Eh , ako može opravdanje , ali ako je nedostano razumjeću ...
Kao i prije dosta godina u Kozijoj jami , sam otresao sa slične visine , oko 5 metara i ovaj put pored ozlijeda ličnih , tazbio sam digitalac potreban za novi album na Facebook-u ( Sve ono što želimo zaboraviti ) , zato malo kasnim i sa ovim pričama ...
Ali pored ovog najavljenog ići će ( znači Poravnavanje ; Žuta polja ) i rimjek priče Kako sam izgubio Marion , i nova priča Priča o glasovima - saga Tragač.
Pa Vas molim samo još malo vremena mi dajte .
Vaš new age farmer- L.J.Pjer.

Eh da .
Nakon dugih 10 godina u opus Gospodara Orlova dodana je i treća pripovjetka ...Poravnavanje ( nadam se da u skladu sa kvalitetom prve dvije ).
Međutim stvarajući je večeras , shvatio sam da će morati se dodati barem još jedna ,koja će se zvati Nivo vječnosti .
Ali najprije idu Žuta polja za mog Srbana.

Aloha .
Srbane znam da so ovo davno čitao , ali Tanja najvjerovatnije nije i da , malo bacim akcenat na vedrije teme . Horora i onako ima zadnjih dana previše .

Ili oćes pare ili ...

Kriza . Opasna i neumoljiva . Udara vas čak i kada ste pali. I bespomoćni.
Privredna , politička , vojna , seksualna i kakva sve još ne .
I još kada se razmaše i podivlja , pa se manifestuje u raznoraznim oblicima . E onda si ga na...ao , da oprostiš .
Ali kriza u Grahovu ...E to vam je posebna priča .
Jednog jutra , pozva raspuštenica Smilja , Marinčića da joj iscjepa drva.
Dobra drva . Bukova .
A nije ni gazdarica za zanemariti ... dobaci Majkić , nakon razgledanja gomile cokića .
Boga mi ćes se naraditi druskane ... namignu na Marinčića , onako usput zagledajući raspustenicu .
Podgojenu i utegnutu .
Ima dana , ja ću to polako i sigurno... počeška se Marinčići iza uva , gledajući gomilu drva . Bukovih .
I lati se sjekire .
Udri , pa udri . Ne staje .Drva cjepka . Bukova . Pa udri , i udri .
Odmjerava ga raspustenica sa balkona. Pomalo začudjena . Pomalo iznenadjena . A bogami i pomalo zadivljena . Počeše joj mislima , kolati svakakve slike . Udari krv u obraze , a srce življe poskoči u grudima .
A kako i ne bi . Marinčić zapeo pa udara , drva pršte . A ona sama, već nekoliko godina . Ako ne laže , ko će ga znati ?
Negdje pred veče , iscjepa Marinčić drva . Pozva ga Smilja u stan . Da mu plati . Usput će ga počastiti rakijom i kavom .
Eto Marinčiću , ja te pošteno pozva da mi iscjepaš drva , i ti to valjano i uradi.
Svaka čast . A sad ću ja tebi , pošteno i platiti .
Svaka i tebi Smiljo čast ... odgovori skromno Marinčić , na raspusteničine pohvale .
E reci ti meni sad , jel vise voliš da ti platim parama ili da ... zastade Smilja , pažljivo motreći Marinčića .
A on ćuti , misli na drva . Dobra i cjepka . Bukova .
Znači dal više voliš da ti platim parama , kao što rekoh ili ...zastade opet Smilja blago se zarumenjevši u licu .
A on i dalje misli na gomilu drva .
Ili hoćes pare ili da skidam gaće ... izusti najzad raspuštenica svoju ponudu , opet blago porumenivši .
Ali zato Marinčić planu u obrazima ko bulka u žitu . Pa se još vise ućuti , ako je mogao jer i dotad je ćutao . Ma kakve gaće ... zbuni se on .
A Smilja želeći mu pomoći u odluci , sve se nešto meškolji na kauču . Sjevnuše bedra . Marinčić ćuti . Gleda u njena bedra . Razmišlja . Kod Smilje rub suknje uzmiče ko oseka . Još malo pa će objelodaniti i platežno sredstvo ond. donji veš . Gaće . Čipkane .
Ja mislim Smiljo ... najzad progovori Marinčić ... ovaj ja bih radje da ti meni daš pare , jer ja ne mogu ...
Pa ako si umoran možemo mi i sutra ... ne odustaje Smilja .
Ma dobro ima i toga , jer nacjepo sam se ja tih drva danas ali ja bih ipak radje pare da ti meni daš jer eto ... ne odstupa Marinčić .
Pa zašto , jer nešto do mene kad ... snuždi se raspuštenica .
Ma nije do tebe ništa , nego meni su tvoje gaće velike .
A dolje u dvorištu Mjesec je obasjao drva . Iscjepana . Bukova .

L.J.Pjer

E ajde da još malo ovih veselih dogodovština , vrijeme je da upoznaš i Milijanu ..

Zadimljeno djetinjstvo

Slušaj ti Ile , ako još jednom drpiš malome ijedan list iz slikovnice , neće moći kući donositi ni slikovnice a ni kasnije školsku lektiru - naroguši se učitelj Krsto na Ilu , koji se motao oko škole , čekajući djecu ne bi li se kako domogao papira . Pritome Ili nije bilo bitno kakav je papir i šta na njemu piše , važno mu je bilo da u taj papir može zamotati duvan i zapaliti ga . Jer Ile je bio strastveni pušač .
Ama nisam ja učitelju Krste slavske mi svijeće , negoli je on sam otkinuo onaj početak sa krupnijem slovima , ko veli ništa na njemu i ne kazuju - poče se pravdati Ile .
A sa školskog prozora tiho su se kikotale razbarušene dječje glavice .
A ovo Ile , evo ... poče listati učitelj slikovnicu , evo ovdje fale čitava dva lista , jasno se vidi da su istrgnuta ... slavodobitno je pokazivao učitelj na istrgnuta mjesta u slikovnici .
E to sam otkino , pa dje ćeš da to djeca uče , da ljudi jedu ljude ... Ma dje to ima , evo mi kad smo najgladniji bili u drugome ratu , nijesmo ni pomišljali da bi pojeli tamo nekakvo čeljade ...
Ama to je lektira za prvi razred , to su bajke , Ivica i Marica , i to ti nije stvarno ... upinjao se učitelj objašnjavajući Ili pojam bajki .
Pa kad nije stvarno i kad se nije desilo , što onda pišu o tome . Mogli su onda bolje nešto napisati o Marku Kraljeviću i njegovome Šarcu ...
O jada nevidjenog , pa i Marko ti je bajka moj Ile . I to ti je jedan ... jedan simbol prkosa i bunta našeg naroda ...
Kažeš bajka ... zaprepasti se starac ... pa kad je bajka , što ja onda odleža u prdekani 15 dana za bajku ... a ...
Ma kakve veze sada ima Marko i tvoja ...zastade učitelj ne želeći upotr...iti rječ prdekana , jer djeca su već uveliko slušala njihov razgovor , te nije želio iskvariti njihov govor takvom jednom prostotom dok ne pronadje bolji izraz ... i tvoje izdržavanje kazne ?
A šta moje ? - zablenu se Ile u njega .
Tvoje robijanje , jel sad razumiješ ?
Ooooooo , ima Bogami i to kakve veze .
Pa kakve , ajde reci ...
Eto , jednog dana dodjoše drugovi u kožnim kaputima iz Ozne , i kažu mi ... Ile ti ćeš dati prase . Ja se zagleda u njih . Ma kakvo prase , crn i jadan ja nebio i to vaše prase što ga tražite od mene .
Lijepo , prase ćeš dati i kvita , neodustaje drug u kožnom kaputu . A dobar mu kaput , auuuu.
Ma nemam ja praseta , drugovi ... opet ja .
Imaš , imaš , nedaju se ni oni .
Pa djemi je ... neznadoh kuda dalje .
Eno ga u košari ... odgovori drug u kožnom kaputu .
Ha , neki vrag jeste , pomislih ja , vodeći drugove do svoje košare , a sve mi se po glavi mota da nije nečije tudje prase zalutalo kod mene , pa ga drugovi vidili pa misle da je moje . Kad moj učitelju mi tamo ... prekide Ile priču , gledajući u onu pokidanu slikovnicu što ju je učitelj držao u rukama - A da mi daš još koji list da zavijem ...
Ne može i ne prekidaj , a vi djeco slušajte , ovo je naša slavna istorija ...
Ma kakva slavna , čućeš ti jadan , šta je slavno a šta kukavno i boliglavno ...
Ajde nastavi čika Ile ... obrecnu se učitelj na starca .
I mi u košaru ...
Iza školskog zida proviri razbarušena crna dječija glavica i tiho progovori ... Djedo .
O , evo i moje sokolice , ovo ti moja unučica Milijana . Odi vamo srećo moja . Djevojčica se i ne pomače , nego nastavi viriti iza zida . Djedo ... progovori malo kasnije .
Evo saćemo , ranka moja , samo da učitelju ispričam o prasetu kojeg su mi drugovi tražili .
Ajde Ile , pa sad će i zvoniti ... uspahirio se učitelj .
I mi u košaru , al praseta nema . znao sam ja da ga nije ni bilo i da ga nemože ni biti , al drugovi zapeli pa Bog . Kad onaj u kožnom kaputu crnom a onaj drugi je bio u nekakvom smedjom kao onom što je Bonzo onaj Trivunin noso , al , on ti pokaza na tele i reče ... - A ovo šta je ovo ?
Tele druže , to je tele , što se otelilo , ćedo mu ja reći kad i od koje krave al jadna ti majka prekide me . Prodaj tele i kupi prase , državi si dužan 150 kg svinjskog mesa , jel jasno ?
Djedo ... zazva curica ponovo .
Eto me saću ... Ma kako će mi biti jasno mislim se ja , kad ja od nikoga nisam zaimao prasetinu ni u selu a kamoli od države i tad mi pade na pamet Kraljević Marko , kako je on nekad razgonio Turke na buljuke kad bi oni krenuli harač kupiti .
Pa šta uradiste čika Ile ?
A šta ću , reko im ja , jel to jopet došo vakat harača i ušura ? Pa naši stari su prorokovali da Turaka više neće biti , poslije slavnog ćesara austrijskog ?
Djedo ajde poleti . - napokon prozbori riječ više curica .
Ma dje , srećo moja da letim ?
Eno koza u kupusu . dreknu curica najednom .
U čijem kupusu su koze ... zainteresova se djedo .
U učiteljevom .
Leti Krste , sav će ti kupus obrstiti , ja ću djecu ostati paziti ...
a grom ih pobio , pa čije su to koze ... otrča učitelj prema bašti .
Trivunove moj učitelju , nikad ih taj ne čuva ne moj brate ... doviknu starac za učiteljem , i sačekavši da mu se on izgubi iz vidokruga ,dograbi slikovnicu koju je učitelj ispustio u žurbi , hitro otkinu par listova , stpavši ih u torbak .
Milijana dušo moja , ajmo pomoći učitelju da istjera koze iz kupusa ... i krenuše za učiteljem .
Djedo , oćeš li mi dati još koju cukricu ... upita djevojčica .
Ajme meni , pa jesam li ti jutros ukrao od babe četri cukrice , i nije da si ih već pojela .
Pa nisam ja djedo ...
A izgubila ih moja ranka ...
Ma nisam djedo , nego sam ih dala jarcu Kosti . A on kad je osjetio da ima još , vrce zamnom u učiteljev kupus a za njim i ostale koze .
Mmmm , kakav mu gazda Trivun , takav mu je i jarac Kosta , i onaj bi za rakijom u jamu ... dobro srećo , nekako ćemo babu zavarati .

L.J.Pjer
...

Grahovska Shangri La

negdje gore na Tibetu prema pricama monaha i slučajnih putnika koji su preživjeli surovosti Tibetanskih snježnih visina smještena je Shangri la ili Dolina u kojoj uvijek vlada proljeće. Prvi put kada sam otišao u Tiškovac bilo je za Svetog Stevana,i dok je gore u Grahovu bjesnila mećava ,prateći nas preko Uilice ,grizuci svojim hladnim ujedima i plašeci nas,ostao sam zapanjen stupivši u klanac koji je vodio dolje duboko prema Strmici,prateci korito Butižnice. Odjednom vjetra i snijega je nestalo ,i ne izdržavši popeo sam se na brdo pred zarušenim tunelima da fotografišem krajolik. Nebo bijaše puno oblaka koji su naduti od snijega hitali prema Dinari,i ugledah nešto što me još i danas podsjeća na Tibet i i Dolinu vječnog Proljeća. Sa južne strane brdo bijaše osuto tek procvjetalom jagorčevinom. A bijade to na Svetog Stevana u pola Dinarske zime ili za one koji ne znaju u crkvene kalendare 9.januara prije nekolike šture i jalove godine za nas Grahovljake. Izlokanim i razdrtim putevima nastavišmo za Pršutarem koji nas se vodio prema selu. Visoko borje je upijalo fijuke hladnog sjeverca,koji se strmoglavo zalijetao s vrhova Uilice ,ali nisam na to obraćao pažnju, misli su mi bile okupirane tek procvjetalim jagorčevinama usred te strašne zime koja je ledila i okivala sve oko sebe. Naravno ljudi koje smo zatekli u selu,bijahu se vratili iz izbjeglištva iz Srbije nisu podjelili moje oduševljenje za vidjeni prizor,jer i kako bi? Još uvijek ih je držala tuga za uginutim prasetom koje su potjerali iz Srbije da imaju od čega živjeti. Kažu crklo nadomak kuće,a mogli su imati mesa sve do proljeća. A cvjeće u januaru kome pada na pamet kada nemaš šta za jesti a nalaziš se svjetlosnim godinama od svjeta. Rekoše mi tada da su nasi čelnici dovodili nekakve Amere da pogledaju Tiškovacke ljepote, i da su preokeanska braća predložila da to sve otkupe,i tu izgrade odmarališta ali ne za sve .Ma kakvi,negoli samo za one čiji su džepovi puni raznorasnih master kard i tome slično bankarskih kartica. Jer ako Srbi neznaju da se dive jagorčevinama u Januaru pa ima ko zna . Predsjednik opštine videći kakve su cifre u pitanju odmah odluči učiti engleski,jer shvatio je da će u budućem odmaralištu trebati lakeja ili čak vodiča po Tiškovačkim vododerinama i urvinama.Vidjoše , prospikaše i odoše a jadni povratnici ostaše tužni držeći lanch pakete koje im ostaviše,ispočetka zadovoljni što će imati hrane za neko vrijeme. Ali kada počeše otvarati poklonjena jela , ogadi im se brzo soja i integralne žitarice,i puter od kikirikija.A Zdravko /povratnik u Tiškovac/ me sa čudjenjem pripita dok smo sjedili u nezapaljenoj kući njegove žene. Ma reci ti meni mali ,pošto vidim da dolaziš iz svijeta, jel sva Američka hrana ko ona , iz žutijeh kesa što su nam ostavili? Jeste čika Zdravko ima je i bolje a ima i gore/odgovorih mu. A Veliki ih Bog pobio, pa kako ono mogu jesti . Naš šarov nije mogo one nekakve sperendije pojesti,nego ih onjuši i da oprostiš pripiša,a oni to jedu.A čudna svjeta Bože mili,i to mi je neka sila što svjetom drma. A Bože svemogući.

L.J.Pjer

MI

Dolazimo iz Tame .
Na svjetlosti se obučavamo.
Vjerujemo u sve ono što Vi nevjerujete...
Ne organizujemo prijeme za ulazak u našu zajednicu.
Osjetimo se , da li smo isti ili ne .
Druge nema .
Jednom davno neko Nas je prokleo .
Da imamo sve što poželimo , a neželimo ništa.
Bdijemo.
Propsipamo i Vašu i našu krv .
Usmjeravamo .
Patimo sa Vama.
Odričemo se zbog Vas.
I sveprisutni smo poput Tame koju svi odbijate a nosite u sebi.
I molimo Tvorca da nas poštedi ove misije ...
A Vi nastavite da se prebrojavate ...

L.J.Pjer
Šaman Capadocye

Uf jako ko Gea .

lijepo vas je citati..volim kad je tako „tecno”-pa makar to bila i slova:)))
ajmo još!!!
evo ga i samac se „razbudio” iz ljetnjeg sna ajd' i ti neku...sad bas imaš vremena..

JEDAN OD PROLOGA...

Autobus se teško probijao kroz snijeg.
Nevjerovatno kako ovdje može da napada, baš kao da se nebo otvori i prospe čitavu kantu na zemlju, baš onako kao što dijete izvrne kanticu s pijeskom.
Vozač je galamio, neki đed mu vikao da ne psuje toliko, ima tu i djece, nije valjda da će takve psovke ponijeti kroz život.
Majstor ga nije ni pogledao.
98'ma, još uvijek niko nije bio normalan. Nije ni sada, al' eto...

Sjedio sam pored ćaće i gledao kroz prozor. Prizor kakav se samo poželjeti može -sve zapaljeno, ništa ljudi nisu još uspjeli popraviti.
Crnilo zapaljenih kuća ni snijeg nije uspjevao da zabijeli. A rogovi krovova su virile iza te bjeline baš kao đak'prvak što viri prvi dan prema učitelju iz školske klupe.
Da može, sakrio bi se skroz.

Stari je s vremena na vrijeme vadio čuturicu iz džepa i pio. Ala je ta šljiva smrdila, i ko je spavao, probudio bi se u trenu kad on nagne flašicu.
Ponekad bi pogledao preko mog ramena, da vidi gdje smo i onako pijan pitao
« 'Oće li taj Oštrelj više? «
« Evo, stari, samo što nije»
Išli smo iz Barlovaca, nekog sela iznad Banje Luke, izbjegličkog, u Grahovo.
Rodno, što bi rekli.
Juče sam stigao iz Kanade i kao da mi nije bilo dosta putovanja samo do tog mjesta, Barlovaca, ćaća je htio da idemo odmah «kući». I šta'š, neš' se valjda s ćaćom svađati...
Nisam pričao ništa, cijeli taj put. Držao sam u krilu knjigu Dragoslava Mihailovića « Kad su cvetale tikve « i povremeno čitao šta se dešavalo Ljubi Šampionu u toj priči...i gledao u razorena polja neke zemlje.
« Sine, šta ima u toj Kanadi, ništa mi ne veliš...»
Kao da bi ti slušao, mislim se...
« A ništa, sve znaš i sam...»
« Nemoj sine gledati kroz prozor, čitaj šta ima u toj knjizi, bolje je...i znam da si ljut što pijem, i neka si, ali je drugačije kroz ovo ne mogu...»

Znam.
A i knjiga je do jaja. Plačeš svaku stranicu kad okreneš.
Đe da gledam, Tata ?
U knjigu, kroz prozor ili u tebe?
A svaki prizor sjede dlake nosi, prošaran plavim venama bola, obojen crnilom smrti.
Šta'š.
« Pa u Kanadi nema ništa «, počeh je kao pričati, ali stari se već umotao u kožun i lagano tonuo u san. Ima do Grahova još. A ja i dalje nisam znao gdje da gledam...okrenem se da vidim ljude po autobusu, željan svega i svakoga, makar i ne bio moj.
A ko nije moj?
Ljudi tamni, kao da na sa'ranu idu, niko ništa ne priča.
Kakav je to autobus đe niko ništa ne kaže ?
Onaj posleratni.
Navikli ljudi da pričaju puškama pa im sad nezgodno da drugačije pričaju.
Mašala, što bi no rekli.

U daljini se negdje nalazilo Grahovo i Peuljske Živice...a ja sam samo želio da zaspim, baš kao moj stari...

I kao i uvijek... da se probudim u nestvarnoj stvarnosti...

Eh da , ovaj potis ispod redova , ne znači završetak pripovjesti o ovom satu koji je još dugo trenutaka naših tragedija otkucao...

Budući da se radi o tragediji koja je zakačila jedan narod , i jedan kraj i jednu epohu , sat je samo okosnica koja će pokazati , vjekovnu borbu dobra i zla...
Al ipak drago mi je kad nalaziš makar i paradigmu u nečemu Tebi poznatome...

i najednom se Rat pokazao u svom punom obličju...
Silovit i nemilosrdan . Samo za rijetke uzbudljiv . Prilika da odrastu , da se očeliče . Ali samo na početku . Kasnije nije bilo uzmaka . Ko je zaplovio na jedrima Užasa , sabijenog u sekunde , ili otkucaje srca , nije se želio vratiti .
Hodajući ivicom odbrambene linije , sakupljao sam izraze lica . Lica ljudi koji su duboko u sebi nosili nešto , što nisu ispovjedali ni u postelji u najzanosnijim trenutcima . A kamoli da to kažu sveštenstvu.
Tražio sam sebi slične. Ljude koji će bez razmišljanja zaploviti niz struju Užasa ne plašeći se i nepitajući da li će isplivati . To i onako nije bilo više važno .
Neki od takvih su imali daleki eho u sebi duge litije koja je najavila dolazak Užasa , i počinjali su shvatati da je to bio jalov zov Predvodnika koji nisu u sebi nosili dovoljno ljubavi za ovaj dugotrajni i krvavi proces pročišćenja jedne nacije .
Okretali su se svom porivu samodokazivanja.
Jer samo tu i na takav način , dokazujući sebi kroz gomilanje uzetih tuđih života na svojoj duši , upinjali su se dokazati da su sposobni da su jaki , da više nečuju u podsvjesti podrugivanje svojeg pater familijasa , ...Ti nikad nećeš biti kao ja , kao da uopšte i nisi moj sin...
I odlazili su sa ovog svijeta , uvjereni da su dokazali da jesu nečiji sinovi . Sinovi Nacije .
Još uvijek lijem suze za nečijim olako izrečenim optužbama .
Optužbama njihovih nabližih i najdražih .
Njihovih Očeva...

E baš bih te volio upoznati...
Al da ostanemo dosledni misiji , iako nije priča ...ali ...

Sarajevo i sve oko njega skriveno

Javna je tajna da su u sarajevu prepravljeni podatci oko žrtava , uglavnom Pravoslavne , pa Židovske vjeroispovjesti. Na Kazanima sam čak bio ... Ništa ...
I kako me je to kopkalo , lati se pera ...
Ali hvali taj subjektivitet . Hvali Užas doživljen kroz oči nekog od stanovnika Sarajeva .Jel bio je užas , za nekoga ????
Priča stane , jel ne mogu naći nikoga ko bi objektivno prihvatio to sve , bilo je i prošlo je ne ponovilo se...
I na kraju iščekivanja pojave se dvije konobarice to my litlle town. From Sarajevo ...
Super. Da bih ja nešto izvukao , krenem sa muvingom , čipingom i svim ostalim...Uspijem jednu šarmirati i krenemo dogovarati izlazak . A to nije tako lako u malom gradu gdje Venerine populacije nema baš ni za prste obe ruke ...
Cura se pali , ja se angažujem maksimum , sitacija pod kontrolom , roštiljanje se dogovara ali lokacija ne odgovara. Ukapirala je da sam od onih sa planina što su imali tešku artilčjeriju uperenu na kao njen grad...
Plan za planom propada u trenutku , i kažem na kraju revoltiran , Ama uopšte mi nije bio sex na pameti , mislio sam te izvesti negdje dalje od ovih bezbožnika i da mi ispričaš kako je bilo u Sarajevu za vrijeme okupacije ...
Ona s se zabezekne i pogledame kao Havijera Solanu ( naravno nema pojma ko je to ) i kaže : A samo zato me obrađuješ cijelo vrijeme , pa znaš...
Čim se zaratilo ja i sestra i nana smo izbjegle u Croatiu...
Uf ...( ovo je psovka , da oprostiš i oprostite).

Amazonka Milijana

Ako je vjerovati starim legendama, Amazonke su bile žene ratnice,koje su svoj život posvećivale ratničkim vještinama i navodno su bile veoma ratoborne.
Ali to su kažu priče, u koje ja i nisam baš vjerovao sve , dok nisam upoznao Milijanu. Milijana je kao i sve Grahovske cure bila onako malo korpulentnija,otresita cura i što bi rekli naši stari, mogla je vala tupom sjekirom , nacjepati dva metra drva u jednom dahu.
Ma bila je prava cura , odrasla ispod Šatora , na zdravoj hrani i vazduhu od kojeg sve bolesti prolaze,naravno one lakše i plućne.
Jednog Petka uveče , kada se u Gravo slijegalo sve živo i mlado , jer petkom je najači izlazak bio. U kafiće nisi mogo zaviriti a kod Raćote si morao doći prije sedam sati , jer poslije toga nisi mogao se progurati do šanka, a naravno ni dobiti piće. Jer Raćotini konobari se nisu micali iza šanka, i vladalo je pravilo ko će piti taj će već sebi i naručiti. Eh, snalažljivost se uvijek cijenila u Grahovu .
E onda mi odemo u hotel Sarajevo,tamo uvijek sriktani čika Mića sa besprijekorno štucovanim brčićima, i nadasve ljubazan. I sjednemo za sto blizu Milijane, a ona se sredila,nema šta. Preko puta nje sjedi mladji Popović, onaj sto je mogao progutati bajonet sve do drške, i gleda netrpćući u Milijanu . Biće da mu se svidila. Dobra cura , dobra cura , a ni momak nije za baciti , što bi rekla Maruška Ilcanova .
A kaže njemu Milijana ,...šta je šta gledaš ? Gledam te , i pitam se na koju mi glumicu ličiš? - odgovori Popović.
Na glumicu ... - ozari se - Milijana, a na koju?
Ma ne mogu joj se sjetiti imena? - opet će Popović .
Pa dobro, ako ne znaš joj imena , znaš li u kojem je filmu glumila ta glumica? - znatiželjno će Milijana.
Ma sve mi se čini , da je glumila u onoj poznatoj seriji - oteže Popović prijesjećajući se.
E , u poznatoj seriji , pa kojoj - ustrajna je Milijana .
Ah da , glumila je u Planeti majmuna - odvali baraba ne trepnuvši.
Marš u pizdu materinu . - skoči Milijana i ponosno odmašira ka izlazu.
A , nije ta ostajala dužna nikome. Ne dragi moji.
I kada rat zakuca i na naša vrata , Milijana odmah obuče uniformu , i stade pod borbeni barjak. Ja je nisam vidjao , jer smo uglavnom bili u šumskim patrolama, ali mi je jednom Bonzo rekao , ma eno one , Milijane u komandi. A Bog te ...o , budale.
I onda kada je već bilo izvjesno, da ćemo mi krenuti preko Barjaka jer u suprotnom će nas >oni< zateći nespremne, dobijamo raspored u selo blizu linije fronta. Odred diverzanata i izvidjača, milina nas pogledati,tu je automatsko oružije,maskirne uniforme, zolje,bombe,i ko zna šta još sve na nama i našim ruksacima . Ali iskustvo, prijeko potrebno , a pogotovo za rat , pucnjavu , bitku , su imali samo pojedini a i ono se sastojalo od nekakvih pobjeda na Titovim stazama revolucije i kondicionim takmičenjima. Ali niko nikad od nas nije gledo preko nišana, niko se nije osmrdio puščanim dimom a kamoli neprijateljskom krvlju. I upada nam u toku noći nekakav širlitija u bazu i dreči kao da su vrazi obuzeli.
Uzbuna , spremajte se , diži se Nosonja , Mačak , uzbuna , uzbuna . - sav poplavio drečeći .
Ma kuda ljudino , šta je ... - zbunjeni smo mi.
Morate prije zore zauzeti padinu Ljevačke kose, izgleda da su oni ubacili diverzante,u toku noći.
Trka, neizvjesnost , otvaraju se sanduci sa bombama ,municijom ,grabe se zolje.Iz baze direktno u kamione i uz planinu . Ja ostajem da sačekam ostatak ljudstva koji je otišao kućama na dopust . Ujutru ekipa se okuplja , i mi krecemo.Prolazimo kroz opustjela sela. Kamion staje . Kaže vozač , ne smije dalje , brisani prostor. Krećemo u koloni po jedan. Prolazimo pored kuća , one otvorene, pune sanduka sa municijom, I što kakve vojne opreme, ali ljudi nema nigdje , samo nekakva tišina nalegla po nama kao mokro ćebe , pa pritiska . Ma bar da kakvo pašče vidimo, jer selo onako pusto avetinjski izgleda. A tišina , lagano kida živce. Bar da zapuca , da znamo šta je . Lagano se primičemo najisturenijem punktu kojeg već naziremo. I onda se njedra Pakla otvoriše . Zapraši nam negdje oko glava , zafijuka , i sprijeda i sa strana i od pozadi. A mi bez imalo razmišljanja naglavačke u trnje kraj puta . Ma nismo ni vidjeli , da smo u trnju , jer puca li , puca , a ne znamo odakle .
Ko puca ?
Nakon toga javlja se teška artiljerija , i mi se već počinjemo Bogu ispovjedati ,i moliti ga , da se to što prije završi. I kako je počelo ono urnebesno štektanje se prekida , ostaše samo haubice da dumbaraju iz duboke pozadine. Nekako se izvlacimo iz onog trnja , i okrvavljeni i bez ijednog ispaljenog metka , krećemo dalje. Pa mi smo izvidjači , zar ne . Eto , okrvavismo se mi i to na trnju. Izlazimo na plato bočno od nas , i prvo što vidimo , zemlja svuda unaokolo , uzorata , I iskidana putanjama teškog kalibra ispaljenih projektila .
Ajoj što su ovdje metaka sprašile Ustaše . Bog te tvoj . - zagledamo mi okolo, kad eto ti jednog Petrovčanca.
Ima te li ranjenih brate - pitamo mi ?
Kakvih ranjenih? - zbunjen je rezervista.
Pa jesu Vas ovo , ustaše poklopile , vidiš li što su uzorali paljbom, a ti se čudis - uzvraća mu naš komandir.
Ma kakve ustaše , to je ona curetina Milijana , moj brate kad nas ne pobi.
Ma koja Milijana ? - u glas ćemo mi ?
Ma ona iz komande , doveo je nekakav mulac na ove protivavionce , da joj pokaže kako to puca , a ona kada ga pritisnu nije prestala , dok sva tri doboša nije ispraznila. Pa se valjda prepala , te je pucala u krug , eno nam gore kuhinju izrešetala . Srećom nikog nije strefila , goni je k vragu. A dje ste Vi tako braćo nagrajisali ? - zagleda se Petrovčanac u nas , izgrebane i okrvavljene.
Pitaj Milijanu druže moj . - odbrusi mu komandir i krenusmo uz planinu.


L.J.Pjer

Milijana u akciji

Jutro je osvanulo , a takoreći nije ni moralo.
Jer u toku noći su , izgleda hladili cijevi , pa su nas samo tukli minobacačima , i ne trudeći se previše korigovati vatru . E ali su odmah sa prvim Sunčevim zracima , krenuli da nas podsjećajući koju su silu tehnike dovukli tu preko put nas . A mi zbijeni iza improvizovanih zaklona ,što kakvog kamenja što smo mogli sakupiti po planini . Zemlja smrzala neda se kopati , barem da se ukopamo. Kraj novembra .
Ali ne , nevolja je tolika , da se malo ko sjeća Boga . Zaboravili mi njega, a i On se izgleda nas nesjeća . Jer baraž za baražom nam je sve bliže . I samo je pitanje kada će upucati liniju , pa da počnemo izvlačiti karte za onaj svijet . Druga strana fronta već odavno pala . Ušli nam oko deset kilometara u dubinu , i osjećamo kako nas s boka lagano pronalaze.
Izvidjači im čuče ispred nas od dvjesto do pesto metara i koriguju vatru . Mi jadni već četvrti dan u praksi se uvjeravamo u djelotvornost američkog načina , kako se slama front i prisustvujeno u metodu Spržena zemlja kao glavni akteri , bez imalo svjesnosti o tome.
Negdje oko pola jedanaest , pronalaze nas . Granate samo što nam u naručje ne padaju . Umnogostručeni fijuk , tresak , zemlja se raskida pod usijanim gelerima i vrisak kroz taj pakao. Našli su nas.
Postajem svjestan nekakvog smrada , koji me zapahnjuje .Tek kada jedan rezervista pocne psovati svog saborca , shvatam da se ovaj usrao , ali to izgleda i neprimjećuje.
Kroz fijuke granata sve su glasniji povici prepuni bola i straha . Nedaleko od našeg rova četvorica studenata su poklopljeni usijanom kišom gelera , koji su ih izranjavali . Krecemo da pomognemo. Trojica daju znakove života , a četvrti , uzaludno trza nogama , licem okrenut ka zemlji. Još neshvatam da umire , i da nije jedini , jer i ovi što su ranjeni tu na prvoj liniji bez zavoja i bolničkog osoblja nemaju velike šanse da dočekaju večer.
A prema svemu sudeći njihova pješadija , samo što nije krenula na nas , jer nam opet isporučuju uragane usijanog čelika . Tenkovi se čuju negdje u blizini . Još samo da krenu avionima , i jebi ga onda .
Nas nekoliko grabimo ranjenika u šatorsko krilo i krećemo put sela . Silazimo ne znajući kako , jer gadjaju nam i pozadinu .
U selu zatičemo veliki broj naših boraca , malo starijih ali ipak boraca , jer nose puške, bombe . Na njima su uniforme.
- Ljudi , hitno se rasteretite rapova , uzmite po dva okvira , imamo ranjenike kod Bunara - sopćem skidajući sa sebe mokru bluzu .U stvari sve je mokro na meni od znoja , ali ne primjećujem , ne smijem primjetiti . A oni borci nikom ponikoše i u zemlju negledaju negoli negdje po zidovima . I počeše se pravdati da ne mogu uz planinu , jer bole ih noge , te krsta , te bubrezi . Bože Dragi , ljudi nam gore umiru a oni ko babe još bi i čaj da im usred bitke neko skuva i posluži ,kao kod onijeh Engleza.
Tresak vrata i ljutiti povici kroz hodnik najavljuju furiju od žene .
-Majku vam vašu , kukavičku , znate li koliko imamo gore ranjenika , a Vi se tu zabili ,oko šporeta , sad ću Vam bombu baciti u kuhinju , da izginete ko babe , jer ljudi niste.. -spominje im Milijana sve redom i po spisku , a što ona zaboravlja Stevo pripomaže.
-Brate kako je gore ? - utiša se videći me .
-Zafrkano , ostalo mi je gore ljudi , trebam po njih , iskrvariće , a vidi ove , nesmiju izaći pišati .
- Čekaj sad ću ja dovesti još par naših pa ćemo prema Bunaru ... i izjuri nekud . Na trenutak se sjetih nje i njenih izlazaka u disko , i Puma patika , i bojažljivosti sa svim što u njenom selu nije bilo prisutno , i gorko se osmjehnuh ,pomislivši.
- Što vas nema više ko Milijana , kevu Vam vašu .

L.J. Pjer