kako bi se polako pripremao teren za dalji Drang nach Osten, jer treba zauzeti Kavkaz, prepun plina i nafte, a u perspektivi i
najjače zalihe svijeta, tj Sibir.
Ovo sve odigralo se u svim bivšim socijalistickim zemljama, Poljskoj, Ceskoj, Slovackoj, Madjarskoj, ovim ovde, Rumuniji,
Bugarskoj, itd. Sve je pod njihovom cizmom, i svugdje je ovo sa otimacinom svega izvedeno na sličan način (javljaju mi ljudi
iz Poljske, na primjer, Poljaci, koje sam upoznao u Beogradu). I u svim tim zemljama okupator je odredio limit zivotnoga
standarda, pa bez obzira kad je zemlja usla u tu tzv. „tranziciju”, i sad su plate iste, tj kupovna moc ista, i ni milimetra naprijed
ne može da se mrdne. Pošto je sve sto je kljucno, ukljucujuci i državne strukture u smislu parlamenata i vlada, vlasnistvo
stranaca, onda je lako drzati taj limit i ne dati da se ista dalje razvija.
U stvari, to što se ovo zovu države, i sto imaju predsednike, premijere i ministre, drzi se samo zato da bi postojao privid
pojma suverenih država, da se ne bi govorilo o kolonijama usred Evrope, jer je taj termin danas neprijatan, a i inače je uvijek
bio rezervisan za zemlje dalje od Evrope.
Nemoj misliti da sam ijedan od termina upotri...io prenaglaseno ili da sam ista iskarikirao. Ne, ovo ti je jedina istina sa ovih
prostora, vjeruj mi na riječ, i ko ti god nešto drugo prica, ili svjesno laže, ili ne vidi šta se ustvari desilo i desava, jer je
obmanut propagandom i silom kvazi-termina. Ja ovo govorim samo promatrajuci realne cinjenice, a sve sto sam napisao jesu
realne cinjenice, i njih ne krije ni osvajac (cinjenice ko je vlasnik čega, ko koga otpusta, ko diktira ovo i ono i uslovljava ovo ili
ono, i kakav je standard).
Razlika postoji samo u objašnjavanju razloga: oni govore da je to zbog boljitka ovih prostora, zbog priblizavanja i
eventualnog prikljucenja Evropskoj Uniji, zbog savremenih tokova itd. itd., ali je to isto kao i poslovica „ne lipsi, magarce, do
zelene trave”. Naravno da to isto govore i njihovi puleni, dovedeni kako rekoh za fine radove, Racan, Djindjic i ostali.
Najzalosnije od svega, međutim, nije to sve sto napisah. Najzalosnije i najopasnije je zapravo sto mase nemaju svijest o
tome, nego se i dalje prepucava „da li će ova stranka ono, a onaj funkcioner ovo”, tj. od drveca ne vide sumu, jer uopste vise
ne postoje vlade i države, niti možeš da ocekujes od njih neki dobar ili los potez - ništa vise nije u njihovim rukama, pa u tom
smislu ko god dosao na vlast ne može ništa učiniti, jer je stvar rijesena.
Ovo su kolonije i tu je prici kraj. Vlada i parlament samo su pozoriste za narod koji zbog sile inercije sporo uvidja šta se
ustvari desilo. Na primjer, stranac uzeo firmu i otpustio 60% zaposlenih, tj. istjerao ih na ulicu, i narod pljuje vladu i ministre.
Glupo!
To bi bilo isto kao kad bi ti sad pljuvao salterusu u „Canada Trustu” zbog kreditne politike „Canada Trusta”, a ona je samo
salterusa, ko nju pita? Ne odlucuje ona o kreditima, ni o strategiji i poslovanju „Canada Trusta”. Ako ne radi sto joj je opis
posla, sef je otpusta; ako ti dadne kredit mimo pravila banke koja je odredio gazda, ne samo da dobija otkaz nego i ide na
sud i u zatvor, i tako dalje. Eto to je isti odnos vlade i okupatora.
moguće su dvije stvari pa da se ove zemlje iscupaju ispod okupatorske cizme.
Prvo, da se desi neko cudo, sto međutim istorija nije dosad zabiljezila.
Drugo je veliki svjetski rat, u kojem bi ove zemlje bile na liniji onih naraslih sila koje su suprostavljene sadasnjim gazdama u
svjetskoj konstelaciji, pa da se u novoj preraspodjeli uloga pronadje i izmajmunise neko mjestasce koje garantuje, zbog
odnosa velikih, izvjesnu kolicinu nezavisnosti i vlastite politike u svakom smislu. Kao sto je uostalom, u onoj varijanti u kojoj
je tad bilo moguće, to i bio slučaj sa SFRJ - bolje vjerovatno nije moglo. Ali u usporedbi sa ovim sada, i ovim sto će ostati u
buduce, ono je pjesma.
jebi ga, nezavisnost i sloboda lako se gube, ali se krvavo i teško sticu. Kada će vise ovi narodi shvatiti tu istinu, u boziju
mater. Ovde su pjevali 1992 „Danke Deutschland”, sjecas se, sto ih je Njemacka prva priznala kao državu. Pitam sada ko li
je spreman da onako ekstaticno otpjeva tu pjesmicu?
Ehej, zemljace! „Tudja pomoć, naplata je skupa”, kako je govorio Pasic, ili, „ko u tudju misicu se nada, taj imade još dugo da
strada”. Ne može tudjin biti blizi i bolji od svojijeh, i sad da pitam ovdje šta ono bjese pjevano u toj pjesmi onomad. Sto rece
jedan 1992 u Studenjaku Beogradu, decko iz Kljuca, uzeo gitaru pa klepo stihove - „zapamtice rujna zora jedinice
Unprofora”.
Raspisah se o opstem, a ne pomenuh ti utiske sa licnog plana, kada sam posle vise od deset godina dosao ovdje. Jedna od
fascinatnih stvari u tome je, sto sam, hodajuci prvih dana gradom, znao svaki cosak, svaki kamen, svaki ulaz, ma svaku
travku, kao da sam odsustvovao samo sat vremena. Nevjerovatno je to! Dozivljaj je, upotrebicu izraz koji mi inače ide na
zivce, multimedijalan osjecas miris vazduha, mora, sum, ma, sve zaboravio, al kad krocih, sve izbija odjednom.
Međutim, nije tako jednostavno; uhvati covjeka cudan neki osjecaj, pa ga dezorijentise nacisto, jer osjecas koliko vise nisi
odavde iako jesi odavde, i jesi i nisi, ...es mu sto majki, pa više ne znaš gdje si i ciji si. A onda, sugav docek u MUP-u, onom
istom MUP-u gdje sam 1989 vadio prvi pasos, na istom tom salteru, bas tom istom salteru, popunjavam karton turiste koji
može da boravi tri mjeseca! Da ne navodim druge mucne detalje iz te zgrade, I da se vratim na temu grada: misli covjek, kad
dodje, vidjece i sresce sve one ljude, razumijes me, pa ima u glavi jedan set slika, jednu upornost memorije i utiske koje ništa
izbiti iz glave ne može. Ali, danima sam setao gradom uzduz i poprijeko, a da nikog doslovno poznatog sreo nisam.
„Povratak Filipa Latinovica” uzivo. Prije ravno godinu dana, kad još nije bilo izgleda da ću moći ovamo da dodjem, neki me
djavo natjerao da opet uzmem i procitam tu knjigu. Jezio sam se citajuci je, i citao do zore, dok nisam procitao, nemogavsi da
je zatvorim dok ne procitam do kraja.
Sve sam ti rek`o. Ali, po gradu je bilo ljudi jer je bio kor sezone; kad međutim sezona prođe, nema žive duse. Nema žive
duse. Od 10 do 13 sati po centru i ima nekog motanja i mimohoda, ali svo ostalo vrijeme nema nikoga. Kad u bilo koje doba
dana krenem u setnju na kavu, relacijom koja je duzine polovine radijusa grada, ukljucujuci i centar, usput prođe možda pet
do dest prolaznika - i to je sve.
Djeluje sablasno; tako nešto vidio sam samo u prvih nekoliko dana i veceri bombardovanja u Beogradu. Ima se utisak kao da
nema stanovnika, a istovremeno vidis da se ulice održavaju, tu su lokali, automobili, dosta je dotjerivano po gradu otkad ja
nisam bio, i tako dalje. Ali nema ljudi.
Prirodno da se onda covjek zainteresuje za statistiku i brojke. Pa evo: prije mog odlaska 1991 bilo je ovdje oko 65 000
stanovnika, a sada ih ima 52000. Sve i da je cifra ostala ista, to bi znacilo pad, prema parametrima o razvitku stanovnistva,
ali ovo je i doslovni pad. Zagreb je još gori: dobro se sjecam da se 1991 cekalo rođenje milionitog gradjanina, a sad, prema
popisu od prije godinu dana, taj isti Zagreb ima 750 000 stanovnika! Ehej, cekaj, to je četvrtina manje! Sto je još gore, neki
dan u lokalnim novinama čitam statistiku za ovogodisnje djake prvake, tj. djecu koja će najesen krenuti u osnovnu skolu. Ne
imadose tacnu brojku za Pulu, ali napisase za Labin, koji je manji, ali ne toliko manji da bih procitanu brojku dozivio kao
normalnu; naime, u tom Labinu ove godine biće samo 19 djaka prvaka! Ako još uzmemo u obzir da u Labinu, što se Istre
tiče, živi najviše Bosanaca, jer se tamo nalazi rudnik, a znajuci da je natalitet u pravilu kod njih nešto veci, onda je brojka još
gora nego sto jeste. Devetnaest djaka! Ali to je ovo sto pricam, pa golim okom vidim, nisam lud, da nema ljudi. Ma nema
djece! Ovdje oko zgrada vazda je bilo djecje igre. Odlazio sam i u veliko naselje, gdje smo nekada stanovali, do 1985. Nema
bukvalno nikoga. A tamo je nekad bila vreva non-stop, od ujutro do uvece.
Šta god ko pricao, ja vidim samo jedno, a to je da stanovnistvo izumire, jer pazi, sve se to desilo za deset godina. Pa evo ova
osnovna skola sto je vidim sa velikog prozora trpezarije, tu je na 50 metara. Nekad, kad bi oko 1 sat djaci izlazili iz skole, to
je bila guzva i redovi koji se rasipaju ovom i onom ulicom i preko poljane; danas, međutim, to je nekoliko grupica, na koje se
ne bih ni osvrnuo kad ne bih o ovome mislio i znao da je to skola.
Sve to na jednu stranu. Ima mjesta na koja odem, uz more, pa mogu sate provesti tamo gledajuci, nema ljudi i ne trebaju mi.
To su mjesta gdje sam ja rođen, gdje sam ucio da hodam, plivam i vozim biciklo. Šta mi kroz glavu i dusu tad prolazi, opisati
ne umijem. Nit znam koja je godina, ni stoljece, ni šta se desavalo sa državama, ni da sam popunio karton boravista za
turiste. Mars sa državama, pasosima i kartonima! Sve u pizdu materinu, i nemoj da mi, dok tu stojim i pusim, iko pridje!
Nemoj iko da mi sernja o državi, o državljanstvu, o zakonima paragrafima, o ovome i o onome - ništa me se ne tiče. Nit sam
ja pravio, nit sam ja raz...o sve to. Nisam ništa kriv, a ispastao sam i ispastam.
Mirise more, mirisu borovi. Nema tu promjene države i zakona, to ti je i država i zakon, mars svi u picku materinu. Ako
zafijarim kamen prema moru, on u luku pada i bucne; sila teze djeluje i od dodira stvaraju se po prirodnom zakonu talasi
kruzno oko toga mjesta gdje je kamen upao u more. To su jedini zakoni koje tu vidim, drugo me se tu ne tiče. Malo dalje u
drugoj uvali nekad je stajao jedan, a sad međutim stoji drugi spomenik, jer je prethodni srusen i odnesen neznano kud.
Ko vam je dao pravo da rusite taj spomenik?
Znate li da su nas tu dovodili kao djake da nas tjeraju da ponavljamo jedan niz rijeci pod plavom kapom i crvenom maramom,
a drzeci neku crvenu knjizicu u rukama, sto nam je tad dadose? Ko je lagao, oni tad ili ovi sad? Ko je, pitam, srusio
spomenik? U kom to zakonu piše da se spomenik pod kojim su djeca ubjedjivana rusi? Tako, dakle! Srusen spomenik
onome koga su u drugome ratu na tome mjestu strijeljali talijanski fasisti. Znaci, oni su bili u pravu? Pa ako je tako, ucitelji I
nastavnici, sto to onomad nam ne rekoste, majku mu staru?!
Ali ne može.
Srusili ste spomenik, ali je ime ostalo; niko, naime, tu uvalu ne zove drugacije do kao i onda, Gortanova uvala.
Pucaj, Gavrilo!

Lorka, vidim da si procitao pismo od prijatelja i kaži kako se osecas?

Pismo je fantasticno i steta da nikome do sada nije palo na pamet da tu temu koristi za celovecerni dokumentarac u nastavcima?