Sjede građevinski radnici Englez, Francuz i Mujo na 20. spratu zgrade koja
se gradi i otvaraju paketiće s doručkom:
Englez: „Fuck it! Opet mi je Meri napravila tost s putrom i sirom. Već
20 godina mi pravi isto svaki dan. Ako mi i sutra smjesti isto, skačem dolje
da se ubijem!”
Francuz: „Mon Dieu! I meni je Žaklin opet napravila baget sa
majonezom, brijem i gljivama. Ako sutra bude isto, solidarno skačem i ja!”
Mujo: „...'o mater, evo u mene opet naki glupi hljeb sa marmeladom! Ako i
sutra bude isto, vala eto i mene za vama dolje!”
Naravno, sutradan kao i do tada, svi imaju isto za doručak. Skoči Englez,
skoči Francuz i naš Mujo hrabro za njima.
Na sahrani njih trojice stoje Meri, Žaklin i Fata:
Meri: „Dear God! Da smo samo znale što ih tišti. Da su nam bar jednom
rekli da ne vole jesti uvijek isto. Oh, mučenici jadni. Pa napravila bih neki
drugi sendvič. (šmrc)”
Žaklin: „Da, draga moja (šmrc), i ja bih mom mužu napravila nešto
drugo; da sam samo znala...”
Fata: „Jes' vala... (pauza). Samo ne znam što skoči Mujo. On je sam sprem'o svoj doručak...”