jesam osvojila najvisočiji crnogoski planinski vrh.
Stajala sam na litici.
Od planinskog vrha me djelilo svega par metara. Od života djelići sekunde uzgred i najmanje nepažnje.
I u tom trenutku prizivala sam andjele i šaputala 91. Psalm „... na ruke će te uzeti da gdje ne zapneš za kamen nogom svojom”.
I dok su mnogi odustajali, moji anđeli su mi pomogli da ja uspijem.
I pored magle, i pored klizave staze nakon obilne kiše, ostvarila sam jedan od najvećih snova. Ostvarila jedan od najvećih ciljeva zbog kojih sam i počela da osvajam planine. Ostvarila, i to na Petrovdan.
I kada se sve završilo i kada su se svi učesnici pohoda spustili zdravi zarekla sam se da ću Svetog Petra i Pavla slaviti svake godine. Zbog sebe i zbog svih učesnika!
Hvala Gospodu što nam je poslao anđele.
Hvala Anđelima koji su se brižljivo prihvatili tog poziva.
Hvala svecima, vilenjacima; hvala svim ljudima koji su pomagali jedni drugima. Jer svi su pomagali. Neko fizički, neko tihim molitvama.
Hvala i ...ma hvala i njemu. Jer dok su mi prijatelji pomagali, možda me je njegov pogled neposredno pred osvajanje vrha, zapravo spasio. Da li sam grešna sada zbog ovoga? Ili Bog ovo i sam zna.
I razumije...