„Bog” je najgluplja rech izmišljena od prostih smrtnika koji mu dadose nadprirodne sile iz dva razloga,neznanje i strah od smrti.

Ne razumem šta traže ateisti na diskusiji Religija?

Kako znati da li Bog zasigumo postoji? Može li se postojanje Boga složiti sa naučnim činjenicama i prirodnim zakonima? Kakav je On? Gdje su sigumi podaci i izvori o Njemu? Kakve su posledice vjerovanja ili nevjerovanja u Njega? Šta znači postojanje Boga za naš lični život?

Posledice shvatanja da nema Boga
Ako Boga nema, nema ni konačnog autoriteta - sve je ralativno, nema apsolutnih pravila ponašanja. Ako nema Stvoritelja, sve je slučajno i nema smisla. Ako nema Onoga koji je vječan, onda nema ni vječnosti - sve je prolazno.

Posledice shvatanja da ima Boga
Ako Boga ima, ima konačnog autoriteta - postoji zakon ljudskog ponašanja. Ako ima Stvoritelja, sve je djelo plana i ima smisla. Ako ima Onoga koji je vječan, onda ima i vječnosti - sve je prolazno.

Danas u svijetu postoje različite ideje o Bogu ili o Njegovoj (ne)egzistenciji, od ateizma (čovjek je najviše biće, najveći autoritet, moralni zakoni su proizvod ljudskog shvatanja i kulture a ne božanske volje; nema apsolutnog vrhunskog autoriteta, društvo je konačni autoritet), deizma (Bog postoji ali nema kontakta sa čovjekom, On je stvorio svijet usadivši moraine zakone u ljude i prepustio nas samima sebi), paganizma ili politeizma (svijetom upravlja mnoštvo bogova koji gospodare prirodnim pojavama, a čovjek treba da ih poštuje da bi mu bili nakloni i činili dobro – što inače vrlo asocira na kult svečeva u tradicionalnom hrišćanstvu), postmodernističke filozofije (ideje čovječanstva su povezane kao mreža i u međusobnoj su korelaciji; svaka ideja ili vjerovanje koja je postala sastavni dio istorije i ljudske misli dostojna je prihvatanja; nema nikog iznad ostalih; svi putevi vode do Boga), klasične nauke (pošto se ne može empirijski ili naučno dokazati ima li ili nema Boga, nauka ga nije otkrila, prema tome, nema Boga; mi smo dio beskrajnog razvojnog lanca) i slično.
Vjerovati u Boga je samo ljudska potreba, ali ne i stvarnost. Biblija ne sadrži racionalne postavke, već mitove starih naroda. Bog je samo plod ljudske religiozne mašte. On je zamisao slabića koji trebaju neku natprirodnu pomoć. Stoga u racionalnom razmišljanju i odlučivanju Bog nema mjesta. Ovo je stav tzv visoke kritike i skepticizma.
Mišljenja običnih ljudi uglavnom se svode na nedoumice tipa „Ko to zna?” „Niko Ga nije vidio.” „Ima neka sila.” „Mora da ima nešto.”

Budizam, hinduizam, New Age „hrišćanstvo”
Bog postoji kao bezlična inteligentna energija, kosmička „svijest”, kao suština cijelog svemira. On nije ličnost, već inteligencija i sila koja prožima kosmos, kao i svakoga od nas. Meditacijom čovjek spoznaje boga u sebi. čovjek se sjedinjava sa bogom posle mnogo reinkarnacija, prelaskom u „nirvanu”, bezlično jedinstvo sa bogom.
Logičan slijed ovakvog tumačenja je da pošto Bog nije osoba, nemamo nikakav lični odnos sa njim. Mi njega posjedujemo u sebi i samo treba da ga iskoristimo u svoje svrhe. Bog nema ljubav, moralni zakon ili pravila. Postoji samo karma, zakon odmazde. Ne postoji nikakav vrhunski moralni autoritet, niti moralna odgovornost.

Spiritizam i okultizam
Bog je vrhunski Um, inteligentna energija koja prožima svemir i koja se manifestuje kroz duhovne pojave, naročito preko duhova umrlih s kojima je moguće komunicirati.
Satanisti uče da je Bog Adonaj koji je tiranin neopravdano protjerao boga satanu sa neba, koji je dobar i čija vladavina je blaga.
Praktična posledica ovakvog vjerovanja je odbacivanje biblijskog prikaza Boga, kao i cjelokupne Biblije; uvlačenje u natprirodne pojave i direktno izlaganje uticaju duhova (demona).

Problem - sumnja
Kako biti siguran da Bog zaista postoji? Gdje su logički i naučni vanbiblijski dokazi važeći za sve Ijude? Kako dokazivati nešto (nekoga) što je nedokazivo i neuhvatljivo?
Prepreke vjerovanju u Boga su sumnja i nesigurnost, nedovoljna ili pogrešna informisanost, omiljene navike i grijesi, lična oholost i samouvjerenost, bunt protiv autoriteta, praktični problemi, strah od sredine (težnja za poistovjećivanjem sa okolinom, želja za prihvaćenošću od drugih). Koliko će me koštati ukoliko vjerujem u Boga? Neću li izgubiti svoju slobodu i ličnost pokoravanjem nekom višem autoritetu? Hoću li moći da živim kako mi se sviđa u zajednici sa Bogom?

Temeljni autoritet po ovom pitanju. Činjenice prisutne u ljudskom ponašanju. Naučno dokazane zakonitosti. Logičke i matematičke postavke. Istorijski dokazane pojave. Opšte iskustvo čovječanstva. Empirijski dokazi.

Kosmološki argument
Bazira se na uzročno-posledičnom poretku stvari, ili bolje rečeno logici. Sve što postoji ima uzrok svoga postojanja. Ljudsko iskustvo ne poznaje činjenicu da ni iz čega samo po sebi može nešto postati. Svijet postoji, dakle mora postojati Stvoritelj svijeta. Međutim, problem ovakvog dokazivanja je kod uzroka samoga Boga. Zato danas u filozofiji postoji sledeća postavka: u svemiru postoje dvije vrste entiteta, tzv „neophodni entitet” koji svoje postojanje ne duguje nikome, koji je uzrok svih uzroka dok je sam bez uzroka (Bog), i ostali entiteti (planete, biljke, životinje, ljudi itd).

Teleološki argument
Riječ teleios znači dovesti nešto u stanje savršenosti, kompletnosti. Svijet u sebi ima sklad i harmoniju a tako i svemir. Ustrojstvo u prirodi, nama samima, složenost i svrsishodnost organizama svjedoče o Tvorcu svega.

Ontološki argument
Prvi ga je iznio sv. Anselmo u XII vijeku, a kasnije ga razradio Rene Dekart, veliki francuski matematičar i filozof. „Mislim, dakle postojim!” i na osnovu svoga postojanja zaključujem da mora postojati jedno drugo Biće. Zašto? Jer ja nijesam potpuno biće, osjećam žeđ i potrebu za nekim drugim Bićem koje bi moralo biti apsolut svih kvaliteta i vrijednosti.
Kako znamo to što znamo? Gdje su granice znanja? U ljudskom umu postoje tzv „urođene ideje” koje čovjek nikada ne bi mogao naučiti iskustvom. Na primjer, ideja o vječnosti. Mi nikad nijesmo vidjeli vječnost ili vječno biće pa ipak u svom srcu nosimo takvu ideju. Zatim ideja apsolutne pravde za kojom čovjek neprestalno čezne i često umire, vjerujući da će pravda ipak biti zadovoljena. čovjek svjesno ili nesvjesno teži Bogu i želi da posjeduje kvalitetniju ljubav, pravdu, mir, istinu. To nije ništa drugo do traženje Boga. Jedino u Bogu čovjek može pronaći mir i potpunost svoga bića.

Moralni argument
Dugujemo ga Imanuelu Kantu i podrazumijeva tzv „etičke dileme.” Kada se čovjek nalazi u dilemi da učini ili ne učini nešto, potrebno je da napravi takav izbor koji može postati univerzalni izbor svih ljudi. Šta to znači? Ako postoje univerzalni izbori, onda postoji i univerzalno biće. Postoji dakle Bog.
„Ukoliko je čovjekova savjest jedini dokaz postojanja Boga onda je on dovoljan,” rekao je Kant.

Matematički dokaz
Složenost svijeta je toliko velika da je matematički potpuno dokazivo da nije moguće da je sve postalo slučajno. Zakon vjerovatnoće kaže da mogućnost da stvari krenu na bolje same po sebi je: 1/e260e. e je prirodni broj, 2,718... Ovo je funkcija koja najbrže raste u matematici. Procijenjeno je da je ovaj broj veći od ukupnog broja atoma u svemiru (poređenja radi).

II zakon termodinamike
Procesi u izlovanim sistemima se uvijek odvijaju u smjeru povećanja entropije (mjere neuređenosti, haosa sistema). Sve što je prepušteno samo sebi odvija se u smjeru većeg haosa. To je najuniverzalniji zakon koji važi u čitavom svemiru. Sve propada i kvari se samo po sebi. Neko je morao da uloži izuzetan napor da bi sve usmjerio u pravom smjeru i stvorio red. Bez ovakvog napora red nije moguć.
Ilustracija: Prije će tajfun da prođe kroz otpad starih automobila i napravi Boing 747 nego da je život nastao sam po sebi („Big Bang” teorija).

Zakon života
Omne vivo ex vivo (sve živo od živog). Živa bića nastaju samo od živih roditelja. Ko je stvorio prve roditelje? Izvor žive prirode mora biti Neko ko ima život. To može biti samo Stvoritelj.

Naučne činjenice
Materija i energija ne nastaju same po sebi. Svijet i svemir ne mogu nastati samo po sebi. Život ne može nastati sam po sebi. Sve ima svoje porijeklo, pa prema tome i svijet i svemir.

Istorijski dokaz
U svim civilizacijama, čak i nezavisno jedna od druge, postoji razvijena svijest o postojanju Boga. S obzirom da se ta svijest proteže tokom čitave istorije, nemoguće je da zajedno sa realnostima života u ljudskoj svijesti tako dugo opstane jedna nerealnost.
Postojanje Izraela kao naroda je dokaz postojanja Boga, jer je on i nastao direktnom božanskom intervencijom i čudom. Izrael je izašao iz Egipta i smjestio se u Palestinu vođen i praćen božanskom silom. Taj narod je istorijski svjedok postojanja Boga.

Izvor biblijskog predznanja
Biblijski pisci su predskazali mnoge događaje i hiljadama godina unaprijed. To nijesu mogli samo ljudskim sposobnostima. Oni svi do jednog tvrde da su otkrivenja dolazila od Boga.

Ličnost Isusa Hrista
Isus nije obična ličnost. Njegovo rođenje, život, smrt i vaskrsenje koje svjedoče očevici, arheološki i istorijski podaci, govore da je On govorio istinu. Sve što je radio dokazuje da je zaista poslat od Boga da prikaže Njegov karakter.

Šta Biblija kaže o Božjem postojanju?
Ona jednostavno polazi od činjenice da Bog postoji, da je On realnost.
Između ostalog, Biblija govori o grupi ljudi zvanoj „bezbožnici” ili „bezumnici.” Međutim, ovo nijesu oni koji nijesu svjesni činjenice da Bog postoji nego je riječ o ljudima koji to znaju ali svjesno odbijaju da vjeruju u Njega. Oni žele da žive kao da Boga nema. Zato u Psalmu 14:1 stoji: „Reče bezumnik u srcu svojemu: nema Boga.”
Biblija ruši zidove neznanja ili pogrešnog znanja o Bogu.

ZAKLJUČAK
Neko inteligentan je morao da stvori tako inteligentno oragnizovan svijet i kosmos. Samo Onaj koji posjeduje životodavnu energiju mogao je da podari život svemu živom. Šta ovo znači za nas? Mi smo rezultat i dio velikog plana. Život smo dobili od Boga - mi živimo Njegovim životom. Mi smo organski i duhovno dio Njega. Bog je izvor našeg postojanja i odvajanje od Njega znači odvajanje od samog života.
Bog je stvarnost koju treba prihvatiti. Sumnja je neopravdana. Grijeh i njegov uzročnik su naši neprijatelji. Bog želi da nas oslobodi od svega što će nas sigumo uništiti. Život u Bogu donosi istinsku slobodu od svega zla.

______________

Миран бре ти Неутралко, није се човек теби обратио већ ревизору, или ти користиш још један ник? То да ти пишеш из своје главе, то ценим, мање је важно колико је то разумно и има везе са памећу. Овај ревизор ископирао ово „његово” излагање са хрватског сајта.

И Неутралко, немој да ми се бечиш и да вређаш људе, него спуштај дупе да те не помилујем с бич, Во си, неси порезник:)))))

Prvo momcino da ti kažem jednu jednostavnu kao sto rece S.Hoking „Niko od nas ne zana šta je to realnost”,drugo nepostojanje Boga je vise suluda ideja nego samo postojanje,objaniti prirodu i njeno postojanje samo od sebe, je nemoguće a i totalno bez smisla,treće vreme i osecaj vremena koji ti imaš ne znači da je takvo kakvo jeste.
Tehnicki gledano evolucija se kosi za zakonima termodinamike,umesto degradacije vrste idu ka visim nivoima sto je apsolutno nemoguće.Ne možeš iz jednostavnog da dobijes komplikovano bez upliva sa strane to se nikada i nigde nije desilo i neće se desiti.

Los si mi ti masinac ukoliko ne poznajes osnovne zakone termodinamike.
Biće da si bezao sa nastave ili prepisivao

Волим ово место.

Бре, не постоји хладна вода нит нека хладноћа, већ је реч о отсуству топлоте (тако сам ја научио). Исто тако - не постоји мрак-тама, већ је реч о отсуству светлости. Јер таму и запремину таме не можеш измерити, али интензитет светлости можеш мерити.

Све је то А. Алберт лепо запазио, али га на крају укицкао са оном „зло не постоји, већ је реч о отсуству Божје љубави”.

Ехх..

Šta je ljubav? Odakle potiče i šta je njen uzrok? Koje su njene osobine? Kako prepoznati i izdvojiti pravu ljubav od krivotvorina koje sebi pripisuju to ime? Zašto je istinska ljubav tako rijetka pojava iako većina ljudi teži za ljubavlju i srećom?
Niz pitanja koja zahtijevaju svestranu analizu ustrojstva života koji imamo na zemlji. Međutim, ne zalazeći u razne filozofske koncepte i postavke o ovoj temi s jedne strane, i ni kom slučaju ne pokušavajući banalizovati ovo pitanje, što je inače rastuća tendencija modernog načina življenja, pozabavićemo se uglavnom praktičnim svojstvima prave ljubavi i pokušati povući liniju razdvajanja koja je dijeli od raznih falsifikata. Vidjećemo šta u stvari znači voljeti.
Dodatnu poteškoću u pristupu bilo kojoj problematici pa i ovoj čini relativistički način razmišljanja savremenog čovjeka koji sve dovodi pod znak pitanja. Naravno koliko god se pokušavaju osporiti i dovesti pod sumnju, određene vrijednosti se ne mogu negirati iz prostog razloga što iskustvo i praktični rezultati govore njima u prilog. Iza ovakvog i sličnih stavova u osnovi stoji težnja za nezavisnošćšu ili tačnije životom prema sopstvenim željama. Ma kako inteligentno i suptilno bio složen i osmišljen, ovakav koncept je uvijek izraz bunta protiv bilo kakvog autoriteta i pokušaj opravdavanja sopstvenih postupaka. Relativizam je samo još jedan odličan izgovor koji godi nepreporođenom srcu. Ali vratimo se našoj temi.
Dakle, šta je to ljubav? Načelo, osjećanje, zanos, strast, ili možda od svega pomalo? Zato što je ovo pokušaj iskakanja iz začaranog kruga, idealizovanja i hvalospjeva o ljubavi kakvi se obično čuju, obratićemo se najmjerodavnijem od svih izvora ljudskog saznanja, Bibliji ili Svetom pismu. Polazeći od činjenice da se Bog Biblije otkriva kao Bog čiji je osnovni atribut ljubav (1 Jovanova 4:16) i da je čovjek stvoren po Božjem obličju (Postanje 1:26, 27), proučićemo karakteristike te prvobitne ljubavi božanske ličnosti, prevenstveno kroz najpotpunije i nama najshvatljivije otkrivenje – Isusa Hrista.
Prema Bibliji u svemiru je vladala savršena harmonija i sklad sve dok jedno stvoreno biće iz neposredne Božje blizine, zvano Lucifer, nije odlučilo da bude kao Stvoritelj (Jezekilj 28:6, 12-19; Isaija 14:13,14) po si1i i vlasti ali ne i po karakteru punom ljubavi i milosti. Kako je zakon ljubavi osnov Božje vladavine, sreća svih razumom obdarenih bića zavisi od njihove potpune saglasnosti sa Njegovim velikim načelima pravde. Bog želi da mu sva Njegova stvorenja služe iz ljubavi, zato svima daje slobodnu volju da mu dragovoljno služe iz poštovanja prema Njegovom karakteru. Nepomućena sreća i sklad su vladali dok je ljubav prema Bogu bila najsvetije osjećanje, a međusobna ljubav bez pretvaranja i nesebična. Do promjene je došlo kad se našao jedan koji je odlučio da zloupotri...i datu slobodu. Samouzvišenje, oholost i pohlepa za vlašću su rasli u njegovom srcu. Svu energiju svog moćnog duha i intelekta počeo je posvećivati osporavanju Božje vladavine, potajno šireći duh nezadovoljstva i sumnje u pogledu zakona koji vladaju svemirom. Opomene ljubavi su se odbijale od njega i konačno je Bog morao da ga zbaci sa neba (Otkrivenje 12:7-9) zajedno sa onima koji su prihvatili njegove obmane (Otkrivenje 12:4).
Bog je u svojoj beskrajnoj mudrosti želio pružiti pouku za sva vremena o prirodi grijeha i njegovim strašnim posledicama. Usput, Biblija grijeh defmiše kao bezakonje (1 Jovanova 3:4), anarhiju ili načelo suprotno Božjim principima ljubavi i reda. Zato je dopustio da Lucifer pokaže svoj pravi karakter jer odanost svih stvorenih bića mora se zasnivati na nepokolebljivom ubjeđenju u Božju pravednost i dobronamjernost. Bog od početka zna kraj ali ne i stvorena bića, zato je potrebno vrijeme da se sve razjasni.
Stvaranjem čovjeka Bog mu je „preslikao” svoj karakter ljubavi i pravde. Tvorac mu je dao i „druga prema njemu” (Postanje 2:20) i tako uspostavio ustanovu braka gdje će „dvoje biti jedno tijelo” (Postanje 2:24). Međutim, ni oni nijesu bili ostavljeni bez mogućnosti da pogriješe (Postanje 2:9, 16, 17). Lucifer odnosno sotona je svoju novu priliku za obmanjivanje vidio na planeti Zemlji. Čovjek je popustio kušanju i vrlo brzo osjetio posledice prestupa (Postanje 3). Izgubivši povjerenje u Božju ljubav, ljudi su se otuđili i jedni od drugih. Stradala je i priroda (18 stih) i bujica patnji se sručila na Zemlju.
Zlo se množilo na zemlji, od pada preko prvog bratoubistva (Postanje 4:8) do bezobzirnog skrnavljenja ustanove braka i velikog bezakonja pretpotopne generacije (Postanje 6:1-3, 5). Samo rijetki na zemlji su svjedočili svojim životima i riječju o Božjem karakteru ljubavi (Postanje 5:24).
Tokom istorije čovječanstva Bog je u nekoliko navrata jasno obznanio svoj karakter ljubavi, savjetujući i opominjući preko svojih izabranih oruđa, ali najpotpunije otkrivenje dato je u ličnosti Isusa iz Nazareta. Zašto je On to uradio? Odgovor nalazimo u jevandelju po Jovanu 3:16: „Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svoga jedinorodnog dao da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni. ” Očigledno Bog nije prestao voljeti svoja pala stvorenja koja su ga u obmani grijeha pokušavala na svaki način istisnuti iz svojih misli. „Odavna mi se javljaše Gospod. Ljubim te ljubavlju vječnom zato ti jednako činim milost” (Jeremija 31:3). Božja ljubav je vječna jer je On „isti juče, danas i zauvijek” (Jevrejima 13:8; Malahija 3:6). Sotona se uvijek trudio da sopstveni karakter pripiše Bogu. Medutim, darovanje Hrista otkriva Očevo srce. To svjedoči da su Božje misli za nas „dobre misli a ne zle” (Jeremija 29: 11 ). Božja ljubav prema grešniku jača je od smrti. Na golgotskom krstu sučelile su se ljubav i istina sa zlobom i sebičnošću. Zapanjujuća revnost mnoštva koje je tražilo razapinjanje Onoga koji je činio dobro i samo dobro otkrila je misli mnogih srca. Tu se jasno pokazala prava priroda odbacivanja istine, a na dan konačnog suda biće razjašnjeno svako pitanje istine ili zablude.
Iz dosadašnje analize već se naziru odgovori na naša uvodna pitanja, ali da bi slika bila što jasnija, potražićemo tekstove koji opisuju kako se prava ljubav praktično manifestuje. Zanimljivo je da su novozavjetni pisci odbili koristiti uobičajenu riječ za ljubav, „eros,” i umjesto nje koristili kovanicu „agape,” očito u želji da se napravi razlika.
U 13 glavi svoje prve poslanice crkvi u Korintu, apostol Pavle naglašava bezvrijednost svih velikih darova ukoliko nijesu praćeni i prožeti ljubavlju. Čak i žrtvovanje bez ljubavi „ništa ne pomaže” (3 stih). Od četvrtog do osmog stiha nalazimo niz karakteristika prave 1jubavi: ona „dugo trpi, milokrvna je, ne zavidi, ne veliča se, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi; ljubav nikad ne prestaje... A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali je ljubav najveća medu njima.” „Držite se ljubavi, ” poruka je istog apostola (1 Korinćanima 14:1). „A koji nema ljubavi ne pozna Boga, jer je Bog ljubav,” pisao je aposto1 Jovan. Bog je prvi ispoljio ljubav prema nama (1 Jovanova 4:10), zato smo i mi dužni ljubiti jedan drugoga (11 stih). „I mi poznasmo i vjerovasmo ljubav koju Bog ima k nama,” svjedoči ljubljeni učenik, „i koji stoji u ljubavi u Bogu stoji i Bog u njemu stoji” (16 stih). Dokaz takve Ijubavi je usklađenost sa velikim načelima pravde izraženim u Dekalogu ( 1 Jovanova 5:2, 3).
U petom poglavlju poslanice Galatima, Pavle pravi oštru razliku između onih koji su vođeni tjelesnim željama i „djela tjelesnih” od „hođenja po Duhu” (Božjemu) i duhovnih rodova (Galatima 5:16-25). Kao prvi duhovni rod dolazi ljubav, zatim radost, mir, trpljenje, dobrota, milost, vjera, krotost, uzdržanje.