ljedeća stvar koju sam spoznao, bio sam natrag u mom krevetu, i počeo sam imati bolove u prsima. Rekao sam, „O, moj Bože, imam srčani udar.” Osjetio sam bol u mojim prsima, rekao sam, „Što ću napraviti, dok je moj um počeo raditi sto na sat.” Bacio sam pokrivač sa kreveta, i rekao sam, „Ne idem! Ne idem! Nisam spreman! i počeo sam koračati amo-tamo. Upalio sam svjetlo. Nisam znao gdje da idem, ili što da radim!

Bio sam prestrašen, uviđanje umiranja, i ne imajući kontrolu nad tim, i ne željeti umrijeti je bilo tako intenzivno. Koračao sam amo-tamo kao lav u kavezu. Nastavio sam osjećati da bol u prsima postaje sve jača i jača. Ponavljao sam, ”Boli odlazi, boli odlazi. Neću umrijeti, odlazi! Nisam spreman! Ne želim ići!„ Tada sam rekao, ”Kriste... nikad nisam još ovo osjetio od tebe! Nikad prije nisam osjetio ovu vrstu osjećaja.„ Tako da sam otrčao do telefona, uzeo ga, i nazvao moju sestru, i plakao, i plakao, i plakao kao da nisam nikad prije plakao.

Rekao sam Christini, preko telefona, ”Umrijeti ću noćas. umrijeti ću noćas!„

Počela je biti histerična. Rekla je, ”Što se događa?„

Rekao sam, ”Ne znam, ne znam!„ Krist mi je rekao da ću umrijeti noćas, a ne želim. Plakao sam u slušalicu, ”Ne znam što da učinim,„ i osjećam tu bol u prsima. Borim se sa njom, ali ne želim ići.”

Rekla je, „Pomolimo se, pomolimo se.”

Zaista vjerujem da je Cristina pomogla spašavanju mog života te noći!

Počela je moliti i pjevati, i rekla mi je, „Pjevaj, pjevaj Ray, pjevaj. Ray pjevaj, pjevaj sa svim svojim srcem!”

Tako, počeo sam pjevati i pjevati, i hvaliti Boga. Tada se ta druga Prisutnost pojavila, i nije bila ista kao ona koja je rekla da moram umrijeti. Bila je to drugačija Prisutnost. (Čak i sada mi se vrti, dok vam govorim to!) osjetio sam Prisutnost Boga. Krist se pojavio, dok smo moja sestra i ja pjevali i hvalili preko telefona.

Krist mi je rekao u mom umu, „Ray, Sotona će te napasti noćas.”

A ja sam bio naprosto zaprepašten, možete li zamisliti što se događalo u mojoj glavi, i rekao sam, „Sotona će me napasti noćas! GOVORIŠ MI, SOTONA ĆE ME NAPASTI NOĆAS!”

A ja sam evo pjevao izvan kontrole, i ispitivao Krista u isto vrijeme, ali sam znao da je to bio Krist. Ne mogu objasniti kako, samo sam znao... Nadam se da je jasno, moj nos je curio i počeo se zaštopavati, i moje oči su suzile, intenzitet samog prepričavanja tog događaja je naprosto presnažan. Moja sestra je još uvijek pjevala preko telefona, i ja sam pjevao s njom. Nekako me je moj duh napustio i otišao u duhovni svijet, a moje fizičko tijelo je još uvijek bilo u krevetu... (Ugasiti ću uređaj za snimanje da obrišem moj nos...) Nadam se da je taj događaj jasniji sada.

Rekao sam mojoj sestri, „Možeš li me čuti?” Rekla je da može.

Rekao sam Kristu, „Sotona je ovdje!”

Krist reče, „Znam,” tihim glasom.

Sjećam se, ponavljao sam, „Sotono ostavi me na miru u ime Krista, ostavi me na miru u ime Krista.” Ponavljao sam stalno, ali ta zla prisutnost je još uvijek išla prema meni. Sjećam se da sam trčao u tom duhovnom svijetu koliko god sam mogao brže. Trčao sam, tražeći mjesto za sakriti se.

Dok se to događalo, moje tijelo još uvijek je ležalo na leđima u krevetu sa upaljenim svjetlom i molilo se, pjevalo sa mojoj sestrom, preko telefona, i u isto vrijeme, govorim u tom duhovonom svijetu, govoreći, „Sotono ostavi me na miru.” Mogao sam se vidjeti kako trčim, ali nije postojalo pravo mjesto za sakriti se. Mogu se još uvijek sjetiti da sam našao nešto što vjerujem da je sobica. Otvorio sam vrata i smotao se u loptu, sa rukama preko glave, nadajući se da me Sotona neće naći, možda nisam govorio, „Sotona ostavi me na miru u ime Krista,” sa dovoljno vjere.

Jer je Sotona nastavio dolaziti, i nekako sam shvatio da Sotona zna gdje sam bio. Tako, koliko god sam mogao brže, ustao sam se i istrčao iz te duhovne sobice. Borio sam se za moj duhovni život. Trčao sam, i trčao sam, i sjećam se da me pokosio kao travku. Kada me Sotona pogodio u leđa, pao sam, vičući iz sveg glasa. Sletio sam ravno na moje lice, vičući i urličući za Kristom.

Vikao sam, „Pao sam!” „Pao sam” „Podigni me!” „Podigni me! PAO SAM!,” „PAO SAM” „PODIGNI ME!!” „PODIGNI ME!!” „PAO SAM KRISTE, PODIGNI ME!” „PAO SAM!”

Plakao sam, oh, kako sam plakao. Kad je Krist došao do mene, vikao sam, „Što se događa? Pomozi mi! Pomozi mi! Pao sam! Tada mi Krist pomaže da se ustanem!

Zatim Krist reče, ”Ray, ojačaj se! Ojačaj se.„”