Ljubav, zivot, smrt, zivot, ljubav je vjecna
-mrav-
2013-12-16 05:46 PM
Ljubav
Zivot na zemlji je period od rođenja do prestanka rada tijela, tzv.smrti. U tom periodu,koji je kod svakoga razlicit,mi se formiramo kao licnosti usljed raznih okolnosti. Svi, nužno, koji smo rođeni i umiremo. To nas uozbiljuje i prisiljava da vrednujemo zivot po drugacijim principima od svakodnevne logike u koju ako se zapetljamo još se ljutimo zbog sitnih svadja, zavisti… Bogatas kao i onaj koji pretura po kontejnjerima isto umiru. Tj.lakse ovaj drugi jer ga zivot nije mazio,ali sustina je ista. Pa kada smo već svi braca i sestre u zivotu i smrti, moramo vidjeti kako se suociti sa prelaskom u vjecnost ili nistavilo, sto lakse. Ljubavlju! Ako idemo u nistavilo,silno smo tuzni. Ako idemo na drugi svijet silno se radujemo. Ali zbog nepoznavanja stvari imamo strah, kao i mala nerođena beba kada napusta majcinu utrobu, svoju sredinu od 9 mjeseci. Svi ćemo to docekati, neko prije, neko kasnije, suocenje sa cinjenicnim trenutkom prelaska iz ovoga svijeta, tj.sigurnije,napustanje ovoga svijeta. Kakvi su tada osjecaji? Zamislimo jednog bolesnika na samrti.Umire.Zna da umire. Šta misli? Da li se ljuti na komsiju sto mu je zagrebao auto? Ali auto vise nije bitan! Da li želi da vidi kraj serije ili vijesti, ali to se već može predvidjeti,i glupo je. Šta želi? Želi da je okruzen ljubavlju, ljudima koje voli i da se seli na bolje mjesto, u nestvorenu svjetlost gdje su i ostali preseljeni ranije.
Ova vjera da je ovaj zivot samo putovanje kroz vreme je jako bitna ne samo kao utjeha,jer utjeha je već kapitulacija pred besmislom i smrcu. Kao lažna nada. Vjera u ljubav, zivot, svjetlost, istinu, vecnosti je ono sto nam hrani dusu i daje joj smisao. Ne umires, već se selis u vjecnost.Nasi stari su bili napredniji od nas pa su pisali epitafe, preselio se u vjecnost. Koliki su ljudi umrli, kolike generacije, razna carstva su prošla… Milijarde i milijarde ljudi. I sada, u raznim zivotnim dobima, u raznim okolnostima. Kao neka industrija… Zar ne shvacamo da ne trebamo smisao konacni traziti u ovome zivotu u smislu sadrzaja već u smislu otnotoloskih kategorija ljubavi i vjecnosti? Nebitna je duzina, 100 godina sa bolovimka u tijelu ili dusi već kvalitet. Preci duhovno cist kao suza. A šta je onda smisao boravka ovdje? Siriti ljubav i svako dobro, pomagati svima u dobru, napredovanje. Zato, pamet u glavu i radost u dusi. Roditeljima sa djecom oboljelom od leukemija svakako ne može biti svejedno, ali spoznavsi da je sve smisleno, i sve ima svoje razloge, treba se uzdati u visu silu da ne trijumfuje konacno slučajnost, besmisao, nistavilo. Ko ima takav pristup zivotu ili smrti već je duhovno mrtav i u silnim mukama, jer vjeruje da ide u ništa. Patrijarh Pavle, koji je bio iznad mnogih, duhovno (nezainteresovanost za prolazno) je rekao da živimo tako da kada se rodimo placemo a svi su oko nas nasmijani,a da pri samrti sa osmjehom odemo na onaj svijet, a svi oko nas da placu, tj, da zale zbog privremenog rastanka sa takvom licnoscu. I zaista, tako treba zivjeti. Nikome ne ciniti zlo, svakome samo dobro, a kada nas Svevisnji pozove da radosno i sa osmjehom predjemo gdje nas je pozvao. Tada se sve zivotne brige istinski zaboravljaju a iza nas ostaje samo nebitno. Bitno ide s nama, a to je naše bogastvo, duhovno blago. Tu je nebitno da si bio slavan, d ate mnogi znaju, jer mnogi te ne mogu zaustaviti da predjes tamo,nemocni su. Tu je bitno, za koliko si ti ljudi učinio nešto, maker te ne znali. Da li si im bar i dobro želio. Tako se napustanje ovoga svijeta poredi sa napustanjem leptira iz ruznog, prethodnog stadijuma. Krila, novi svijet. Kada bi tako gledali na tzv smrt, zaista bi ti posljednji trenuci na ovome svijetu izgledali manje traumaticni, a smatram da su argumeti prilično opravdani, zasnovani na sustinskim istinama. Prosljediti dalje za eventulanu duhovnu korist.