Dobro došli u Škotsku

Dragan Jerinić - 16.10.2012

Neke dvije-tri godine nakon potpisa u Dejtonu u Banjaluci se u svojstvu regionalnog šefa Misije OEBS-a našao netipični međunarodni činovnik iz Irske Pirs Mekorli, koji je svoje slobodno vrijeme uglavnom koristio u kafanskom druženju s novinarima.

Pričao je tada Pirs, inače pukovnik, kako su vojnici iz njegove jedinice 1995. godine učestvovali kao statisti u snimanju filma „Hrabro srce”, istorijskog spektakla u kojem Mel Gibson glumi Škota Wiliama Wallacea, nacionalnog heroja u ratu protiv engleskog kralja Edvarda Dugonogog.

Većina bitki je i snimljena u Irskoj, a vojnicima je bilo dozvoljeno da nose brade te da se po slobodnoj volji obuku u srednjovjekovne škotske nošnje. Stvarno je bilo fascinantno, sjećao se Pirs, s koliko su adrenalina i borbenosti vojnici ulijetali i filmski sukob s Englezima pa su pojedine scene morali ponavljati više puta da ih prilagode scenariju.

„Vi na Balkanu dobro razumijete o čemu se tu radi”, zaključivao je uz pivo i viski taj zanimljivi Irac.

Posljednja scena u filmu govori o legendarnoj bici kod Benokberna, u kojoj je škotski kralj Robert Prvi potukao Engleze i izborio nezavisnost. Upravo na 700. godišnjicu te bitke, 2014. godine, svi Škoti stariji od 16 godina imaće mogućnost da se izjasne da li žele ostati u sastavu Velike Britanije ili nezavisnu državu.

Politički dogovor o referendumu, koji su u ponedjeljak postigli britanski i škotski premijeri Dejvid Kameron i Aleks Salmond, prestavlja po ocjeni tamošnjih analitičara, uvod u najveće promjene u posljednjih 90 godina, tačnije od proglašenja samostalnosti Irske.

Salmondu i njegovoj Škotskoj nacionalnoj partji (SNP) ostaje malo manje od dvije godine kako bi ubijedili većinu građana da im je nezavisnost, ali u sklopu Evropske unije, puno bolja opcija nego ostanak u Velikoj Britaniji. Prema najnovijim anketama, treba da ubijedi još oko 20 odsto Škota jer ih sada između 30 i 40 podržava njegovu politiku.

SNP je, inače, socijaldemokratska partija lijevog centra, koja se još od osnivanja 1934. zauzima za nezavisnost Škotske, a na prošlogodišnjim izborima je prvi put osvojila većinu u parlamentu u Edinburgu. Nakon preuzimanja vlasti raspisali su javni poziv za marketinške i PR agencije da im dostave prijedlog kampanje kako bi Škotsku učinili prepoznatljivom u skopu Velike Britanije.

Jedno od rješenja koje je i prihvaćeno bilo je da se na granici s Engleskom obavezno na svim putevima, po uzoru na Republiku Srpsku, postave veliki bilbordi s natpisom „Dobro došli u Škotsku”, kako bi i na taj način označili nacionalnu granicu.

I to bi bila, zasad, jedina veća sličnost konkretnih procesa koji se dešavaju u BiH i Velikoj Britaniji.

Ovdje u BiH na pomen mogućeg referenduma u Republici Srpskoj o nezavisnosti svim međunarodnim predstavnicima diže se kosa na glavi, doživljavaju to kao direktnu političku provokaciju te joj pristupaju s tolikom ozbiljnošću da im se čak ni šale na taj račun ne sviđaju.

Mediji i politička javnost u Sarajevu na svaku izjavu i pomen mogućeg referenduma gledaju kao na neku vrstu objave rata, ozbiljnu prijetnju miru i rušenje Dejtona, podižući tenzije kao da će već za sedam dana imati granični prelaz ispod natpisa „Dobro došli u Republiku Srpsku”.

Ako se išta može naučiti iz priče o škotskom referendumu, onda je to upravo princip dogovaranja, pravljenje kompromisa i kad se to čini gotovo nemoguće, a što su prethodnih mjeseci sjajno demonstrirali Dejvid Kameron i Aleks Salmond. O svemu se može, treba i mora pričati i dogovarati ukoliko hoćemo da živimo u politički stabilnom društvu i okruženju

Ta nevjerovatna ostrašćenost vidljiva je gotovo svakodnevno, pa se i sadašnja, potpuno nedefinisana politička situacija u Federaciji i u zajedničkim institucijama mjeri različitim aršinima i drugačije tumači.

Tako na primjer kada Milorad Dodik kaže da je Federacija BiH nefunkcionalna onda se to tumači kao ponovni verbalni napad ne na entitet već na same temelje državnosti, a kada to isto, od riječi do riječi, ponovi Živko Budimir, onda je to samo zastoj u političkim procesima i kriza vlasti.

Što, naravno, nije tačno. Trenutna potpuna blokada vlasti i nefunkcionalnost Federacije ne može se gledati samo kroz prizmu političkog sukoba SDA i SDP-a ili, svedeno na lidere, netrpeljivosti Zlatka Lagumdžije i Sulejmana Tihića te njihovoj dobroj ili lošoj procjeni koga da uzmu za koalicionog partnera od hrvatskih političkih stranaka.

Radi se o potpuno pogrešnom pristupu problemu s kojom se Federacija suočava, a to je kako obezbijediti punu ravnopravnost Hrvata u tom entitetu. Srbi su svakako odavno svedeni na nacionalnu manjinu osim u nekoliko zapadno krajiških opština, gdje svoja prava ostvarjuju kroz lokalnu vlast.

Ključ nezadovoljstva hrvatskih stranaka nije u činjenici da dva HDZ-a nisu u vlasti iako imaju izborni legitimitet već zbog uspostavljene višegodišnje prakse da Bošnjaci biraju predstavnike Hrvata u institucije vlasti. A da bi se to promijenilo treba promijeniti samu ustavnu strukturu tog entiteta kao i Izborni zakon.

Za aktuelnu političku krizu vlasti dobrim dijelom su krivi i predstavnici međunarodne zajednice, koji su u proteklom periodu sve procese ustavnih refermi usmjeravali ka unitarizaciji kako Federacije tako i BiH, vršeći pritisak na lokalne lidere i time obesmišljavali mogućnost dogovora o bitnim političkim, životnim i nacionalnim pitanjima.

Ako se išta može naučiti iz priče o škotskom referendumu, onda je to upravo princip dogovaranja, pravljenje kompromisa i kad se to čini gotovo nemoguće, a što su prethodnih mjeseci sjajno demonstrirali Dejvid Kameron i Aleks Salmond. O svemu se može, treba i mora pričati i dogovarati ukoliko hoćemo da živimo u politički stabilnom društvu i okruženju.