Diskusije : Književnost

 Komentar
Pera i Stoja
MC_
(Bihilist)
12. jun 2020. u 05.02
Pera i Stoja

Školsko dvorište, gužva, mnogo dece, skoro petsto ih je iz svih osam razreda. Plavi se od takozvanih školskih bluza koje su obavezne. Neki se igraju, neki pričaju. Neki preskaču jedni druge, to je stara igra „Janine, kupus i slanine”, niko ne zna zašto se tako zove. Neke devojčice igraju lastiš. Neki se jure, policajci i lopovi.

Prvaci su malo izdvojeni, sa učiteljicama. Ipak dvojica prvaka nisu tamo, učiteljice ne mogu da ograniče njihovo kretanje. Dva skoro istovetna dečaka sa naočarime velike dioptrije. Svaki se za sebe vrti raširenih ruku, kao čigre, kreću se po dvorištu, odbijaju od dece i zidova i nastavljaju tako, sve dok ne padnu jer im se vrti u glavi, a onda opet počinju.
„Auuuu, auuuu..” zavijaju kao sirene za bombardovanje, iz sve snage. One koji ih posmatraju hvata neobična nelagodnost od toga prizora. Dečaci koji se vrte ne haju za lepo i propisano ponašanje, za naredbe učiteljica, ništa ih ne zanima. U svom suludom okretanju, poput derviša koj padaju u trans, isključili su od sebe spoljašnji sveta. Škola im se sigurno ne svidja, učenici sa kojima bi trebalo da se druže još i manje...

Ja tu dvojicu koji se okreću poznajem od ranije, to su Pera i Stoja, odnosno Petar i Stojan. Oni su braća blizanci iz našeg dvorišta. Svi ih znaju, i odrasli i deca. O njima se nikada nije govorilo kao o odvojenim osobama, nego samo kao o paru, tandemu.

Pera i Stoja su bili strašni i u isto vreme tajanstveni. Njihova imena izgovarala su se na poseban način, sa strahopoštovanjem koje osećamo prema neznanim i nepredvidljivim silama prirode.

U igrama u pesku su bili nenadmašni, znali su da učvrste klimave betonske ploče na nekom putu. U pesku i blatu sam se i združio sa njima. I ja smanosio naočare, I bio sam trapav i nezainteresovan za fudbal i druge okretne igre. Ili nesposoban i povučen za veliki tim, bez želje da s eborim i budem glavni. Zanimalo me je samo da nešto pravim, nešto nalik onome što su pravili odrasli. Zanimalo me je i da popravljam stvari, bili mi je uzbudljivo da nešto srušeno i nikakvo odjednom proradi i dobije svoj pravi oblik.
Njih dvojica su sve znali bolje od mene. Da neki zardjali otpad, delove od odbačene veš mašine proglase bušilicom, motorom za lift ili nekom drugom čudesnom i svemirskom napravom. A ako bi trebalo podići nešto na visinu od samo pola metra, od korpe i kanapa bi pravili dizalicu. Nije toliko bila važna stvarna potreba za tim nego da se prikaže koncept. I tako dalje, divio sam im se zbog svega toga, učio od njih.

Bili su dakle vrlo kreativni, kako se to danas kaže.

Drugi dečaci već su mi se rugali, „što se igram sa Perom i Stojom”. Time, kao da su mi po malo stavljali do znanja da i u meni postoji neki koren ludila, neko neuklapaje, greška. Upravo zbog te nekompatibilnosti, tog otklona u nesvakidašnje ili čak i zavisti, kada bi Pera, Stoja i ja napustili naše malo gradilište i otišli kući, drugi dečaci bi redovno došli i izgazili i uništili sve što smo napravili.

Sledećeg dana, mi smo neumorno nastavljali. Među braćom ponekad bi došlo do svadje. Uvek bi Pera surovo isprebijao Stoju. Ili bi mu naredio da gura ogroman betonski blok oko zgrade. I Stoja bi bespogovorno prionuo na posao, gurajući blok teži od sebe, padajući usput u prašinu i blato. Jednom se posle sat vremena Stoja vratio skroz prljav, izgreban i uplakan sa tog posla. „Nemoj me više terati da guram teško kamenje”, plakao je tuženo pred Perom. Zapanjio me taj odnos. Nemajući pojma kako se ta pojava zove, video sam tu ima mnogo više od jednostranog mučenja. Video sam da je Stoja na neki čudan način bio zadovoljan time što ga Pera maltertira. Osetio sam to.
Ali zaključio sam da je baš dobro što nemam brata, ili barem što nemam brata blizanca.

Mene nikad nisu napali, ali bio sam na oprezu. Braća su mogla da vas iznenada i bez povoda udare letvom po glavi svom snagom, da probaju da vas ubodu komadom stakla ili opauče gumenim crevom. Pravili su kreativna hladna oružja koja su premazivali psečim ili ljudskim izmetom koga je bilo u izobilju.

A onda smo provoodili sate u na olupini starog automobila, „Zastave 750” poznatijeg kao „Fića”. Nije taj krš imao ni motor ni sedišta, a ipak bi začas postao naš avion, ili svemirski brod. Ponekad bi nastao mir, došli bi i drugi dečaci, i svi smo se igrali zajedno, idilično, skoro u harmoniji.

Kad smo svi pošli u školu, prestao sam da se družim sa Perom i Stojom. Ni sam ne znam zašto. Uskoro su se odselili, nestali iz mog detinjstva. Da li je njihov nestanak bio kraj onog pravog, slobodnog detinjstva koje je zamenila obaveza škole? Ili se to samo tako poklopilo.

Poslednje što sam video od Pere i Stoje je kako jedan od njih iskrenute glave stoji ispod stepeništa i znatiželjno viri pod suknju dežurne učiteljice.

Ali kada se setim njih, u glavi mi se javi to njihovo zavijanje. Skoro da ih vidim kako se vrte po školskom dvorištu.
Volim da mislim da to nije zato što su bili ludi, nego št su bili hrabri, drugačiji. Samo oni, od petsto učenika, spremni da se nekako ograde, odstupe, odupru, da barem u svom umu, putem tog bezumnog okretanja pobegnu iz školskog dvorišta, dobro ogradjenog pgradom sa rešetkama, i pokažu da ne pristaju na ono što nam je svima bilo nametnuto.

MC
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Tassel Earrings?
.