Diskusije : Književnost

 Komentar
Dvogled
MC_
(Bihilist)
09. decembar 2019. u 16.18
Dvogled

Otkada je ostao bez mreže, bez svoje najomiljenije igračke, bez svoje slobode, bez tog horizonta na kome se vide svi dogadjaji i Milan se promenio. Nije to više onaj dečak koji ide ispred ostalih, istražuje sve o oružju i seksu, pojašnjava i objašnjava drugima. Sada beznadno čita istoriju, biologiju, ništa ga ne zanima, a on ipak i dalje leži, zna da nema smisla da nekog zove jer niko neće napolje, jer niko neće ništa, sve ih smara. A najcrnje je kada padne noć, kad ne zna šta će sa sobom. Samo jedna bolna, vrlo bolna, praznina, samoća.
Ni tokom dana ne izlazi se napolje, svi dečaci su stalno na mreži, leže u krevetu, onaniraju, prave se da uče i jedan drugom šalju linkove sa jutjuba.

Da ima brata, možda bi bilo bolje, ovako ima samo stariju sestru koju interesuju samo dečaci i šta kažu blogerke. Tata, sa kojim je do pre koju godinu igrao šah, rano padne u krevet i zahrče, on radi ceo dan. Mama je uvek umorna ili je boli glava, sve više se usamljuje, čim stigne povuče se u radnu sobu jer joj je samoća toliko potrebna. Ona gleda slike udaljenih gradova, piše o putovanjima. I ona je umorna od svega jer predaje geografiju u jednoj školi, ali kaže da joj lepe slike daju energiju da pred ekranom sedi do kasno u noć. I tako svako u njihovoj kući veče provodi sam. Milan, primoran da legne „jer se budi rano”, otac u mrtvačkom snu, a majka pred sjajnim ekranom, okrenuta nekom drugom i lepšem, ženskom svetu, svetu estetike i emocija.

Milan tako leži, prevrće se. Seća se svih porno sajtova koje je nekada posetio. Kroz glavu mu prolaze hiljade golih ženskih guzica, butina, usta, polnih organa, dlakavih ili obrijanih. Ljudskih udova u mašinskom, oscilatornom poretku i pokretu. Sve se to kreće, sudara, buši i prodire jedno u drugo, jaše jedno na drugom, sve je to jedna ogromna, ekstatička, mašinska dinamika, pračenja stenjanjem, grcanjem, uzvicima bola, zadovoljstva i besa. Nije ni čudo da je Milan prvi među dečacima znao šta je seks i da ta aktivnost žene u stvari mnogo boli, jer zašto bi inače toliko stenjale i zapomagale dok to rade. Mašta Milan o toj misteriji koju je tek bio počeo da otkriva, učen najboljim ostvarenjima porno profesionalaca iz bogate produkcije širom sveta. I taman kad je počeo da otkriva poetsku dubinu nemačke produkcije za odrasle, u tom krucijalnom trenutku koji bi se mogao nazvati i prelomni trenutak njegovog razvoja, u tom je trenutku otkriven i svi su povezali jedan i jedan između njegovih noćnih interesovanja i pristupa porno problematici. I tako je ostao bez svega.

Sada, ograničen sećanjima, vraća te slike. One mu dodju kao neki okidač za erekciju, drmanje kreveta i sve što sledi i naglo se završi brisanjem tela i ruku od tragova vlažnih i klizavih ostataka sopstvenog semena. U poslednje vreme sećanja kao da blede i on ne zna kako da provede to dosadno vreme do sna. Ustaje i uzima igračke kojima se do skora toliko igrao, koje su mu bile tako zabavne, a sada su mu te kocke i ostalo klinačka i glupa zanimacija. Ipak, prevrće tiho sve te stvari jer ne zna šta bi drugo. I tako je jednog dana pronašao dvogled, pravi, veliki vojnički dvogled, ostao od dede. Prevrće ga, podešava, gleda kroz prozor. Pada mu na pamet ideja kako bi mogao da špijunira komšije. Prelazi od sprata do sprata zgrade prekoputa, zaviruje u sobe. Nada se da će pronaći neki par koji vodi ljubav, ili barem golu ženu. Ali od toga nema ništa, susedi uredno gledaju televiziju ili je mrak i svi spavaju. Izgleda da je kod drugih u kući onaj isti mrtvački mir, kao i kod njega. Ljudi gledaju u ekrane ili spavaju. A kad ispregleda komšije, Milan gleda dole na parking, tu je jednako glupo i dosadno i bezveze, samo mačke su tu i poneki prolaznik.

Ipak, jednoga dana, Milanu se posrećilo, nešto se dogodilo. Bila je jesen, ali za Milana je tada granulo proleće. Lišće beše opalo, vetar ga je strgnu s grana i nagomilao dole, u uličnu trulež. Sada je zgrada prekoputa postala vidljiva, odnosno njeni prozori. Spas se javio u liku komšije prekoputa, komšije koga je vidjao u mesari, u belom, krvlju uprskanom mantilu. Taj ja malo razgovarao, uglavnom je stajao pozadi i obavljao finu francusku i drugu imperijalnu obradu nad bespomoćnim svinjskim polutkama. Mesar je vrlo intenzivno koristio svoj računar. Monitor je bio postavljen baš nasuprot Milanove strateške tačke, sa koje je mogao da izvidi sve mrežne aktivnosti sredovečnog mesara koji na inčima monitora nije štedeo.

Tako je Milan uleteo u porno interesovanja drugog čoveka. Ona su se prekidala jedino kada je komšija gledao sportske rezultate koji su bili strahovito dosadni, ali mesaru je kompjuter uglavnom služio za istraživanje porno prostora. Razlika u godinama tu nije bila mnogo važna i mesar je postao neka vrsta Milanovog nevoljnog daljinskog upravljača, neki neupravljivi automat preko koga je mogao da zadovolji svoje potrebe za odredjenim znanjima. Milan je jedino morao da čeka da se komšijine želje poklope sa njegovim. Drugo, zuriti kroz dvogled nije bilo lako, oči bi ga bolele, ruke posle nekog vremena nisu više bile mirne i slika se tresla i drmala. Nije to bila ona lepota koju je gledao na svom tableta. Ipak, Milan je bio skoro zadovoljan. Nedeljama je bio skoro zadovoljan.

Onda se nešto promenilo. Komšija je prestao da gleda slike. Pristupao je sve više nekom katalogu žena i devojaka. Slike nisu bile baš velike i bile su statčne, u pozama, napućenih usta i iskrivljene glave, kao što se slikaju sve devojčice u školi. Trebalo je vremena da shvati kako komšija u stvari razgovara sa nizom slobodnih ili slobodnomislećih žena i devojaka. Ništa nije mogao da pročita, čak ni sa vojnim dvogledom, bilo to beskrajno dosadno vreme i Milan je sve manje opservirao komšijin stan. Ipak, po nekoj navici, svake noći, u maniru iskusnog izvidjača, skenirao bi sve stanove koje je mogao da vidi. Kako nije imao strpljenja za knjige, čak je i učio, od očajanja i dosade, čak mu se i uspeh bio popravio. Ali to mu baš ništa nije značilo.

Ali, jedne zimske večeri, kada je ponovo bacio oko na prozor prekoputa, prozor koji mu je ranije donosio toliko radosti, primetio je da se opet nešto dogodilo. Preko celog ekrana stajala je dojka, dojka u neizdrživo krupnom planu. I onda nervozna ženska ruka koja mazi i stiska tu ogromnu belu sisu, kao da želi da je izmuze, kao da želi da podstakne laktaciju posle porodjaa. Nervozni su prsti prebirali, stiskali i štipali to meso, toliko uverljivo da je Milan odmah doživeo sve što treba i odmah morao da pronadje neku tkaninu na bi li očistio svoj dvogled.

MC_
(Bihilist)
09. decembar 2019. u 16.18
Bili su to dani striptiza, žestokog striptiza. Butine, donje rublje, noge, sise. Nikad lice. Ali i to je bilo dovoljno. Kkao opčinjen, Milan se gubio u dvodimenzionalnim prikazima ženskog mesa koje se grči, uvija, trese, drma, zateže i opušta pred očima njegovim, i očima kolege internet voajera, mesara u stvarnom životu. Nije im ni trebalo lice, taj ograničeni deo tela koji su im bili prikazivani bili su sasvim dovoljni. Činilo im se da su te žene na dohvat ruke, da samo treba da posegnu i utope se u njima, u njihovom salu i mišićima, u njihovim ispupčenjima i šupljinama. Nije im smetalo da žive u toj iluziji koja je trajala danima i ponavljala se svako veče. Od svih tih slika, Milan nije stizao da misli. Koliko žena se skidalo pred njima dvojicom. Pet, deset? Nije znao. Ponekad bi po odeći, mladežima, obliku i obimu stidnih dlaka mogao da prepozna da se radi o jednoj te istoj osobi. U svakom slučaju, za jednog mesara koji je svoje radno vreme provodio u hladnom okruženju krvavih polutki, creva, junećih jezika i svinjskih kobasica, broj je bio zavidan i Milan se pitao kako i čime je mesar privukao sve te žene. Nije mu palo na pamet da ih ničim nije privukao, da nikakv napor i nije bio potreban, nego da se radi o prirodi žene. ženke sapiensa - skinuti se i prikazati nekom mužjaku, biti gledana, biti u centru pažnje, osetiti mušku žudnju za samom sobom.

U svakom slučaju, Milan je opet stekao crvene kolutove oko očiju, ponovo odlazio u školu umoran, ali ponosan. Sada skoro da je znao kakve su prave žene. Skoro, kao lovac koji ne lovi lavove nego gleda filmove o safariju. U sred školskog ćasa napadale su ga grešne misli, nijhove noge, vene, dlake, pregibi, bubiljce, nožni prsti, nokti. Ne sećanja na te delove tela, nego slike. Sve to u nemom filmu, reminiscencije strasnih večeri u hladnom januaru. I stalno slinav nos, prehlada, otvaranje prozora po hladnom vremenu i smrad izduvnih gasova u sobi...

Mesar je već nedeljama opštio preko interneta samo s jednom ženom, bludnom i zanosnom. Nekom podebljom skroz oblom ženom. Ali nije smetalo, nije bio problem, čim je uspevala da mu toliko dugo privlaći pažnju. Izgledalo je da su ta gospodja i mesar u nekom posebnom odnosu. drugačijem od svih „onih drugih”. Nekoliko dana, samo je ona bila na programu. Samo ona. Bila je to neka strasna tetka, žusta, nervozna, ali spremna na sve, na sve ono što je Milan već video u filmovima. Imala je uvek isti program, na početku sporo skidanje, pokazivanje delova tela, organa. I ona je krila lice. Saginjala bi se da joj kamera prikaže ramena, vrat, kosu, otpozadi, prinosila kameru svakom kvadratnom milimetru sebe. Specijalitet joj je bio da se penje na stolicu u svom crnom kimonu, da se na stolici razgolićuje i pokazuje. Na kraju bi sve začinila kreativnom upotrebom ružičastog seksualnog pomagala, sličnog onim jezicima kojima je baratao komšija mesar. Milan je posle svakog završetka seanse dugo maštao o ovoj ženi. Baš mu se takva svidjala, slobodna, zrela, ali razuzdana. Iz nekog neshvatljivog razloga, činilo mu se da je oduvek poznaje, da između nje i njega postoji neka neraskidiva veza. Vraćao je film, zamišljao kako crvenkasti predmet nestaje u beskrajno gladnim otvorima ove moćne žene.

Ipak. za Milana je jedno veče donelo preokret, tragičan i dramatičan, jedno je veče prekinulo sve. Sve je počelo rutinski, sve je počelo još jednom, ponovljenom, ali uvek novom navalom snage i energije. Žena je dugo držala nogu podignutu na stolici. Priitiskala je stolicu, posvetivši puno vremena snimanju svojih mišića i sala, njihovom pomeranju i zatezanju, podizanju. I kao da mami gledaoce, kao da če im uskoro pokazati sva, pa ipak neče, ona bi se svaki put vraćala, ostavljajući ih svaki put gladne detaljnih slika, gladne odabranih delova njene puti...

Tako se u jednom trenutku žena izdigla, napela u svojojigriizazivanja, baš kao da će sada zaista stati na stolicu. Ali i slike i nje odjednom nestade. U istom trenutku u Milanovom stanu nešto strašno zveknu i začu se jauk. Mamin jauk. Milan istrča u magnovenju iz sobe. Nekoliko koraka.

„Mama, šta je to bilo?”. Povukao je kvaku na dole.

Odbi ga krik, vapaj. molba, izričio naredjenje kroz plač.

„Ne ulazi”, vikala je mama, kao da joj život zavisi od toga da vrata ostanu zatvorena.

„Da li si dobro?”

„Dobro sam, idi u svoju sobu!”, urlala je.

Milan proguta pljuvačku. Otišao je zaista u svoju sobu, nije zatvorio vrata.
Mogao je da nazre kako se mama, sva nekako iskrivljena i bolna, u crnom kimonu i golih nogu vuče hodnikom i odlazi u kupatilo. Čulo se zatim kako tamo tiho plače.

Kao da je mrtav, kao da je svaka njegova ćelija sada bila mrtva i onemoćala.
Čitav njegov život do tada, detinjstvo, sećanja, samosvest, sve se raspadalo i nestajalo kao kuća od peska. Zatvorio je vrata svoje sobe, čelom je pritisnuo dovratak. Drvo je bilo neprijatno i tvrdo, njegov znoj hladan, pekao je. Ipak pritiskao je glavom jače i dalje od granice bola. Dvogled mu ispade iz ruke, pravo na pod, ali to više i nije bilo važno.

MC
Qubic
09. decembar 2019. u 22.43


Vau, ovo ni Sir Alfred Joseph Hitchcock ne bi ovako režirao.
MC_
(Bihilist)
10. decembar 2019. u 04.28
Hvala.
Trebalo bi na kraj da dodam da MIlan kao da ništa vise nie video, kao da je bio slep. Dvogled mu ispada, jer mu vis enbije potreban.
Kao u prici o Edipu.

Takdje, vojnicki dvogled upotrebljen u voajersku svrhu treba da docara razliku između dedova i unuka.
Milan ne smao da je posmatrac, nego je korak nize, on je posmatrac posmatraca i time je zadovoljan.
Qubic
10. decembar 2019. u 07.58
Ja mislim, kraj ti je odličan ja tu ne bih ništa dirao, pojednostavljen je, pretvara besmisao u smisao (jer kao u Šekspirovim dramama - ono što treba da se s/ruši se ruši ili kao u Andrićevim pripovetkama u kojim nas život dovodi u situacije kao ono sredstvo za odvikavanje/odbijanje od sise (a nije cucla) koje se stavlja na... „da majčino mlijeko ogrkne”) i to daje protivtežu i pečat celoj priči.

(By the way, dole korupcija i nemoral!)


Ja verujem da, Sokrat je popio otrov ne samo što nije hteo da se odrekne svojih načela, principa života, nego i da im pokaže da to što oni žive je otrov. (Isto tako i Hrist nije imao nameru da beži.) ((Otud moje poštovanje i prema filosofiji i religiji ali to sad nije važno, ovo je ipak forum književnosti...))

Vojnički dvogled...
...između dedova i unuka, (osim čast izuzecima) ne da postoji razlika nego jedno sa drugim (više) apsolutno nema nikakve veze. U stvari veza postoji, apsolutno, ali samo kao apsolutna negacija. A šta je duh drugo nego to? Jer mnogi su izginuli na ratištima u Pvom i Drugom svetskom ratu, ostali iskasapljeni topovskim granatama (šrapnelima kako se kaže)... Ideja slobode.



Qubic
10. decembar 2019. u 08.05
To me ono meso podsetilo, ništa samo kažem...

(nemam baš pregled, pišem s vana (ali sam čitao pred polazak, danas iz kuće)... mada komarci, idem, bežim... pozdrav)
Qubic
10. decembar 2019. u 08.07
Mesar, gde mesara nadje... uh, teško.
Qubic
10. decembar 2019. u 08.09
Odo’...
MC_
(Bihilist)
10. decembar 2019. u 09.12
hvala.

hteo bih još da kažem da u prici ne osuđujem ni majku ni sina. Jedno cudno vreme, tehnologija, izrabljivanje, stvari koje oni ne mogu da menjaju, dovele su ih u tu situaciju.
damijan
(primenjeni matematicar)
18. decembar 2019. u 21.02
Steta MC sto tvoje price nemaju siri auritorijum.
U ovom duhovnom bespucu,dok ljudi stoje kao kaktusi rastrkani po pustinji,samo nešto ovako može da nas razbudi.
MC_
(Bihilist)
21. decembar 2019. u 07.20
Ne nzam kako bih to postigao.
 Komentar Zapamti ovu temu!

Looking for Oil Diffuser Necklace?
.