Dobro, dok cekamo tačan odgovor, pusticemo muziku u studiju i ispricati jednu pricu ciji junak - za razliku od još uvijek neimenovanog junaka u nasem kvizu - nije uspio rijesiti vjecitu dilemu „kako zaraditi a ne raditi”.

KAKO JE NASRUDIN-HODŽA OŽENIO MAGARCA

Nasrudin-hodža često je sjedio i mislio kako da zaradi a da ne radi, i na posljetku se dosjetio: oženiće magarca. Uzjahaće ga i krenuće sa njim po svijetu, dok ne obiđe sve magarice kojima je došlo vrijeme za udaju.
Kad se naputovao i zaradio kesu dukata, krene nazad. Put ga nanese u nekakvo selo u kojem nikada ranije nije bio i on odluči da prenoći u njemu. Ostavi magarca u štali pa uđe u han. Unutra se skupilo naroda, od dima se ništa ne vidi, nema mjesta ni da se na jednoj nozi stoji, a kamoli da putnik sjedne i da se odmori. Samo jedan stol na kraju sobe prazan i pod njim jedna prazna stolica.
„Baš su čudni ovi ljudi” - pomisli Nasrudin, „ovdje stoje jedni drugima na nogama, a tamo stol prazan.” Kad dođe do stola, pogleda, stol zdrav i čitav, samo nekoliko recki urezano nožem sa strane.
Kako sjede, tako udari muzika i odnekud se pred njim pojavi igračica. Gola i bosa, samo preko grudi i bedara svezane joj dvije svilene marame. Kako se zavrti, tako jednu ili drugu razvezuje i zavezuje, ali ih i razvezane jednako ispred sebe drži i krije se iza njih.
Pod Nasrudinom se ugrijala stolica, udarila mu vrućina u potiljak, čelo mu se oznojilo a jezik osušio.Tek eto ti djevojke pa njemu na stol. Klekla pred njim, raširila noge, savila se unazad, zveče joj dukati, a svila se oznojila pa postala providna, Nasrudin ne zna da li da utekne ili da skoči na nju i potrga joj marame. Narod iza njega ne diše, sve se pretvorilo u oko i uho.
Odjednom, kako je i počelo, sve se završi. Muzika stade, djevojka se izgubi. Nasrudin zažmiri i udahnu onaj miris što je iza nje osta, a kad otvori oči ugleda pred sobom nekakvog čovjeka.
- Zvao si me, gospodine?- upita ga čovjek.
- Nisam, vala, evo ni sebe ne mogu da dozovem. - odgovori Nasrudin.
- Ne bih ni ja, da je na mom stolu igrala. Nego, imaš li ti ovo čime platiti?
- Koje?
- Što ti je igrala.
- Nije meni, svima je.
- Ti si je zvao.
- Bog s tobom, čovječe, nisam ni znao da postoji.
- Zvao si je, čim si za taj stol sjeo.
- Sjeo sam što je bio prazan.
- A što se nisi pitao zašto je prazan? Ovo je njen stol, ko za njim sjedi treba to i da plati.
- Koliko?
- Dukat.
- Ih dukat! I da imam, odakle mi?
- Ako nemaš dukat, imaš li magarca?
- Imam, sa njim sam došao.
- Je li tvrdoglav?
- Magarac ko magarac, jašta je nego tvrdoglav.
- Jesi li kad dužinu mjerio?
- Nisam. Ko je još vidio magarcu dužinu mjeriti.
- E onda ga stavi na stol da ga izmjerimo.
Tu vidi Nasrudin da oni ne misle na magarca u štali, nego da svi gledaju i pokazuju na njegove čakšire.
- Hama, čovječe, ja sam mislio da ti za magarca pitaš, onoga što ima uši ovolike, i što govori i-a, i-a.
- Magarac vako, magarac nako. Ostavi onda tog sa ušima, pa idi.
- Nisam pobenavio. Moj Njako vrijedi više nego taj dukat što sam dužan.
- Koliko?
- Sto dukata!
- Taman. Toliko vrijedi i djevojka. Da se nagodimo. Evo stola, eno nje, evo recaka. Ako ti je u tebe magarac duži od svih ovih zareza, eno ti je pa radi sa njom šta ti je volja, i ništa nisi dužan. A ako je kraći, onda put pod noge i pješice kući.
Stoji Nasrudin, češka bradu i računa: kako god pogleda one zareze, nisu se odmakli pedalj od ruba stola. U njega je aleti-mahuda duži, nije ga strah da će ostati bez magarca, nego ga stid da razdriješi gaće pred tolikim svijetom. A opet, narod će pričati pa zaboraviti, a on će čitav život pamtiti kako je proveo noć sa igračicom. I tako se odluči, stade uza rub stola i uhvati se učkura.
- A, ne tako, gospodine. - uhvati ga čovjek za ruku.
- Nego kako?
- Sa druge strane stola.
Nasrudin poblijedi, pa pocrvenje, baci dukat na stol, istrča napolje i povede magarca kući.