Da vidimo šta mislite o ovome da li je mladi instruktor letenja ispravno postuio?
Tragajući po Raifovom letačkom životopisu, a u nastojanju da otkrijem neki njegov let koji posebno pamti, uz zarazan smijeh i priznanje kako je to bila mladalačka avantura, posebna vrsta dokazivaja i samodokazivanja, čuo sam i zabilježio priču s početka osamdesetih godina prošloga stoljeća. „U vrijeme dok sam pohađao Letačku akademiju Jugoslovenskog aero-transporta - JAT-a, u Tehnički servis lake avijacije - TSLA, iz Tuzle je dolazio Zdravko Lukić, pilot i član Aero-kluba ”Zdravko Smolej„, da sa servisiranja preuzme četvorosjedi avion ”Cesna 172.„ Međutim, svokodnevne kiše nisu dupustile polijetanje i Lukić je pet dana, dan za danom, autobusom putovao Tuzla - Surčin i nazad. Svaki dan smo se viđali i upoznao sam mehaničare u Servisu, a i oni mene. Poslije petog Lukićevog dolaska u Surčin i petog neuspješnog pokušaja preuzimanja ”Cesne„, kiša je prestala padati i malo se razvdrilo. On je već otišao na autobusku stanicu, a meni se prohtjelo da ja pokušam ”Cesnu„ vratiti u Tuzlu, odnosno na Sportski aerodrom Rainci, kod Kalesije. Nisam imao odobrenje od Aero kluba ”Zdravko Smolej„ Tuzla o preuzimanju servisiranog aviona, a ni nalog za let. Međutim, to mi nisu tražili ni mehaničari iz Servisa i dopustili su mi da preuzmem ”Cesnu„. Tokom petodnevnog susretanja s mehaničarima i njihovim šefovima, a u društvu starijeg kolege Lukića, valjda su podrazumijevali da i ja imam sva odobrenja kao i on. Poslije obavljenog probnog leta i potpisivanja dokumenata o ispravnosti, dobio sam odobrenje za polijetanje, od surčinske kontrole letenja. Relativno brzo, ne sjećam se poslije koliko provedenog vremena u zraku, jer je to bilo prije 27 godina, našao sam se u zoni kontrole letanja Tuzla. Kontrolor Goran Šilović mi je rekao da je Vojni aerodrom Dubrave zatvoren i da je vidljivost nikakva, te da mogu pokušati sletiti samo na vlastitu odgovornost. Pošto sam se sa Šilovićem dobro poznavao rekao sam mu: - Šile, ništa ne brini. Dovedi me instrumentalno do piste vojnog aerodroma, a ostalo je moja briga. Pošto je sa sebe skinuo svu odgovornost, jer je razgovor snimljen, nastavio sam letiti, navođen s kontrole. Dosta brzo sam doletio do Dubrava i dva-tri metra iznad piste proletio. Odatle do Rainaca je bilo dva-tri minuta leta, a dobro sam poznavao teren. S male visine sam imao kontakt sa zemljom, odnosno dobru vidljivost i mogao sam nastaviti letenje bez navođenja. Priznajem, da sam previdio jedno vrlo gadno i realno stanje na travnatoj pisti u Raincima. Zbog višednevne kiše devet desetina staze za slijetanje bilo je pod vodom. No, kako sam ušao u nepovratnu fazu letenja i nužnog slijetanja, nisam imao izbora nego ići do kraja. Znao sam da je dio piste, blizu ulazne kapije, uvijek suh i odlučio sam sletiti na tih pedesetak metara, koji nisu bili pod vodom. Sa minimalnim gasom, a leteći bočno i uz stalno podrhtavanje ”Cesne„, zemlju sam dodirnuo blizu hangara i uspio je, uz naglo kočenje, zaustaviti prije udara u žičanu ogradu. Pozvao sam čuvara aerodroma Miću Tadića, koji je stanovao pedesetak metara od praga piste, da mi otključa hangar i pomogne smjestiti ”Cesnu„. On me gledao kao neku avet, ali smo sve obavili kako valja. Pilota Lukića sam dočekao u klupskim prostorijama, jer sam stigao prije njega. Nikome ništa nisam govorio, ali njemu je bilo sve jasno, kada me ugledao. Kratko je rekao: - Raife ti si lud. Sigurno si ”Cesnom„ doletio, a od tebe su samo luđi oni u Servisu koji su ti dali avion. - Na sve to sam se nasmijao, jer je Lukić rekao istinu”, završava priču nestašni pilot Raif Kalesić, uz zamolbu da napišem i to kako do sada, ako mu je vjerovati, nije imao ni najmanji udes sa letjelicama.
Poslije ove letačke avanture i slijetanja „Cesnom”, takoreći na dlan, protiv Raifa je bila podnesena kaznena prijava Saveznom zrakoplovnom inspektoratu, od strane Uprave Aero-kluba „Zdravko Smolej”, ali ju je inspektor Mika Isaković, Raifov „mentor”, odbacio kao neutemeljenu. Međutim, uslijedilo je isključivanje iz Kluba i zabrana letenja u BiH, pa je mlađahni i nestašni Kalesić nastavio letačku karijeru u vojvođanskim klubovima. Uz današanje tvrdnje kako je uz sav rizik, avanturizam i hazarderstvo, letom Surčin - Rainci, Klubu uštedio još jedan trošak za putovanje pilota Lukića Tuzla - Surčin, a možda i više, u Raifovoj memoriji i klupsko-letačkoj ljubavi ostala je trajna duševna rana, zbog isljučenja iz Kluba, koja nikada nije stavljena ad-acta.
