Forums : Književnost

 Comment
Tajkine priče
tajka
(trener)
2023-03-06 08:35 AM

'SLATKA KORUPCIJA'

Skrećem iz ulice Kneza Miloša u Nemanjinu po propisu sve sa ujednačenim kliktanjem razdraganog migavca i stajem desno uz trotoar na kratko da mi izađe saputnik iz vozila čije ime u ovoj priči uopšte nije bitno da se spominje ali ...tek što sam se uključio u kolonu automobila koja su se sporo kretala ka Slaviji hitajući poslom ka drevnojo Karaburmi, saobraćajac, ni visok ni nizak, ni mlad ni star, ni lep ni ružan kao da je iz asfalta iznikao pokaza rukom da stanem tu negde blizu njega, skoro pa onako kao ono keru ,'k nozi'. Nemam pojma šta sam zgrešio a on, to jest službeno lice na zadatku počinje konverzaciju sa neobičnom ujedno veselom pretnjom koja u startu ipak obećava krajnji povoljan epilog. Kaže ili bolje reći peva:„Ode dozvolica, odeeeee”.
Kako, zašto, šta sam to strašno uradio, mislim se i pitam naglas ali se iskreno ne stresiram previše jer imam i Američku vozačku (nju mi ne mogu oduzeti), i zato što sam u Beogradu samo par nedelja godišnje, i zato što sam što šta preturio u životu pa me male malecke nepogode nedotiču.
„Odeeee dozvolicaaaa,”pevši on uvežbanu ariju, pokušavajući da me uplaši a saobraćajni slučaj dalje nastavlja da sprovodi po propisu tražeći na uvid saobraćajnu legitimaciju.
„Jeli, a kolko' godina ti imaš?” „Verujem da si mislio da imam 'četeres' na prvi pogled ali nisi pogodio. Imam punih 'šeset šest', ”malo zezam, malo se nadam još jednoj pohvali mom fizičkom stanju (na koji je sport a možda i vedar duh kako kažu pametni stručnjaci najviše utiče) a ujedno pokušavam da mu uđem u 'šesnaesterac' sa njegovim neposrednim pristupom i šaljivim pijačnim rečnikom u ophođenju. Uspevam, mada stvarno izgleda da iskreno nisam svestan u kojim ozbiljnim godina sam trenutno pa se obično u neformalnoj komunikaciji ponašam kao tinejdžer ili bar stariji momak ili možda samo parafraziram takvo ponašanje i pravim parodiju oko seba tako se zabavljajući. Ne znam?
„Ma kakvi, 'dvajes pet', ”mlati glavom levo desno a šapka mu na glavi iskusno miruje, istovremeno pomno osmatra dešavanja u saobraćaju dok se smeje svojoj duhovitosti i besplatnoj darežljivosti iznuđenog podmlađivanja čudnog matorca.
„Koleginice, preuzmi slučaj”,
pokazuje slobodnom rukom na novog nesrećnika koji je usput nešto zgrešio.
„Pa tebi istekla dozvolica, (ne prestaje da joj tepa), još prošle godine u januaru kad si napunio 65! A uuuuu. Džaba ti ta tvoja Američka ako nenosiiš pasoš sa sobom, ne važi bato”. Osujećuje moje pokušaje da ublažim neveselu situaciju.
„I šta će mo sad”? Rekao sam to par meseci pre Konsrtakte na Evroviziji. Vraćam saobraćajnu dozvolu u novčanik iz koga vire i mirišu sveže zamenjeni tek oštampani glanc novi dinari dok on nalakćen na prozor mojih kola pažljivo premerava njegov sadrzaj.
„Ne znam, ti kaži”, reče on skoro ko dete kad se preganja sa drugarom oko zamene sličica fudbalera a zna dobro vidim mu pare u očima.
„Jel' u redu”, izdvajam tri 'soma' dinara prstima tako da samo on vidi.
„Stavi ih ispod dozvole”, prvi put smrtno ozbiljan, ( sad joj ne tepa jel' veselo ćaskanje na ulici prelazi u poslovnu transakciju) vraća mi je dok šapuće preko dlana kojim nehajno češe obraz školovana ulična mangupčina a ja savijam dinare uredno sa jedne strane vozačke držeći ih sa palcem sve zajedno.
„Odeš onamo, ovamo pa se vratiš tamo”... objašnjava mi sada dovoljno glasno da čuje koleginica kako gde da produžim dokument kome je istekla važnost, a kad joj okrene leđa tiho spominje da pazim na okolne kamere dok nemirno vrti glavom sve vreme a ja mu izlazeći iz automobila teatralno pokazujem prstom leve ruke na vozačku dozvolu u desnoj šaci uz koju su pare na poleđini sa lakonskom konstatacijom.„Jel' vidiš da nije mLogo istekla”?
„Pa daaaa, nije mnooogo istekla,” dopala se saobraćajnom milicioneru moja procena prekršaja iako nije primetio kvarno ubačeno L u reči pa oteže kao u pozorištu glumački dok uvežbanim pokretom preuzima novčanice pomirljivim gestom i pogledom, pritom ih gužva spretno i vraća mi nevažeću vozačku pošto je navodno dobro proverio to što sam mu navodno pokazivao, kako njemu tako znatiželjnim prolaznicima, mogućim kamerama i zauzetoj osmatranjem revnosnoj koleginici na desetak metara od mesta gde se inkriminisan slučaj odigrao tako spontano i spretno da svi akteri budu zadovoljni čak manje-više srećni a ja mu posle svega mašem kroz prozor iskreno kao rodu rođenom prilikom srceparajućeg opraštanja na autobuskoj stanici, dodajući gas vozilu jer imam zakazanu registraciju Dačije u Mirjevskom bulevaru.
„Zadnji desni točak nekoči”! Obaveštava me šatro zabrinute face sredovečni majstor bez donja dva zuba po sredini u donjem redu a ja ga prihvatam blago sa razumevanjem kao komšiju starog znanca kome treba mala pozajmnica do prvog i ležerno već utrenirano i iskusno mu očima pokazujem na klupu u hladu gde će mo da sednemo i dogovorimo se uz kafu ko' ljudi, da nije baš da mnogo ne koči?
agaton
2023-03-07 05:22 PM
Fino Tajka! Jednostavno. Napokon se piše!
tajka
(trener)
2023-03-07 06:44 PM
Razmišljanje jedne maramice

Mislim na nas papirnate, bele mekane što ušuškane čekamo u redu sa drugaricama da budemo izvučene i upotrebljene za šta već služimo. Neophodne potrošačima nalazimo se u džepovima ljudi, tašnicama žena, ponekad fijokama radnih stolova i često u automobilskim pregradama za sitnice. Prisutne smo i na selu ali nam je sigurnije u urbanim sredinama jer već upotrebljene bačene u 'divljini' možemo biti pojedene, iskljucanje ili ne daj Bože pregažene traktorom. Užas. Ugodno nam je u društvu ušuškanim dok nas ne izvuku i tad se priupitamo da li je to došao dostojanstven kraj ili je tek početak agonije gde će mo biti iznova na silu presavijene i zloupotrebljene još koji put? Najviše volimo da brišemo deci ustašca od sladoleda sa vanilom i čokoladom ali bingo je ako neka dama popravi, šminku na očima, ruž na usnama i tako nas nežno ljubeći pažljivo spusti kao neminovni prirodni proces u korpu za otpatke a najgore baš najneprijatnije ako te neki neotesani prostak procepa duvajući kroz svoju nosurdaču, onda zgnječi u ruci pa baci na pločnik da bi te brutalno zgazio ili šutnuo, kao da mu maločas nisi bila od koristi i omoćućila da prodiše 'kao čovek.' A ima racionalnih pojedinaca koji ne bacaju ništa pa ni nas već upotrebljene. Pazi majku mu, padne im na pamet da izglancaju cipele od prašine a ako vide trag na kolima koji je ostavila ptica, e onda se mi jadnice prisetimo naše nesretne toalet rodbine. Sedeći tako mirne kao bubice u džepovima otmenih odela i prisluškivajući mutne razgovore, primetile smo kako su nam mnogi od ljudi sudbinski slični. Njih nam je malo žao, ne tako kao naših daljnih rođaka wc ili toalet papira koji jadni imaju još grđu sudbinu od većine nas ali saosećamo se sa takvim ljudima, bednim tamponima i poltronima zašta i mi često služimo jer smo za to stvorene a oni baš ne bi morali. Mislim na bezkarakterne ljude sa osobinama maramica za jednokratnu upotrebu. Eh, da je jednokratna ne bi bilo toliko strašno, pregrmi se bol brzo. Rekoh da tu ima više presavijanja, dovijanja, čuvanja raznog smrdljivog taloga do bukvalnog raspadanja a na kraju gužvanja i šutiranja na ulicu iskorišćene maramice i mada ponekad u najboljoj ekološkoj nameri ipak sav otpad, sve iskorišćene 'nepotrebne maramice' od papira ili ljudske 'maramice' od krvi i mesa neumitno streme ka globalnom smetištu i rešetkama... rešetkama kanalizacije civilizacije.
tajka
(trener)
2023-03-08 07:26 PM
Dnevnik 2

Ugledni predsednik jednog od brojnih sportskih saveza, a inače direktor poznatog preduzeća u Beogradu 90 i neke godine prošlog veka, pred redovan sastanak udruženja istomišljenika nervozno upita:„Kog đavola još čekamo? Daj da ne dužimo, moram stići da gledam drugi Dnevnik”!
Drugi deo rečenice reče tiše, onako kao za sebe u bradu, ali reči ipak skliznuše do naćuljenih ušiju nekolicine sportskih radnika.
„Šta da gleda?”prikriveno se došaptavaju mlađi članovi upravnog odbora. Skrivenog osmeha jedan drugog bockaju laktovima u rebra, ne verujući koja je ovca ovaj njihov predsednik kad žuri na tamo neki dosadni informativni program. Nijedan derbi nije na rasporedu, niti ekstra dobar film na programu, a ni Pesma Evrovizije. Dobro zezam se za pesmu Evrope. Elem, posle par minuta ukapiraju mladi i naivni momci da je presedavajući stvarno ozbiljan u nameri da ne zakasni na te važne vesti, da su ga bliski saborici stariji i mudri koji su po funkciji tik do njega pa ga znaju kako diše, šta je važno, a šta ne u datom trenutku dobro razumeli. Shvatili su savet kako treba i jednodušno istog momenta podržali inicijativu, pa se i mlađi na kraju uozbiljiše na proceduralnom sastanku. Tako to ide, znate i vi koji ste sastančili nekada, mislim od glave ili od predsednika, pa preko potpredsednika i sekretara na ostale članove koji obično služe da popune broj, prave gužvu i izigravaju kvorum. A da, i da podignu ruku ponekad i izglasaju već donešenu odluku na nekom skrovitom, samo njima znanom mestu. Na sastanku se brzo leti u susret Dnevniku 2 od tačke do tačke, bilo odlaganjem rešenja, bilo donošenjem privremenih mera.
„Šta će biti večeras u tom dnevniku”?- šapuću jedan drugome na uvo neiskusni 'pitomci' volonteri, očekujući nešto poput afera prisluškivanja Špegelj 2 i ostaju bez pravog odgovora. Nestrpljiv je i presedavajući. Znoji se dok svakih par minuta pogledava na svoj skupoceni ručni sat, lupa šakom o sto, pucketa prstima i zeva dok pričaju već pripremljeni, odabrani govornici, iako oni kao poslušni saradnici ekspresno skraćuju govore. Onako poslovično bled u licu, direktor pre podne a predsednik predveče iz minuta u minut dobija na dodatnom strahopoštovanju slušalaca. Tamo negde pred sam kraj skraćenog sastanka pod tačkom razno dok su se pakovali papiri ispred nervoznog rukovodsva i uz škripu namerno pomeranih stolica koje daju signal i onima koji 'spavaju' na sastanku da je vreme da 'sudija svira kraj', mladi članovi udruženja dobijaju odgovor od starijeg gospodina na pitanje koje se već i zaboravilo, ko još gleda dosadni drugi Dnevnik i šta ima važno tamo da se čuje osim sportske rublike, i vremenske prognoze?
„Sve”!- tiho reče najstariji od prisutnih kao za sebe, gledajući bezizražajno negde i nigde po sali.
„Sve smernice će dobiti u Dnevniku” , pokupi papire ispred sebe pa ustade, jer se sastanak upravo završio. Izgledao je kao da mu je muka i da će da se ispovraća preko stola. Ovaj put nije prozivao našeg presedavajućeg i uvaženog direktora za tamo neke procente donacije koji su se zagubili usput na predsednikovom putu od tačke A do tačke B, nema više ni snage ni volje za sukob, a nema ni skoro nikakve podrške. A predsednik? E on je otrčao saplićući se na stepenicama, preskačući prva dva mislio je da će treće lečenje sina narkomana sad dati sigurno rezultate. Pa platio je najboljem stručnjaku iz Rusije i to sve unapred. Na zadnjem stepeniku koji ga zamalo nije stajao teškog pada ukaza mu se lik njegove žene koju nije video od prošlog vikenda. Sutra će je nazvati. Ma kod svojih…gde bi inače. Malo je ljuta, javiće se kad je prođe, odagnava crne sumnje i žurno pušta produženi korak do sportskog mercedesa. Hvata sva žuta svetla po raskrsnicama i stiže na vreme u svoj raskošan dom ne propuštajući da sasluša najsvežije vladine vesti, izveštaje iz skupštine i proklamacije rukovodećih ljudi u zemlji. Umešno tumači njihova zakukuljena saopštenja i znalački čita između redova. Odmara se od dnevnih obaveza uz viski sa ledom koji ga anestezira i oseća trend političkih odluka. Mora da bude spreman ujutro i da zna kako da nastupi u novom danu kad ode u svoju firmu na posao jer takva su vremena i stavovi se menjaju kao i nemirna kursna lista, da ne pogreši, ne daj Bože, i skrene sa reformske staze, da sačuva svoj teško stečeni položaj i privilegije. Da bude besprekorano poslušan vojnik sistema i na dnevnoj političkoj liniji najveće i vodeće partije u državi. Armije poltrona.
tajka
(trener)
2023-03-09 06:03 AM
OSUJEĆENA PREVARA

Bratko je iznenada dobio poziv za druženje! U šumi ljudi na ulici u centru glavnog grada, prepoznao ga je kolega iz davnih studentskih dana. Posle kratkog razgovora razmenili su brojeve telefona. Dva meseca kasnije, drugar javlja da slavi nekakvu godišnjicu, pravi proslavu kod kuće i setio se njega. Bratko je zaboravio o kakvoj je godišnjici reč, ali se seća da mu je Žarko, da…da, drugar se ne zove Željko nego Žarko, obećao da će na zabavi biti relativno mlađe društvo i nekolicina njihovih klasića sa fakulteta. Silno se obradovao i pomno pripremao da ponovo vidi stare drugare, a posebno drugarice.
Kako li izgledaju,kopkalo ga je!
Dao je odelo na hemijsko čišćenje i unapred odabrao i izdvojio dobro čuvanu reprezentativnu kravatu, dobijenu na proslavi prilikom njegovog odlaska u penziju. Ponovo se vratio jutarnjoj gimnastici, doduše u trajanju samo nekoliko minuta ali ipak je disciplinovaano mahao rukama i ponavljao gimnastiku koje se sećao sa prvih časova fizičkog faspitanja u osnovnoj školi i jedne vežbe sa čučnjevima koja mu je ostala upamćena iz davnih jutarnjih vojničkih dana. Ta mu je vežba uvek poslednja u nizu jer ga uvek uspori pa potom kod trećeg ustajanja zaustavi tupi bol u predelu donjih leđa podsećajući ga da nikada nije bio ni blizu sportski tip i da su mu sve fizičke aktivnosti oduvek bile samo lagane šetnje pa se Batko zabrinutog lica gegajući otetura do kupatila na toplu kupku. To jutro se pažljivo obrijao da ne bude kakve greške, to jest posekotine, i malo jače namirisao.
Bratko ima 70 godina i dugačak penzionerski staž. Retko kad ga ko poseti, ili pozove telefonom, osim desetak godina mlađeg komšije Duleta. Kada se sam šeta ne ide daleko od svog stana na Doćolu jer lako može da mu se desi ponekad da ne zna kako da se vrati kući, što je priznaćete velika sramota. Ne želi da se za to sazna kod ljudi koji ga još uvažavaju, razumete vi mene. Bratko ne voli o tome da priča, postidi se, pa malo pocrveni po ušima i vratu. Inače on pretežno sluša sagovornika ne skidajući radoznali osmeh sa svog simetričnog lica. Donekle je svestan svoje demencije. Bratko je dobar čovek, jer inače ne bi imao takav nadimak.Vole ga žena, sin i unuk, a i nekoliko preostalih drugara, mada im je ponekad dosadan, ako ćemo iskreno.„Ponavljaš se bre Bratko”. kažu nestrpljivo ali ipak iz poštovanja nastavljaju da ga slušaju.
Te večeri obasut neoubičajenom pažnjom prisutnih provodio se divno, iako je od nekolicine njemu predstavljenih bivših kolega prepoznao i setio se samo Žarka kao nekadašnjeg studenta Fakulteta organizacionih nauka. Sad mu to nije bilo toliko važno jer su učestala kuckanja čašama i nazdravljanja u slavljenikovo ime, njegovo a kasnije u bilo čije zdravlje začinjena širokim osmesima svuda oko njega što dugo nije video. Još ranije obećan mu je taksi prevoz kući iz prostranog stana na Vračaru, pa je mogao da se opusti preko obećanja datog svojima. Dakle, jedno, najviše dva oštra pića. U datom trenutku, neko je glasno objavio da zatečeni gosti, njih dvadesetak imju nenadanu privilegiju, jer je sa njima u društvu na zabavi predstavnik poznate evropske fabrike nameštaja koji će pokloniti nestvaran popust od 70 odsto jednom od gostiju za kupovinu ekstra luksuznog ležaja! Neko je glasno dobacio:„ Al’ ste ga napili”!
Čuo se smeh i kikot, a gosti oko Bratka su se došaptavali u poverenju da je to 'dobra prilika' tako tiho da samo on čuje. Začas je domaćin ispisao imena desetak zainteresovanih (skoro svi su učestvovali) na malenim već uredno pripremljenim papirićima. Svakako da je i Batko spontano pristao, jer dve hiljade evra odavno nije video, a sad su bile tu negde blizu njega, tačnije u ispražnjenoj činiji za voće. Opet su nazdravili i podigli čaše. Sa nestrpljenjem je gledao u zanosnu plavušu koja je vešto mešala prstima po posudi i vrckala utegnutom guzom pored njega. Već nekoliko puta ga je kao slučajno zakačila svojim oblinama, a Batko inače dženltlmen od glave do pete samo se uljudno izvinio.
Pročitali su i prikazali svima njegovo ime na papiru! Najpre tajac i zagledanje svako u svakoga sa polu smeškom pa onda uzvik oduševljenja svih prisutnih osim zbunjenog srećnog dobitnika Bratka.
„Bravo! Čestitamo”!- čulo se sa svih strana. – ‘Srećniče’, dođi da te poljubim, reče plavojka i nagnu se napućenim usnama preko stola otkrivajući dobro upakovane grudi. Napokon je Bratko ukapirao pa se i on sa malim zakašnjenjem silno obradovao, a elegantni menadžer ugledne firme mu pod nos podnosio već spremljene formulare za potpis, jer žuri kako kaže na neodložno viđenje sa generalnim direktorom. Pomogli su mu da nađe ličnu kartu u novčaniku, čekovnu knjižicu i sve se to zalilo bučnim otvaranjem šampanjca. Okružen neobičnom ljubaznošću i pažnjom, Bratko je sijao od sreće pa je zaboravio da vrati tešku hemijsku olovku. Otpratili su ga do taksija, koji je čekao ispred zgrade u mračnoj ulici. Tek ujutru kada se mamuran probudio, rekao je svojima za sreću i odličan posao koji je napravio na partiju.
„Odakle da platimo ? Šta će nam ležaj? Ko su ti ljudi? Kako si mogao”?- pljuštala su pitanja na koja Bratko nije imao odgovor, kao ni na okolnost da je kupio samo posteljinu, a ne ceo krevet, kako stoji sitnim slovima u ugovoru koji su detaljno proverili. Telefon bivšeg kolege studenta Žarka bio je isključen, a ni adrese se nije sećao, jer ga je pričljivi domaćin dovezao na proslavu.
Bratku se više ne izlazi u šetnju i ne ustaje iz starog kreveta. Pokriven novom posteljinom radije bi da se uopšte ne probudi i da ga nema. Telefon skoro da ne koristi, jer nema ni cvonjka. Na jedan od retkih poziva je odgovorio drugaru Dušanu i ukratko mu objasnio depresivno beznađe. Dule ga je sutradan posetio u stanu, ali je tom prilikom više pričao sa njegovim najbližima, jer (ne)srećni dobitnik ne može da nađe reči opravdanja za svoju naivnost.
Bratka steže u grudima, boli ga i plače mu se. Muči ga sve, pa i nevraćena luksuzna hemijska olovka ljubaznom menadžeru. Sada, ne da nema za obećan bicikl unuku, nego ni za kafu u gradu sa Dušanom antikvarom, dugogodišnjim iskrenim prijateljom i komšijom. Ni Duletu nije svejedno. Gleda kod kuće svoju omiljenu umetničku kompoziciju koju uporno odbija da unovči, jer je voli više od svega što je u karijeri ukomponovao. Zato što je neprevaziđena i bolja od najboljih. Odavno ništa nije prodao ali …-to su samo mrtve figure, mislio se, a već sledećeg jutra se pojavio nasmejan na vratima Bratkovog stana. U jednoj ruci je imao ugovor koji dokazuje da su njegova potraživanja isplaćena u celosti, a u drugoj flašu njihovog omiljenog belog vina. Bratko se upravo po savetu lekara pripremao za bolnicu, a njegovi su se uveliko raspitivali o staračkom domu, jer mu je bivalo sve gore i nikakvu komunikaciju sa njim nisu imali.
Mislio je da sanja a malo mu se i zavrtelo u glavi, pa se iz sedećeg položaja ponovo vratio u krevet i pokrio do nosa vireći kao kakav rakun iz prikrajka. Po Dušanovoj želji nisu mu rekli da je to on, njegov drug platio za njega, nego da je firma poništila ugovor, a posteljinu poklonila srećnom dobitniku. Takav dogovor je napravio prijatelj, koji se prodajom lišio omiljene starine i zaradu usmerio komšiji i drugu u nevolji. Bratko je ubrzo veoma obradovao unuka novim biciklom i pohvalio se Dušanu. A Duško, Dulence, kako ga odnedavno zove Bratko je sad sa posebnim uživanjem gledao razdraganog drugara kako priča zgode o unuku i pompezno časti tradicionalnu kafu sa sladoledom u bašti Hotela Balkan u Beogradu. Moglo bi se reći sa većim uživanjem nego što je znao da pogledom satima daje život idealno sklopljenoj kompoziciji svoje omiljene umetničke starine, koja je sada stvarno oživela.
agaton
2023-03-10 12:51 PM
Čitam redovno Tajka. A verujem i drugi...Zato bi trebao da ljudi pocnu da komuniciraju kao nekada. Da pišu o svojim utiscima. Sve to je bilo dok se nije pojavio onaj sa ne znam koliko nikova i prostacenjem... Verujte sebi.
tajka
(trener)
2023-03-10 08:49 PM
Šibicar sa kodeksom

Privukla me galama grupice ljudi na ulici. Svi okupljeni su gledali u prljavi pločnik i živo komentarisali. Znatiželjno skrenem ka njima i vidim mršavog mladića da čuči i prevrće tri mala sandučića od šibica sakrivajući laganu papirnatu kuglicu ispod njih. Nisam znao za tu igru to jest 'zanat'.
„Evo ovde je, sad ovde a tamo je pre bila, pa gde je sad”?
Pratim pogledom kuglicu, koja menja mesto i čini mi se da zadatak nije mnogo težak. Usledi pogađanje i debeljuškast momak, koji se prvi izdvojio iz grupe građana i odvažio da uloži novac dobija opkladu. Pa znao sam i ja da je ispod te kutijice i mogao sam lako do novca samo da sam igrao. Grupa zainteresovanih se uvećava, jer prilaze još neki znatiželjni ljudi, a žena koja se očigledno vraćala sa pijace već otvara novčanik. U sledećem krugu mršavko dobija nazad onu crvenu novčanicu, jer je prvi dobitnik, sad nerazumno za sve, pogrešio. Svi se čudimo zbog njegove lake greške, a on se hvata za glavu dok ga ljudi kore što ih nije poslušao. Udvostručuje se ulog i kuglica ponovo vršlja čas ispod jednog čas ispod drugog plavog poklopca. U džepu imam 10 hiljada dinara koje su mi roditelji dali da platim školarinu učenika u privredi za godinu dana i započnem pohađanje radiomehaničarskog zanata. Imaću 20 ako pogodim!
Javlja mi se đavolji glas iznutra i počinjem da ispravljam izgužvane krajeve svoje crvene novčanice dok se meškoljim i premišljam, mada bih se zakleo da znam gde je rešenje. Mogao bih nove patike da kupim i jedan moderan džemper sa rol kragnom, već pravim potrošačko finansijski plan u sebi. Mladić je ostavio kuglicu ispod jednog od tri poklopca ustao, okrenuo se publici, i ne prestajući da priča išao od jednog do drugog posmatrača unosiće im se u lice tražio novu, veću opkladu.
„Oćete vi gospođo? Da uduplimo gospodine”?
Sad se približava penzioneru u teškom tamnom kaputu, koji decidirano tvrdi da sigurno zna gde je okrugli zamotuljak! Usput se mladić neoprezno odvaja malo više od mesta gde stoje šibice, a drugi momak iz gužve prilazi na prstima i obema rukama otkriva dve šibice odjedanput tako da od svih prisutnih samo zaneti šibicar ne vidi prevaru! Ispod njih nema kuglice! E sad je sve jasno i svi su radi da se klade, pardon kladimo na sigurno, da je kuglica ispod one treće neotkrivene šibice u sredini na koju penzioner za svaku sigurnost stavlja svoju izglancanu cipelu i otvara novčanik.
„‘Oćeš da uduplimo? Dajte novac svi ovde kod mene”.
Prijavljuje se prvi igrač, koji je već dobio poverenje prisutnih, jer ga svi žale što je onako glupo izgubio sigurnu opkladu i dobija ulog najpre od mršavka, pa posle redom i od ostalih. Lak dobitak je tako izvestan, pa se i ja najzad odlučujem da uduplim svog zgužvanog *crvendaća iz džepa. Međutim, u odsudnom trenutku nečija ruka me iznenada drsko povuče za rukav.
„Ti nemoj da igraš”.
Dečko sa kačketom koji je sve vreme tu stajao i živo pričao sa svim potencijalnim igračima sad se izvukao iz gomile, prišao mi sa leđa i obratio mi se tihim, ali ledenim glasom. Pokušao sam da kažem nešto u prilog moje, navodno dobre odluke, ali on me grubim pogledom sad više nego rukom, otrgnu van gomile. Usput je diskretno zaustavio jednog vojnika, rešenog da zaradi na sličan način, kao što je i mene. I vojnik je imao 'razumnu' primedbu ali je hitro razumeo oštar pogled poslušao i povinovao se naređenju dečka sa kačketom. Kada su sve pare legle kod pouzdanog debeljuce, šibicar usporenim pokretom teatralno kao mađioničar koji sakriva zeca ispod cilindra otvori treći, nama neotkriveni poklopac. Uzdah nekolicine igrača! Nema kuglice! Gde li je?
Sad spretni igrač šibicama otvara jedan od ona dva poklopca gde smo svi lepo videli da kuglice nema. I gle čuda, tamo je!
„Pa kako”? Vrišti zacrvenela žena.
„E svaka ti čast majstore kad umeš, neka si dobio. Bravo”!
Smiruje atmosferu među šokiranim građanima penzioner u grombi kaputu dok novčanice brzinom košave koji menja pravac menjaju vlasnika. Igrači su zbunjeni, očigledno izigrani, mada još ne znaju kako, a ni jedan nema snage niti smelosti da kaže da su videli da mala loptica nije bila tamo gde je sad što bi značilo da su oni deo smišljene prevare. Pritiskam šakom novac u svom džepu, srećan što sam jednu lekciju na putu ka školi upravo naučio na ulici.
Ljudi se ćutke i brzo udaljavaju odlazeći sa mesta gde su na kratko bili neke druge osobe. Žure svojim kućama i radnim mestima da ponovo budu dobri, cenjeni i pošteni sa malo manje novca u svojim novčanicima i džepovima, ali Bože moj. Vojnik otpozdravi vojnički, a onda i ja mahnuh dečku sa kačketom koji se nervozno osvrtao.

tajka
(trener)
2023-03-14 08:26 AM
Najlepša smrt heroja

Milorad Melentijević, večiti samac. Vrata do mojih vrata, stan broj 39 u najstrmijoj ulici na novoizgrađenom beogradskom naselju Miljakovac. Predratni komunista, skojevac, ilegalac za vreme okupacije, železničar i profesionalni bokser. Čudio sam se zašto je uvek bio siv. Pored njegovog sivog kaputa i šešira, što je za objasniti, ali kako je lice šezdesetogodišnjeg raspuštenka bilo tamno ujutro posle brijanja, kao i njegova večita platnena torba sa pet flaša BIP-ovih piva, to mi nije bilo jasno. Čak i kad se za poneku priliku svečano oblačio, senka na licu i sivilo bi ga verno pratili. Pojasnilo mi se mnogo godina kasnije, kad sam saznao da je bio inforbirovac i zatvorenik Sremsko Mitrovačke kaznionice. Nepopravljivi rusofil. Iako je imao tri sina, skoro stalno je bio sam, ako ne računamo poneke žene koje su dolazile i odlazile.
Često sam kao besposlen dvadesetogodišnjak svraćao kod njega. I ja sam u to vreme često bio sam. Zazvonim mu tako na vrata kad mi se pripuši i kad bih da opet iznova slušam njegove priče ilegalca i skojevca u okupiranom Beogradu. O diverziji na ‘kraljevski voz’ po kome je snimljen film, a komšija Mića kao jedan od retkih preživelih svedoka davao vredne informacije o događaju. Najviše sam voleo detalj kad je sa torbom punom ilegalnog materijala nabasao na svog mlađeg druga kod železničke stanice u okupiranom Beogradu. Nije ga dugo video i nije znao da je mlađani u međuvremenu regrutovan za Ljotićevu gardu! Iako su mu kolena klecala, povede ga u stranu, pa pristojno izgrdi i naloži da se vrati drugovima prvom prilikom, da pređe partizanima i to sa tim teškim puškomitraljezom koji vuče sa sobom!
-Dobro Mićo, hoću, aj' uzdravlje, pozdraviše se na brzinu šapatom i raziđoše. Poslušao ga je drug i čak doneo traženo, retko oružije u Kosmajski odred. O profesionalnim mečevima i boksovanju za kantu masti sa 20 kilograma težim protivnikom u siromašnom, porobljenom Beogradu. Glad ne pita. Da pogledam požutele isečke iz novina gde se prisebni Mića mašinovođa pohvaljuje za podvig, jer je sprečio veliku železničku nesreću, a i da iznova čujem o njegovim švalerskim poduhvatima kad kaže:
«E bre, na snegu, na snegu smo se povaljali. Što ti je mladost», uzdiše sa setom za prošlim vremenima sredovečni penzionisani železničar i stavlja singl ploču Ivice Šerfezija sa hitom ranih 'šezdesetih' 'Dominik' pa pokušava da prati svilenkast glas pevača svojim napuklim od dima i pića baritonom ali ga kašalj sustiže pa odustaje odmahivanjem ruke.
«Češke su najbolje», aludirao je na moje učestalo grebanje za cigarete, dok se smejao propuštajući me sa razumevanjem za moju mladost i prazne džepove u svoju skromnu ali urednu garsonjeru. Taj smeh prelazio je u asmatični kašalj gledajući u moju zbunjenu facu dok ja naivno proveravam 'Moravu' iz Čehoslovačke? Palio mi je nepogrešivo, iz prve cigaretu svojim ‘benzincem’ upaljačem baš kao što ja njemu neizostavno upalim sveću kad god sam u crkvi. Kažu da je pao jedno jutro u nežnom zagrljaju i ljubavnoj igri sa ženom koja je zadnjih godina živela sa njim. Najlepša smrt za heroja.
tajka
(trener)
2023-03-16 07:53 AM
Alas Arsa
Njegov pogled ka meni bio je isto tako upitan, kao jednom prilikom u zatvorenom bazenu SRC Banjica pre 30 godina.
Priča prva
Sumnjajući tad da sam baš ja odgovoran što mu se torta veče pre našeg susreta baškarila u totalno praznom frižideru, ljubopitljivo mi se približavao Arsa tražeći odgovor u mojim očima. Okrugli ukrašeni kolač otkrila su njegova radoznala deca krajem dana kada su se svi zajedno umorni vratili kući iz posete prijateljima i u glas povikala:„Mamaaaaa, tataaaaaaaaaa, kakva je ovo torta”!? Par dana pre tog događaja, znajući kakav je on domaćin, meni nije bilo nepijatno da nepozvan uđem u njegov nikad zaključan širom otvoren dom. Pošto u kući nisam zatekao nikoga, ostavim poklon na sigurno i hladno mesto. Ako porazmisli i podseti se malo, setio bi se da mi je nekoliko dana pre našeg susreta na bazenu uporno i pedantno popravljao izdrndali fijat 750. Ako uzme u obzir da je to radio sasvim besplatno, da bi pomogao kolegi i ocu dvoje male dece koji u dvadesetosmoj godini radi na plivalištu kao spasilac i učitelj plivanja preko omladinske zadruge. Ako je vešto povezao slučaj sa činjenicom da mi tašta radi u radionici gradske poslastičarnice, mogao je Aki, kao što i jeste, lako da dođe do rešenja zagonetke, samo za svaki slučaj još jedno da krajičkom svoga oka prokljuvi skriven osmeh u mom šeretskom pogledu.
Priča druga
Iznaneđenje pomešano sa sumnjom u lošu rakiju desilo se par meseci kasnije te još uvek bezbrižne 1988 godine. Sedeći na ogromnom panju u svom dvorištu, uz neizbežnu jutanju kafu sa pomenutom 'domaćom', iznenada je čuo pa onda preko ramena i video da mu automobilski točak ide u susret. Ceo celcijati pravi točak koji mu uzgred budi rečeno baš toliko nedostaje kao rezerva za njegovog krnjavog fiću. Dakle točak se kotrljao solo i uz sve veću buku nepogrešivo, kao teledirigovan, ulazio je u široko dvorište male uličice blizu Trošarine na Banjici. Zapanjen Arsa na svom omiljenom sedištu uvrtao se lagano oko svoje ose zbog problema sa ukočenim vratom, čas u jednu čas u drugu stranu ne bi li našao bolji i pogodniji ugao za oprezan pogled. Odlaže novine, jer ‘oće bolje da osmotri ko to nedeljom sabajle šalje točkove po prostranim dvorištima tek probuđenog Voždovca. U oblačiću tek podignute smeđe prašine jedva je uspeo da razazna belog fiću, koji se neobično brzo uz zvuk motora koji se muči zavijajući udaljavao idući u *rikverc! Uzviknuo je, mahnuo da zaustavi vozača, svrati na obaveznu jutarnju kafu i čašicu razgovora ali…uzalud. Ostale kockice gde je preterao sa dobročinstvom i ko mu uzvraća pažnju tim više negó čudnim gestom će morati ponovo sam da slaže u toku dana po svojoj prilici na istom panju koji mu upravo služi za odmor i rekonstrukciju dnevnih događaja uz kafu i rakijicu.
-E ljudi, ako neko ima… trebao bi mi ceo točak sa felnom. Ne, ne samo polovna guma već kompletan točak.
Bio je precizan Aki dok je par dana pre tog jutra šarao pogledom svojim izbečenim plavim očima protkanim sićušnim crvenkastm kapilarima po družini spasilaca i instruktora plivanja. On s pravom može povremeno da zatraži neku uslugu, jer nema čoveka u njegovoj bližoj i daljoj okolini kome nije pomogao. Arsa je ljudina po stasu i opisu karaktera od rođenja, to je dobro poznato svima koji ga znaju. Njegovi časovi plivanja su demonstacija modernog baleta u vodi, a završne svečanosti sa dodelom diploma tek obučenim plivačima, pozorište na vodi za ponosnu rodbinu i prijatelje novopečenih plivača. Njegovih skoro dva metra i preko 100 kilograma ne bi delovali tako impresivno da nije očiju kao upaljene plavičaste kontrolne sijaličice na video uređaju i bujne 'Karl Marks' frizure sa viškom kose, otprilike za tri prosečne glave. Spori hod i nečujno kratki koraci nisu nagoveštavali kasnije probleme sa kukovima, koliko se u svakom trenutku iščekivalo da gazda zastane i kaže nešto ubedljivo i značajno što u krajnjoj liniji nije loše ni zapisati. Da prelomi nesalomivo, citirajući nekog istorijskog velikana, mada nijednu celu knjigu, kako priznaje u životu nije pročitao! Kažem gazda, jer je Arsa ’90-ih napustio bazenske poslove i malo po malo vrednim i posvećenim angažovanjem postao vlasnik nekoliko ribarnica na glasu. Spojivši svoj hobi sa biznisom, vešto je napravio industriju i svoju imperiju za sve miševe koji bi da gricnu komadić sveže ribe, ali i mace željne da se okrepe ukusnom čorbom. Boemski poznato mesto za Beograđane bio je neprevaziđeni Akijev riblji restoran. Pravila su se i pakovanja hrane za kućne ljubimce, tek da se domaćinsko poslovanje zaokruži i da se zatvori lanac ishrane. Sada su svi njegovi frižideri bili puni, a love je bilo do krova.
Priča predzadnja
Poslednji put sam ga video veče pre mog odlaska iz zemlje i nedelju dana pred kraj NATO agresije na Srbiju juna 1999. godine. Komšija Saša i ja smo dopunili rezervoar starog 'keca' samo do pola jer od pola je imao nekakvu rupu pa ne bi bilo svrsishodno a bilo bi opasno da ispuštamo benzin usput i tako bezbrižno u sred uzbune od neposredne vazdušne opasnosti došli na dogovoren sastanak sa gazdom. Arsa je istresao sve zgužvane pare i parice iz svojih džepova na sto ispred nas. Kao što mi je i obećao, to jutro dok smo zajedno obilazili kvantašku pijacu, ono što zaradi taj dan, to sparno veče 66-og dana pod bombama daće meni da mi se nađe za put u Ameriku. Pre toga je razgrnuo poluprazne vinske čaše sa stola i na čistinu bacio gomilu raznobojnih novčanica. Hrpu je pročistio od nekoliko nepotrebnih dinarskih apoena, pa ih je onda sa obe šake, kao kakavim mini bagerom, pažljivo odgurao ka meni. Taman za avionsku kartu preko okeana i coca colu na aerodrumu.„To je tvoje i ne vraćaj se ” izvinio se što žuri i otišao gostima ostavljajući mene i komšiju zaslepljene njegovim ultraljubiastim prodornim pogledom i velikodušnim gestom.
Petnaest godina kasnije.
Nije znao da sam ja osoba koja želi da ga vidi dok se približavao starim čamcem ka marini, ali mu nije trebalo puno vremena. Jedan moj neoprezan osmeh lako je razotkrio ko se nalazi skriven ispod tamnih naočara, platnene Američke kape i zadignute kragne. Samo je napravio pokret kao da valja točak i bi mi jasno da ne moram više da se krijem i glumim neznanca. Seo je za sto pored svog brata Mike, mog bivšeg kolege spasioca, koji me je i doveo na ribarsko druženje sasvim inkognito. Znatiželjno ga gledam. Sa onako belom kosom i bradom Arsa bi bez problema mogao da dobije ulogu Deda Mraza u nekom dečjem filmu ponajviše zbog očiju koje otapaju sneg i led. Dok i on nasmejan pilji u mene, deluje prilično zdravo obasjan proletnim suncem.
-Nikad mi nije bilo lepše negó sad, odgovara drugar na moje brižno, kako si, Arso?
Čovek koji je nekad plaćao porez milion nemačkih maraka, razložno objašnjava istinitost svoje tvrdnje i čari života u skromnoj kućici na Dunavu kod Ritopeka. U životu nisam video više raznobojnog i negovanog cveća oko nečije kuće kao tad kod njega. Lepota i draži mirnog življenja, ribarenja u kućici na reci u zamenu za urbanu sredinu, šticovan kurs, tranziciju, transformaciju sistema vrednosti, moralnih normi i čega svega još. Namicanje kraja sa krajem vidi kao zanimljivo rešavanje ukrštenih reči sa temom preživljavanje.
- Ako ne znaš odgovor na uspravno pitanje opstanak, pogledaj vodoravno, smeje se svojoj filozofskoj dosetki dok očima miluje talasiće reke.
Ritualno bez žurbe sa uživanjem puni cigarete duvanom nekakvom ručnom spravicom i nazdravlja nam domaćom rakijom.
-Žena koja mi je vodila knjige falsifikovala je moj potpis, zloupotrebila poverenje, podigla kredite bez mog znanja, zadužila me do neba i nestala. Sve sam izgubio preko noći! Čujem da je sad na psihijatriji u Laži, pravi Arsa pauzu dok lagano ispušta plavičasti dim ka Dunavu. Pogodan trenutak i za nas troje da popunimo novonastalu tišinu i da se dovatimo čaša. Diskretnim kuckanjem i neizbežnim gledanjem u oči overavamo iskrenost jedan prema drugome i popravimo neprijatan trenutak višemilionske bolne prevare.
-Sad mi je najlepše sa mojom Bakom. ponavlja četvrti put nasmejani Aki, odavno zreo za jedno dobro šišanje. Objašnjava kako ga je brižno negovala žena, koja sa njim sada živi u trenucima dok mu je otkazivalo zapušteno zdravlje.
U grad ide samo kad mora na pregled kod lekara, a društvo mu pored okolnih prolazećih ribara i komšija vikendaša, pravi jedna graciozna lepotica po imenu Dobrila. Dobrila je ćudljiva, bela roda koja je upavo doletela pa Arsa na trenutak zaboravlja na nas i sasvim ozbiljan glasno priča sa njom. Žali joj se na Dobrivoja (Dobrilinog ljubavnika) da nije bio dobar pre neki dan, kad mu je pojeo već spremljene mamce iz čamca a ona ga kao sluša, uvrće kljun i usporeno pravi dugački korak u plićaku. Traži ribu, a Arsa je bodri i navodi na mesto gde je sigurno može naći. Sakriveni u hladu verande punimo već po treći tanjir vruće riblje čorbe, dok se riba peče na vrelom ulju. Ni vino ne miruje.
Onda je Aki zapevao, a mi spremno prihvatismo.

tajka
(trener)
2023-03-23 09:15 AM
Se la vi
-Baš su slatki, jeste ih čuli?- ne čeka odgovor starija gospođa i štapom mi pokazuje na decu. Troje mališana od sedam-osam godina se vrte i žamore oko ulaza prljavo žute zgrade na Karaburmi.
„Onaj mali crni kaže devojčici: ”Reci mu da ne laže, jer se nismo tako dogovorili„!- sladunjavo kroz smeh imitira dečji glas seda starica, otkrivajući dete u sebi. Potom sledi još jedan naš obostrani sinhronizovani smešak u znak bezuslovnog razumevanja naivne detinjarije.
”O Bože, tako ih volim. Znate, čovek obično neizmerno voli ono što nema i za čim čezne„.
”Nemate unučiće„?- nemarno i nepromišljeno pitam prvo što mi je na umu, dok zveckam ključevima kola koja sam upravo parkirao.
”Nemam DECU„, reče glasnije ne gledajući me, kao da se svađa sa sudbinom.
-”Nemam ni ime, nemam nikoga, sama sam! Niko me ne treba i ne zove„.
Odgovara na moj pokušaj da se upoznamo. Podiže drugu rukom sa polupraznom pijačnom torbom i ne okrećući se neobično me pozdravi.
”Se la vi„!”
 Comment Remember this topic!

Looking for Tassel Necklaces?
.