Diskusije : Književnost

 Komentar
Stare stvari
MC_
(Bihilist)
21. avgust 2020. u 05.38
Stare stvari

Šetam po školskom dvorištu dok moj sin voz bicikl. Povremeno prilazi da mi nešto kaže ili da nešto pita. Bezbroj puta prolazim pored pomoćne školske zgrade. Sve se ponavlja. Svaki put bacam pogled u nebo. Ne brojim.
Meni nikada nije dosadno. Tu su ptice, tu su prolaznici, tu je graja, tu su lopte koje dobacujem fudbalerima, kad jako šutnu i kad se one dokotrljaju se nizbrdo, sve do mene. Iznad svega, tu je nebo.
Moglo bi se reći da sva ta buka, graja, kretanje, svetlo... postoji, a ja da ne postojim. Ja sam samo prozor svog tog svetla, svog tog zivota, svih tih postojanja koja se žderu ili dopunjuju. Prozor u moj mozak. U meni je mračno. Bolje je kad udje to svetlo.

Nosim stare cipele, popravljene. Staru odeću. Bicikl mog sina je star. Koristila su ga tri deteta pre njega, a da nisu sva bila moja. Učimo da volimo korišćeno, upotrebljeno, sstaro. Od svakog ostane na stvarima, po nešto. Od svih prethodnih vlasnika i korisnika. Zato u stanu čuvam crteže sina prethodnog vlasnika, koje nije hteo da uzme. Čini mi se da je opasno poremetiti prošlost. Jer mi hodamo po razapetom užetu koje je naša sadašnjost. Zaljuljamo li prošlost, sve će se srušiti. Zato čuvam stare stvari.

Šetam po školskom dvorištu. Ničeg nema ispred ili iza mene. Moj sin će odrasti. Kad umrem u njemu će ostati neka sećanja na mene. Kao parazit ostaće to u njemu, ta sećanja. Tek za nekoliko generacija kad ne preostane niko ko je je ikada čuo za mene, prestaću definitivno da postojim. Time se ne tešim. Sve je neutešno. Zato puštam svetlo, graju.

Prilazi neka devojčica. „Jel mogu da bacim taj avion?”. Dajem joj avion od stiropora. Baca avion. Ne ispada dobro. Pokazujem joj kako da baci. Odlazi.

Onda dolazi lopta. Žuta lopta. Kotrlja se. Skakuće, demonstraira elastičnost i silu gravitacije. Žurim da je vratim nazad, kao da će me neko kazniti ako to ne uradim dobro. Šutiram je nespretno golmanu, ali on je vrlo zahvalan. Kad šutnem loptu, pažnju mi privlači raznobojno smeće koje raznosi vetar. Lišče je tamno zeleno. Leto je u punoj zrelosti. Leto je kao čovek. Ne stigneš da se okreneš i leto je već staro i pocepano. I umre leto. Uvek je tužno kad leto umre. Uvek je dobro kad se novo leto rodi.

Da bih sve to podneo, puštam da sve sa mene spadne. Da bih sve podneo, sva ta iskustva, sklanjam se od svega. Nova iskustva bila bi suviše, uz ona stvara. U stvari uskustva su nezanimljiva jer mogu da predvidim. Mogu sve da ih predvidim. Star sam, video sam sve, osim smrti. Još to.
Dolazi moj sin. Dajem mu vode. Pijem i sam. Voda je tako dobra, tako slatka. Voda je leti najbolja stvar. Misliti o proyirnosti vode. Kao da roniš u bistrom jezeru dok oko tebe jure velike tamne i srebrne ribe...

Ali, izgleda da je prošlo vreme igre. Kažem „Dovidjenja” , nekim drugim roditeljima, a oni me pozdravljaju limenkama piva koje podižu u rukama.

„Hoćeš pivo?” pitaju oni.

Znam da me zovu da pričamo. Znam da su iskreni. Ali znam sve što bi mi rekli, znam sve što ću im reći. Ne znam kako bih to podneo. Ne znam kako da im objasnim. Ako odbijem, uvrediću ih. Ako prihvatim desiće se opet ta istost, taj susret s onim uvek poznatim pričama, tripovima, stavovima.

Pivo je hladno i kiselo. Limenka prija u ruci. Lim je leden i sjajan. Ćutim i ispijam polako. Sve je isto. Sve je isto. Sve su priče iste. Dodje mi da reagujem, kažem, izjavim, ali se stišavam. Pivo je kao ledeno planinsko jezero u koje polako tonem.

MC
Tanjuska-c
(na)
22. avgust 2020. u 07.07
Kafkijanska atmosfera
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Necklaces?
.