SVETA KSENIJA PETROGRADSKA

Noćas me tako snažno Petrograd doziva
kao da je tamo moj prvi korak,
prvo dojenje i prve bore oca i majke,
noćas mi duša zaboravljenu bjelinu Rusije sniva
i luta stepama sniježnim kao tužni jecaj balalajke.

Noćas sam zarobljen vlastitim tijelom
pogubivši iluziju da nijesam roblje
milovao Ikonu Svete Ksenije
hladnim rukama i vrelim čelom
i snivao ulice Petrovskog kraja
i nikad vidjeno Smolensko groblje.

I čudila se duša prelešćena svijetom
otkuda na groblju radosti toliko,
zašto svi skromnoj kapeli hitaju
djetinjom nadom i staračkom sjetom...
kako ih sve prihvati zdanje neveliko.

A onda mi došapnu Majka...
moja i sve djece ikada rođene:
„Ne može se čedo milo Nebo tako izmjeriti,
pomoli se sine Svetoj i cjelivaj Mošti Njene
pa će ti se Njenim vidom oči opet otvoriti.”

„Ona je sine veća od ovoga grada
zato što željaše silno da zauvijek ostane mala,
da poput Gospoda samog rad našeg Spasenja strada,
sve sto željaše sine ona je drugima dala.”

„Ispastala tudje grijehe da svoju Vrlinu skrije,
tudjom se radošću hranila i njome druge tješila,
od svih je sakrila Svetost samo od Gospoda nije,
zato se tolika Blagodat na dušu Njenu izlila.”

„Kuću je ubogima poklonila i sebe oslobodila
i imena se odrekla Hristosu sebe predala
i Raj na zemlji stekla i svi su mislili da je mala,
a duša Njena tako velika... u nju je cijela Rusija stala.”

„Zimi je zvijezde grijale Podvigom Njenim zadivljene,
sunce je budilo nekako stidljivo kao da brine da joj ne smeta,
svjesno da sjaj je njegov preskroman i nedostojan Svetosti Njene,
gdje je kročila Crkva je bila, gdje se pomolila pjevnica Sveta..”

Noćas sam odlutao na kraj svijeta da bih se nekako sebi vratio,
noćas sam celom dodirnuo Nebo i taj me dodir kao plamen grije,
noćas sam klečeci Majci letio ,,leteci najzad pad svoj shvatio,
noćas sam vidao rane stihom ljubeći Ikonu Svete Ksenije.