Često se govori da je živio oko 600. pr. Kr., ali jezik kojim se služio je upućivao mnoge znanstvenike na pretpostavku da je živio oko 1500. pr. Kr., što bi ga učinilo prvim velikim prorokom svjetskih religija. Babilonski povjesničar Beros (umro 320. pr. Kr.) je smjestio njegov život 2000 godina pr. Kr. dok je u jednoj verziji prevoda Diogena Laertija taj život primaknut na šest stoljeća prije Kserksovog pohoda, tj. oko 1082. pr. Kr. a po jednom muslimanskom predanju Zaratustra je bio suvremenik Mojsijev (1400. pne. - 1300. pne.). Danas se kao kompromis uglavnom prihvaća period oko 1200. - 1100. godine pr. Kr.

Po predanju, Zaratustrino rodno mjesto bilo je Rej, na sjeveru Irana. Odatle je putovao kroz različite dijelove Perzije, da bi se konačno naselio u gradu Balk, propovijedajući Mazdajasnu pod zaštitom legendarnoga kralja Vištaspa. Tamo je živio isposničkim životom do dobi od 77 godina.

Ekstaze u mladosti
Kao dijete, Zaratustra je pomno odlazio na tečajeve mazdaističkog bogoslužja i u početku su svećenici bili zadivljeni njegovim sjajnim napredovanjem. Još od kako je bio sasvim mali ni njegovi roditelji nisu razumjeli zašto je odbijao svako meso i zadovoljavao se žitaricama, voćem i povrćem.

Stalno meditirajući na planinskom putu, prorok se jasno sjećao svojih prvih mladenačkih ekstaza. Bili su to tako fantastični i osobni doživljaji konačne stvarnosti da se Zaratustra dva-tri puta povjerio onima koji su mu bili bliski, a ovi su povjerovali da je bolestan ili lud. Mobed zadužen za njegovo poučavanje smatrao je za svetogrđe svako pravo na ekstazu, osim ekstaza nastalih usljed ljevanica boga-biljke Haome. Uspomena na ova mladenačka Zaratustrina ushićenja, biti će dakle tim više prisutna, što su ta ushićenja ubuduće ostajala njegova tajna. Svaki put najprije je osjećao neku vrstu prijatnog zatajivanja svijesti, za čim je slijedio osjećaj vrtoglavog padanja kroz vrijeme. Padajući u dubine čudesno daleke prošlosti, činilo mu se da mu se na neki sasvim nov način rastapa cijelo biće, da se širi sve dok ne obujmi ne samo svemir, nego i druge svemire koji se odvijaju u drugim vremensko-prostornim sferama. Tako je sudjelovao u nekoj vrsti dvojakog unutrašnjeg kretanja, više kvalitativnog nego kronološkog, uz sudjelovanje ogromnog poleta prema jednom postanku tako obuhvatnom, da mu se činilo da usporedo obuhvaća i vrvljenje drugih kozmičkih postanaka. Potom je dolazio sebi.

Božanske vrline [uredi]
Kada bi došao svijesti, njegovom duhu se nametala vizija kako nadlijeće čovječanstvo zahvaljujući duhovnim silama koje će kasnije nazvati „anđelima”, od kojih svaka odgovara jednoj oblasti kraljevstva Ahura Mazde. Njih će Zaratustra definirati u sedam izraza Boga, od kojih je prvi Mudrost (Mazda); drugi je Dobra Misao, Vohu Manah; treći Aša Vašista, Pravični poredak; četvrti Khšatra, Božje Kraljevstvo; peti, Armaiti, Pobožnost; šesti Haurvatat, Zdravlje; i na kraju sedmi Ameretat, Besmrtnost. Ovo su Zaratustrine božanske vrline kojima se Bog može opaziti u izrazima u svijetu.

Prije njegovog prevrednovanja, Aša je bio ognjeni atribut Varune, Khšatra je vladao metalima, što je bila zamjena za ratničku funkciju Indre, Armaiti je, sa Sarasvati, bila riječna božica hraniteljica zemlje, dok su Haurvatat i Ameretat malo-pomalo stjecali prednost nad indo-iranskim bogovima blizancima Nasatijama, koji su vladali vodama i biljkama i za koje se, u suhoj i neplodnoj prirodnoj sredini tih krajeva, smatralo da odagnavaju bolest i smrt. Tako je mazdaizam nastavio da se služi božanstvima čija je imena Zaratustra preuzeo da bi označio velike apstraktne bitnosti svog sustava.

Silazak s planine [uredi]
Predanja se ne slažu u tome koliko je godina Zaratustra, povukavši se od svijeta, proboravio na planini. Uglavnom, poslije nekoliko godina, Zaratustra je odlučio da se obrati kaviju koji je u tom kraju bio najčuveniji po mudrosti. Zato se obratio Vištaspu, kog je izgleda, dobro poznavao i koji je morao vladati u Baktriji, nedaleko od oblasti Samarkanda, gdje je prorok živio prije bjekstva. Da bi stigao do čestitog vladara on je zatražio posredovanje Frašaoštre, čijom se kćeri i oženio. Frašaoštra je bio prvi pobornik Zaratustrin i uspio je uvjeriti vladara da primi i podrži proroka. Po zoroastrijskom predanju, prorok je uspio uvjeriti kavija da mu pruži podršku tako što je na njegovom dvoru izveo nekoliko čuda. Također je na kavijevom dvoru Zaratustra izgleda obrazovao jednu grupu učenika koje je nazvao „siromasima”, koji su živjeli smjerno i svuda išli u četama propovijedajući Zaratustrino učenje. Izgleda da su Zaratustrini učenici kružili naoružani, ili se bar takav zaključak izvodi iz Aveste. Mora se naglasiti da ovo nije nikakav agresivni aspekt zoroastrijskog učenja, već samo jedan logičan postupak za to vrijeme, u ambijentu opće opasnosti tadašnjeg društva.

Učenje [uredi]

Detalj Atenske škole Raphaela Sanzia, 1509., Zaratustra je na lijevoj strani, s globusom u ruciZaratustra je učio da je Bog isključivi Dobar Stvoritelj svih stvari, Sunca, Mjeseca i zvijezda, duhovnog i materijalnog svijeta, čoveka i zvijeri. Mudri gospodin (Ahuramazda) je dobrostivi vladar, prijatelj ne samo Zaratustre, već i svih ljudi. On ni na koji način nije odgovoran za zlo na svijetu, zlo dolazi od razornog duha (Angra Mainyu), čija je narav divlja i razorna. On je stvorio demone, on vlada paklom i od početka se suprostavlja Bogu. U Zaratustrinoj religiji svijet je bojno polje na kojem se bore sile dobra i zla.

Bog je stvorio svijet i čovjeka da mu pomognu u toj borbi. Svi muškarci i žene, (u Zaratustrinoj religiji oba spola imaju iste dužnosti) imaju osobnu odgovornost da izaberu između dobra i zla. Ljudima će biti suđeno na drugom svijetu na osnovu njihove slobodne volje u odabiranju. Otkrivajući etičku svrhu koja se krije iza stvaranja, Zaratustra objavljuje: „jer za čovjeka čiji je život pravičan, nema smrti...ona je samo za nevaljalce”. Oni čije dobre misli, riječi i djela nadjačaju zlo, idu u nebo bez obzira na njihov društveni položaj. Oni čije zle misli, riječi i djela nadjačaju dobro, idu u pakao, opet bez obzira na njihiv društveni položaj. Ta je moralna demokracija vrijeđala svećenike i vladare koji su raj smatrali svojim isključivim pravom.

Bog je stvorio i božanska bića, među kojima su najistaknutije Besmrtne vrline (Amaša spanta), sinovi i kćeri boga. Postoji značajna apstraktna dimenzija njihove prirode, što nam pokazuju i njihova imena: Dobra misao (Vohu-mano), Pravednost (Aša), Pobožnost (Armaiti), Vlast (Kšatra), Cjelovitost i Besmrtnost (Harvatat i Amurtat). One nisu samo božanska bića, već su i uzori kojima bi svi kreposni ljudi trebalo da teže. Vjerovalo se da svaka od besmrtnih vrlina štiti i da je prikazana jednom od šest dela koja zajedno čine dobro delo Boga: stoka, vatra, zemlja, metal, voda i biljke. U važnim obredima prisutan je predstavnik svakog pojedinog božjeg djela a time i besmrtne vrline, tako da su simbolički prikazani i zemaljski i nebeski svijet. Sedmo je djelo sam čovjek, predstavnik Boga, a prisutan je u obredu u osobi svećenika.

Sin Spitama, veoma rano osjetljiv za bol životinja, koji je vrlo brzo dotjerao dotle da ne razdvaja duboke uzroke podrijetla svake patnje, htio je da bude zaštitnik životinja i užasavao se zbog divljaštva većine ljudskih bića prema njima. Ustajući protiv zla koje čovjek dodaje stvaranju svojim nerazumnim djelima spram životinja, on proglašava: „Mazda proklinje one koji drage volje kolju životinje i one koji više vole srebro od pravičnosti, koji teže vlasti da bi činili zlo...” U nekoliko oštrih rečenica saopćava prorok svojim učenicima što očekuje od čovjeka svjetlosti. „Najbolje od svih dobrih djela, veli on, jest, spram neba, obožavati Gospoda, a spram zemlje, dobro postupati sa stokom... Pobožni čovjek je zdrav; umom, riječima, djelom, savješću, on uvećava pravdu...” Zaratustra je okupljao sve ljude koji su se prepoznavali kao sinovi Boga, ne po naduvanoj uobraženosti nego po volji da na ovome svijetu, za svog života, otjelove malo božanske svjetlosti, i to sa svojim dobrim mislima, dobrim riječima i dobrim djelima, jedinoj disciplini koja može da doprinese istinskom preobražaju svijeta.

Zaratustra je učio da je svijet u biti dobar, ali je sada pokvaren napadima zla. Očekivao je dan kada će borba protiv zla dostići svoj vrhunac, kada će dobro pobjediti a svijet se vratiti u stanje savršenstva, koje mu je Stvoritelj darovao.

Reformator [uredi]
Zaratustra je po obiteljskom podrijetlu pripadao svećeničkoj kasti, prema trojnoj podjeli indo-iranskog društva. Njegove ideje vrlo rano nisu mogle da se uklope u običaje mazdaističkog svećenstva. Kao i toliki drugi, kasnije, koji su smatrani bezbožnicima zato što je njihova moralnost ustala protiv postojeće religije, tako je i ovaj mladi mistik zanesen etikom govorio jezikom suviše oplemenjenim da bi ga materijalistički nastrojeni svećenici mogli razumjeti. Zaratustra je izveo korjenitu revoluciju religijskog mišljenja, a slovom arijevskog politeizma poslužio se samo kao orijentirom u apstraktnoj oblasti kojom vodi vjernika. Ali, u tom trenu Reformator je mogao izgledati samo kao kvarilac veselja. Njegova dematerijalizacija religije, koja je zbrisala tradicionalne obrede u korist jednog jedinog pitanja više savjesti, mogla je biti shvaćena samo kao prevratništvo.

Svojim propovijedima Zaratustra se pojavio kao strastveni protivnik tradicionalne arijevske religije. Uprkos strahovite suše koja je harala, mazdaistički i Mitrini svećenici su odbili da smanje svoja zahtjevna prinošenja žrtvi, te su podsticali kavije da od seljaka oduzimaju ono malo goveda koja su im bila preostala. Propovijedajući zaštitu goveda, od velikog vola do male teladi, prorok je branio prava stočara i seljaka, koji su bili neprestana žrtva pljački. Zaratustra je upućivao žestoke pogrde svim demonskim ljudima (daevama), uslijed čijih uništavanja kanala za navodnjavanje i usjeva polja ostaju neobrađena. Optužuje kavije i karapane zbog toga što varaju narod i navode ga na krivi put vjerovanja u uzaludne umilostivljujuće žrtve. Zaratustra predviđa kaznu koju ovi prijatelji laži navlače na sebe: „Prinositeljima žrtava koji se ne pokoravaju pravilima stočarstva, zbog patnje koje nanose volu, otkrij, o Mazda, kaznu koja će ih dokrajčiti, zbog njihovih djela i njihovih odluka u boravištu Zla!... Pošto se ne preobraćuju, gluhi i slijepi biti će uništeni, a također i oni koji, imajući punu vlast, nikako ne daju život...”(Jasna 32.15).

Svećenici su navaljivali na jednog lokalnog vladara, kavija Akhtiju, da baci Zaratustru u zatvor, a pošto to nisu uspjeli, najurili su ga iz zemlje.

Povratak na planinu
Bez podrške, bez prijatelja, odbačen čak i od svojih roditelja, lutao je pustinjom sam, a na njegovom putu prema planinama Pamira bio je presretan i izlagan nasilju pri prolasku crnih konjanika Karapana. Svaki su mu put ti Karapani prijetili smrću nastavi li da na sve strane optužuje njihova djela kao demonska. Po predanju, što je dalje odmicao, zemlja kao da se preporađala pod njegovim nogama, sunce je budilo nebrojene cvjetove, a cijela planina je pjevala zbog njegovog dolaska.

Izbjegavajući zamke koje su mu postavljali njegovi protivnici, željni da ga snađe smrt pod kopitima volovskog krda, Zaratustra se povukao iz svijeta u jednu pećinu na jednom brdu, zazivajući mudrost koja sveznajućem Gospodu nije mogla nedostajati. Tu je vodio iscrpne i dugotrajne razgovore sa Ahura Mazdom, saznajući od njega važne stvari o stvaranju svijeta i duhovnosti uopće.