U aprilu 1991. tu su se sastali lideri šest jugoslovenskih republika, pokušavajući da spreče krvoproliće u svojoj zemlji.
------------------------------------------------------------------

Која иронија?!
Неки су се састали да крвопролиће почне, а не да га спрече.

Posljedice Tadićevog odsustva sa Brda kod Kranja

Prezriv odnos službenoga Beograda i tvrdnja kako je konferencija o Zapadnom Balkanu na Brdu kod Kranja bila „ispod svih očekivanja” na prvi se pogled mogu činiti uvjerljivima, ali iza očitoga ipak se skriva razina političkoga procesa koja za sada izmiče pogledu većine analitičara. Naime, kao glavno pitanje, na kojem je ta konferencija padala ili prolazila, doista se ispostavilo hoće li biti nađena formula koja bi omogućavala sudjelovanje svih zemalja regije na tom skupu, a i na budućim regionalnim i europskim forumima. Globalna politika nastoji naći model koji bi omogućio suradnju Beograda i Prištine, a da on nužno ne iziskuje i to da se države međusobno priznaju, odnosno da Srbija prizna neovisnost Kosova.

Europska je unija Srbiji predlagala „Brantovu doktrinu”, koja je ustrajala na tome da je Savezna Republika Njemačka jedina međunarodna predstavnica njemačkoga političkog naroda, ali to nije značilo da u kontekstu „Ostpolitik”, što ju je promovirao prvi socijaldemokratski njemački kancelar, ne bude prostora za pragmatičnu suradnju s Istočnim Berlinom. Unatoč tome što Bon nikada nije priznao DDR, bili su uspostavljeni kontakti radi rješavanja pragmatičnih pitanja građana s obje strane željezne zavjese, a istočnonjemački predsjednik Erih Honeker čak je 1987. posjetio SR Njemačku. Paradoksalno, Srbija odbija „Brantovu doktrinu”, tvrdeći kako je ona bila primjerena odnosima u blokovski podijeljenu svijetu, ali svoj odnos prema Kosovu u međunarodnoj areni ipak zasniva na njemačkom iskustvu, i to na modelu koji je prethodio Brantovu. Naime, dok je „Brantova doktrina” dio politike detanta, izvorna doktrina odnosa Bona prema Berlinu definirana je 1955, a formulirao ju je tadašnji njemački državni sekretar za vanjske poslove, poslije prvi predsjednik Komisije EEZ, Valter Halštajn. Ona se zasnivala na prekidanju svih diplomatskih veza sa svakom državom koja je eksplicitno ili implicitno priznala državnost DDR-a, osim s SSSR-om, prema kojem je SR Njemačka imala posebne obaveze iz mirovnoga ugovora.

Beograd ne prihvaća niti model odnosa između Kine i Tajvana, objašnjavajući kako za razliku od Kosova Tajvan nije međunarodni protektorat. „Brantov model” na neki je način prihvatila i Kina, i to kad je riječ o njenoj politici prema Tajvanu. Naime, politika „jedne Kine” osnova je kineske politike i prema Tajvanu, ali i prema međunarodnoj zajednici. Globalne su sile uspostavile konsenzus o tome da za Tajvan nema mjesta u UN, a Kina sankcionira one države koje politički formaliziraju odnose s njim. Na primjer, kad je Makedonija pokušala avanturu s međunarodnim priznanjem Tajvana, što je općenito bila neslavna politička epizoda, uslijedio je prekid diplomatskih odnosa, ali i prijetnja kineskom opstrukcijom i blokadom svakoga makedonskog interesa u UN, tako da je Makedonija ubrzo morala odustati od te nepromišljene odluke. Međutim, to ne znači da Kina provodi „Halštajnovu doktrinu” te da prekida odnose s državama koje ekonomski surađuju s Tajvanom (kao što je nepromišljeni poslovni aranžman Jugoslavije s SSSR-om, u koji su bile uključene istočnonjemačke financijske institucije, doveo do toga da se Jugoslavija našla pod udarom Halštajnove doktrine i da je SR Njemačka s njom prekinula diplomatske odnose).

Upravo suprotno, Kina prema Tajvanu primjenjuje „Brantovu”, a ne „Halštajnovu doktrinu” i međusobni su odnosi u očiglednom usponu. Prošle su godine potpisani sporazumi o financijskim uslugama, zaštiti investicija, te suradnji u poljoprivredi i ribarstvu, a predviđeno je da se ove godine sklopi i sporazum o međusobnom ukidanju carinskih barijera. Odnosi dobivaju i političke dimenzije, pa je prošle godine došlo do prvoga izravnog kontakta predsjednika dviju država – kineski je predsjednik čestitao na izboru novom predsjedniku Tajvana.

Jedan od motiva slovenskoga premijera Pahora, ali i onih u međunarodnoj političkoj areni koji su podržavali konferenciju na Brdu, bio je da se „model Gimnih”, prema kojem se održavaju redoviti susreti ministara vanjskih poslova EU, dakle, bez atribuiranja država iz kojih oni dolaze, pokuša iskoristiti kao trajan format koji bi omogućio istovremeno sudjelovanje i Srbije i Kosova na međunarodnim skupovima. Jednom je švedskom predsjedništvu, doduše, na ministarskoj razini, taj format uspio, pa je konferencija na Brdu trebala biti medij kojim bi se taj način komunikacije „formalizirao” i postao trajan. Neuspjeh u tom pokušaju, stoga, može biti dugoročno štetan, jer može značiti da je „Gimnih format” definitivno izgubljen, ali možda se pokaže da on ipak može funkcionirati na nižim, pragmatičnim razinama, dakle, za sastanke na razini ministara.

Nervoza oko formata sastanka i (ne)postizanja punoga sudjelovanja na konferenciji u drugi je plan potisnula ozbiljnu alternativnu ponudu koja se mogla iščitati iz inicijative slovenskoga premijera, što ju je prihvatila i premijerka Hrvatske. Naime, Slovenija se u prethodnom razdoblju suočila s ozbiljnom političkom osamljenošću unutar EU, a slovenski su polisi planeri u vrijeme krize izazvane slovenskom blokadom hrvatskih pristupnih pregovora tu osamljenost dramatično osjetili. Kreatorima slovenske politike postalo je jasno da bi u ovakvim uvjetima Slovenija, ne stvori li skupinu dugoročnih političkih saveznika, mogla za dulje vrijeme završiti na margini Unije, bez stvarnog utjecaja.

Slovenija je sredinom devedesetih, kao i Hrvatska, načinila dramatičnu političku pogrešku, odbacivši članstvo u Višegradskoj skupini (Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska), formiranoj kako bi se ubrzala i olakšala europeizacija srednjoeuropskih postkomunističkih država. I u Sloveniji i u Hrvatskoj politička su vodstva tada bila nadmeno uvjerena kako njihove zemlje imaju daleko manje demokratskih i ekonomskih deficita od četiriju država koje su desetljeća provele iza željezne zavjese i da im je siguran samostalan put u Uniju. Cijenu su vrlo brzo platile i Slovenija i Hrvatska. Slovenija je, doduše, uhvatila val proširenja Unije 2004, ali s daleko više problema nego što bi ih imala povezana s četirima utjecajnim srednjoeuropskim državama, međutim, nije stigla na prvi krug proširenja NATO saveza. U „Višegradskom paketu” Hrvatska bi već bila članica EU, ako ne od 2004, ali sigurno s Bugarskom i Rumunjskom od 2007. godine, a u NATO ne bi ulazila tek prošle godine. Dakle, izostanak iz „Višegradske skupine” Hrvatska plaća političkim kašnjenjem od nekih osam godina.

Slovenski i hrvatski polisi mejkeri svjesni su da model „regionalnoga liderstva” nije primjenjiv, a da savezništvo prema modelu „Višegradske skupine” predstavlja ozbiljnu alternativu modelu „lidera u regiji”. Europski politički model zasniva se na pragmatizmu i uvažavanju interesa svih partnera. Proces započet na Brdu mora, za zemlje koje su mu pristupile, biti proces uravnoteženoga usklađivanja međusobnih interesa i pragmatične suradnje koja će donijeti korist svima. Očito je da je nakon nesretne epizode s blokadom hrvatskoga pristupanja Uniji Sloveniji sada potreban svojevrstan „oporavak” političkog ugleda u EU. Hrvatska se odrekla koncepta „lokomotive” regije, kao što je odustala i od prijašnjega koncepta „regionalne sile”. Poklanjanje prijevoda skupne pravne baštine Europskih zajednica (acquis communautaire) svim partnericama (poklon je koristan Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, do neke mjere Makedoniji, a bio bi i Srbiji) pokazuje da Hrvatska nastoji stvoriti situaciju u kojoj znanje, što ga je morala stvoriti da bi mogla napredovati u procesu pristupanja Uniji, neće ostati mrtvi kapital. Za razliku od dijela starih članica Unije, Hrvatska ima golem interes da se njenim pristupanjem proces proširenja Unije ne zaustavi. Slovenija je zbog svojih interesa u regiji zagovarala „kolektivno pristupanje”, pa neki njenu blokadu hrvatskoga pristupnog procesa objašnjavaju i interesom da ne dođe do prevelike razlike između Hrvatske i drugih zemalja regije. Hrvatska pak nastoji osigurati nastavak procesa širenja, koji otvara i prostor za „transfer znanja”.

Budući da je na Brdu kod Kranja dogovoreno kako bi idući krug razgovora trebao biti pragmatičan i na ministarskoj, a ne državničkoj razini, vrlo će brzo postati jasno jesu li polisi planeri u Beogradu samo odbili „Gimnih format” za regionalne sastanke na vrhu ili pak odbacuju „višegradski karakter” „Brdske inicijative”, dakle, karakter matričnih odnosa usuglašavanja pragmatičnih interesa dugoročno savezničkih zemalja. Žestoka kritika i podsmijeh „neuspjehu” konferencije na Brdu, nažalost, loš su znak i sugeriraju kako je Beograd razumio i odbacio suštinu ponude s Brda. To, naravno, predstavlja djelomični neuspjeh inicijative, ali je ne osuđuje na propast. Ljubljana i Zagreb u takvim se okolnostima moraju posvetiti potpori pristupanja u Uniju sudionica u procesu, dakle, najprije Crne Gore, koja je u procesu došla najdalje, a onda Makedonije, Albanije, BiH i Kosova.

Rizik, što ga Beograd preuzima odbacivanjem ponude, istovjetan je onome što su Ljubljana i Zagreb učinili odbacivanjem Višegradske inicijative i sigurno će dugoročno donijeti zaostatak u procesu integracije Srbije u EU, ali dugoročno i njeno slabljenje u europskim i regionalnim forumima. Pritom, ustrajanjem na „Halštajnovoj doktrini”, Beograd, a ne Unija i regionalni saveznici, posve nepotrebno apostrofira dilemu EU ili Kosovo. Odbacivanjem Brantove doktrine i modela odnosa između Kine i Tajvana Beograd, pak, riskira da mu se nametne „Ciparski model”, ali ne na način na koji to priželjkuju u Beogradu (dakle, da Srbija bude smatrana jedinim zastupnikom „cijelog teritorija uključujući i Kosovo”, upravo kao što Nikozija međunarodno predstavlja cijeli Cipar, uključujući i „Tursku Republiku Sjeverni Cipar”), jer, dođe li do toga da cijela Unija prizna Kosovo, Beograd bi se mogao naći u poziciji Turske, kojoj će na kraju uvjet za pristupanje Uniji biti odustajanje od priznanja Sjevernog Cipra.

(Autor je politički analitičar iz Zagreba)