Ljeto 1957

Gradom se pronijela vjest, da će neki covjek drzeci se zubima za avion letjeti, iznad Banjaluke,samo da ne prođe kao Ikar, te da će banjalucanima po prvi put biti prikazane neke nevjerovatne akrobacije, koje granice sa ludilom i koje samo sretnici mogu da vide. Nekih preciznijih i pouzdanijih informacija nije bilo, jer je bas tih dana internet nešto krahirao i nije sljakao.
Jedino što se iz sturih informafcija znalo, je da će to biti u nedjelju popodne, na banjalučkoj trznici, između trznice i Kastela.
Nekoliko dana prije spektakla atmosfera u gradu je pocela da se podgrijava. Pricalo se o nevjerovatnim sposobnostima, vratolomijama tog covjeka.
Nedjelja je dosla. Dugo iscekivan dan. Moj otac je mene i brata poveo na spektakl. Normalno, kao i svi Yugovici i mi smo dosli dva sata ranije, da zauzmemo sto bolja mjesta, dobro da nismo i klopu ponijeli. Prostor između Kastela i trznice mogao da primi i deset banjaluka.
Publika je prosto krcala na dogadjaj.
Vrijeme prolazi,a kao fol malo bolje upuceni sve znaju i komentarisu. Te dolazi sa ove strane, te dolazi sa one strane. Bolje se pomaknuti tamo, bolje se pomaknuti ovamo.
Aviona još nema. Mala nervoza pocinje da se javlja, kod nekih koji su još bolje informisani. Covjeka nema, zato što se ushrao. Covjeka nema zato što se napio i vidjen je još jutros pijan ko letva u hotelu Bosna. Iscekivanje traje.
Ipak nakon nekog vremena. Evo ga. Avion leti u niskom letu, iz pravca Paprikovca, iznad Crkvene, pedesetak metara, visoko. Ljepo možeš vidjeti slova, brojeve, tockove i zicu koja spaja gornja i donja krila dvokrilca. Rekao bih možeš ga kamenom pogoditi, koliko je blizu.
Mala glavica pilota se vidi i on svima mase. Trajalo je nekih dvadesetak sekundi, a onda je dvokrilac nestao, iza Kastela u pravcu usca Crkvene u Vrbas. Bilo je to nekakvo izvidjanje, pilota i akrobate. Možda da li ima vjetra ili da pripremi publiku za predstavu.
Nedugo zatim, pojavi se opet avion i iz njega se pocese spustati male merdevine, dugacke nešto oko metar, dva, a tada se iz aviona niz te merdevine spusti covjek i rukama se zakaci, za najdonju precku, viseci ispod trupa aviona. Opet avion istom marsrutom ode iza Kastela.
Treci nalet aviona. Akrobata se zakacio sa nogama za merdevine, proturivsi ih između precki i naglavacke viseci ispod aviona, isceznu iza Kastela. Publika zanijemila, cuti i samo aplauzom popzdaravlja dogadjaj.
Evo ga opet. Sad covjek akrobata visi,zubima se drzeci za najdonju precku merdevina. Opet gromoglasan aplauz.
Ponovo kratka neizvjesnost, al evo ga i po peti put i iznad same trznice covjek se okrece, kao gimnasticar i kaci sa stopalima za zadnju precku merdevina, okrenut naglavacke i ledjima u pravcu leta aviona. E, ovo je čini mi se najteza i najkriticnija tacka. Nicim vezan i samo risovima stopala na zadnjoj precki. Ogroman aplauz.
Koliko me sjecanje sluzi, čini mi se i da je neki spiker stalno govorio preko razglasa, šta će akrobata da napravi.
Zadnji nalet aviona i zadnja tacka je bila dosta ljepa. Drzeci se zubima za najdonju precku akrobata je u svakoj ruci drzao državnu zastavicu koje su se na vjetru leprsale. Veliki aplauz za kraj.
Eto tako se Banjaluka zabavljala, pedesetih godina, kad sam ja bio mali deckic i još nisam u skolu isao.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=aaTAz7Y3NNA

Proljece 1956

-Na vrata našeg stana zakuca teta Desa. Vidno uzbudjena, rece mojoj majci. Opljackali su Narodnu banku i sad ih je milicija opkolila u jednoj kuci. Ne pustaj djecu van, dok ih ne pohvataju.
-I zaista. Ne prođe dugo i zacu se pucnjava.
Troclana grupa, pljackasa, bjezeci gradom, ispred policije, sakrila se i zabarikadirala u jednoj usamljenoj trospratnici, negdje sa ljeve strane ulice Rade Licine, nedaleko od Ekonomske skole. Starija kuca je bila na osami i oko nje je bilo dvoriste, a sa procelja je bila ulica.
Usput su zarobili jednog dimnjacara, koji se zatekao na tavanu kuce, a sluzio im je kao živi stit.
Bogami, pucnjava je bila zestoka, a otegla se skoro cjeli dan. Sve je licilo je na obracun kod OK korala. Tek kasno popodne sve se opet smirilo. Epilog: Svi pobijeni, a da li je bilo povrijedjenih policajaca i kako je dimnjecar zavrsio o tome se nije pricalo. Neki dobro informisani kažu da su bili tamo i da je čak narod posmatrao cjeli okrsaj, te da lopovi nisu pucala na posmatrace.
-Banda je bila vrlo agresivna, a grupu su cinila dva muskarca i jedna djevojka. Svi između 25 i 30 godina. Nisu bili banjalucani.
Po kasnijim pricanjima, informisanih, navodno su dosli iz Slovenije, a ja sam im slike vidio sutradan u novinama. Dva muskarca, ljepo obucena, sa mantilima i sesirima. Jedan je sjedio na stolici, a u oci su upadale njegove karirane carape i crne cipele.
Slika djevojke je bila izdvojena, a imala je dugu crnu kosu.
Eto i tako se Banjaluka „zabavljala” sredinom pedesetih.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=OafqYNCzq5U

Hoću, čim uhvatim vremena.

Evo ti Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=rZ-QPrEaMuw

Kino Kozara, OS Petar Kocic i Pozoriste:

-Pedesetih i sezdesetih kino Kozara je bila odredisna tacka, svih banjalucana. Mjesto gdje su svi navracali, barem jednom mjesecno, a ja bogami, visio sam tamo, skoro svaki dan. Kako i ne bih, kad sam stanovao u cetverospratnici, koja je sagradjena 1961-godine.
Banja luka je imala tada četiri kina: Kozara, Cajevac, Palas i Vrbas.
Kozara je bilo najvece kino. Pred banjalučkim kinima u to vrijeme odigravao paralelan zivot, zivot van filma. Pored mnogobrojnih banjalucana, tu se zašto ne reci, okupljala i banjalučka manguparija. Tapkarosi, sverceri, dzeparosi, kockari, sibicari. Tuce su bile česte, između zicara i normalnih momaka, a ponekad je to izgledalo dosta mucno, kukavicki, podlo, ruzno. Gledajuci te momente, u dobroj mjeri sam izostrio, svoj refleks i osjecaj za opasnost. I danas sa velikom sigurnoscu mogu procitati osobu koja mi prilazi.
Ali bolje je pricati o ljepim stvarima.
Tada je kino Kozara bilo domaćin, najvecim svjetskim filmskim projekcijama. Nije bilo filma, koji se nije prikazivao u Kozari. Navracali su tu i Kirk Daglas i Hemfri Bogart i Dzoni Wajsmiler, Erol Flin i Brizit Bardo. Tu se odvijala bitka kod OK Korala, kad su Vajat Erp i Dok Holidej pokokali cjelu bandu. Tu je Tarzan davio lavove, a njegov Cita navijao, tu je Joja pobio pola svapske divizije, iz svog mitraljeza, tu je Herkules lancima porusio stubove, a Kleopatra je vaskrsla i dosla u banjaluku, da se pokloni banjalucanima.
Sredinom sesdesetih kino Kozara je dobilo i ljetnu bastu, najljepsu koja se mogla napraviti. Nazalost, prošle godine sam se i lično uvjerio, da više ne postoji.
-Pored kina kozara je bila i OS. Petar Kocic.
Imala je dva krila, sa sest velikikih ucionica, a hodnik u kom je bila zbornica spajao je ta dva krila. U potkrovlju je bio kabinet, za tehnicki odgoj, a iza skole mala kuhinja, za ucenike. Ispred skole skolsko dvoriste, poplocano ciglom i dugacko skroz, skroz, do ulice Sime Solaje. Kasnije je tu izgradjena trospratnica, pa je dvoriste prepolovljeno, a danas ga i nema, jer su poslije zemljotresa tu nasadli neku baraku.
-Sjecam se svog prvog skolskog dana, davne 1958 godine. Uciteljica Bilbija Draga nas zabavlja, a Serbula Marija place ko kisa. Za razliku od nje, Bacevina Sejad se pretvorio u vodu, od igranja na odmorima. Ja i moj prijatelj Kuca, sjedimo, u zadnjoj klupi, ko dva kipa, ma ne mrdamo nikud. Ne idemo ni na mali, ni na veliki odmor, a kamoli na WC.
-Nedaleko od moje zgrade , samo preko ulice je i Narodno pozoriste, gdje su Vlado Zeljkovic, Adem Cejvan, igrali sjajne predstave.
Nema glumca iz bivše Yuge, koji nije igrao svoju ulogu u banjalučkom pozoristu.
Eto to su samo neki mali detalji, kad sam ja bio mali deckic i tek sam u skolu posao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=vZxVC0GB838

Ljeto 1959g.

-Muzika tresti, aplauz se prolama. Spiker vice: „OS Petar Kocic”! To smo mi. Ja mornar! Na glavi mornarska kapa. Ratna mornarica. Imam i veslo. Jest od sperploce, al je veslo. Do mene moji drugari: Ismet Gunic, Markovic Branko, Dzanovic Sejad, Mudrinic Dragan, Kvocka Slavko. Sve ljuta mornarica, a ni jedan plivat ne zna. Muzika zapocinje koracnicu. Mi ko jedan, stupamo. Publika, gromoglasan aplauz. Zmarci mi kroz tjelo prolaze. Osjecam se fantasticno. Ponosan. Znam da me stari iz publike posmatra. Zove me i ja ga spazim, u publici. Tu je i mati. Smiju se. Drago im. Ja ozbiljan. Ta ja sam sad mornar i svi znaju da sa mornaricom nema zahebancije. To je bila parada ljeto 1959.
-Pedesetih i sesdesetih svakog maja, a najcesce za Dan mladosti priredjivane su parade. Sve osnovne skole, sve srednje skole, sva sportska, kulturno umjetnicka drustav, sve radne organizacije, su davale sve od sebe da parada uspije i da se u najljepsem svjetlu pokazu svojim banjalucanima, dan kad se Banjaluka susretala sa svojom omladinom i radnickom klasom.
- Bilo je vrlo lijepo, vidjeti omladinu grada, kako se radosno smije, pjeva i pozdravlja svoju Banjaluku, a Banjaluka joj od srca salje gromoglasan, spontan aplauz. Evo i sad se najezim.
-Obično se dugacka kolona ucesnika formirala kod Narodnog pozorista, a onda, ulicom Marsala Tita, kretala sve do iza Dzinica palace.
Parada je pocinjala oko 9 sati izjutra, a narod se okupljen na trotoarima ulice tiskao, da vidi paradu. Bila je to jedinstvena prilika da Banjaluka vidi, sve sto ima. A imala je Banjaluka da vidi dosta toga i da se ponosi s onim što ima.
Hiljade ucesnika su satima prolazili.
Rudi Cajavec, Tvornica celuloze, Vitaminka, Univerzal, Kosmos, Jelsingrad, KUD Veselin Maslesa, KUD Vaso Pelagic i mnogi mnogi drugi, dosli su da pozdrave Banjaluku i da ih Banjaluka vidi.
Eto tako je Banjaluka volila svoj grad, kad sam ja bio mali deckic i tek sam u skolu posao.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=tJBK5tC1mlk

Ljeto 1963

Tih godina televizija je bila još u povoju i rijetko ko je posjedovao televizor. Program je pocinjao u 6 sati popodne, a zavrsavao se oko 11 sati navece. Utorkom nije bilo programa, jer je to bio slobodan dan za televiziju. Prikazivani su serijski filmovi za djecu: Vihor, Dzim iz dzungle, Robin Hud, Izgubljeni u svemiru, Denis vragolan, naučno popularne-Ekspedicija, crtani filmovi Foo-foo, te Diznijevi filmovi. Sportski dogadjaji, utakmice i obavezni Dnevnik koji je pocinjao u 7.30 sati. Najava programa je bila na početku, a ljupke spikerice su to u krupnom planu uz osmjeh prepricavale, šta će mo gledati veceras.
Mi djeca smo isli čim bi program zapocinjao, u Dom JNA, a roditelji su dolazili kasnije, na dnevnik i ozbiljnije emisije. Zastoji u emitiranju programa su bili česti, sa obaveznim ispisima Pauza,nakon čega bi se ljupka spikerica pojavljivala i izvinjavala: „Izvinjavamo se gledaocima zbog zastoja u emitiranju programa, koji je nastao zbog kvara na releju Cot”. Drugi put bi to bio relej Krvavac, pa relej na Kozari, pa relej na Sljemenu, pa relej na Avali itd.
-Dom JNA je bio u jednoj zgradi sagradjenoj još iz vremena austrougarske. Zgrada je bila zelenkaste fasade, dobro ocuvana, sa velikom salom za razne prigode. Vece sastanke, svecanosti, proslave, kino prestave i dramske prestave. Sa ljeve strane zgrade bila je basta sa restoranom, a sa desne strane je bila metalna maketa tenjkica.
-Samo stotinjak metara nize, u istoj ulici, bila je i OS Mirko Visnjic koju su nekad zvali „Sedma skola”. Zavrsetkom četvrtog razreda, moj razred se preselio iz Petar Kocic u Mirko Visnjic negdje 1962 u septembru.
Skola je imala tri sprata i na svakom čini mi se po tri ucionice. Moj razred je bio V-c i ostao do kraja „C” razred, a imali smo tada sedam petih razreda. Ucili smo engleski, a Djudja nam je bila nastavnik engleskog. Tu smo se pop prvi put pored razrednice Talic Suade-meni najdraze, susreli i sa drugim predmetnim nastavnicima. Nikog nismo oslovljavali imenom. Isijas istorija, Prerija muzicki, Masirlija likovni, Pletikosa matematika, Djoko fizika, Grabo je bio direktor skole.

-Masirlija je bio jedan od najboljih pedagoga te skole i zaljubljenik svoje struke. Predavao nam je likovni odgoj, na njegov specifican način. Odveo bi nas u prirodu i pokazivao koru nekog procvjetalog kestena: Pogledajte koru ovog kestena, koliko je hrapava i izbrazdana. Odoljeva kisama, suncu, snjegu, vjetru. Pogledajte samo ispaceno stablo kako je kvrgavo i puno lisajeva, a tek procvjetale kupicaste cvjetove. Presijavaju u stotine razlicitih boja. Pogledajte onu metalnu kapiju kako je ljepo iskovana i ukrasena sa metalnim cvjetovima.
Vodio nas je u svjet Sagala, Brojgla, Ticijana, Van Goga, Monea i drugih. Ucio nas je gledati.
Za razliku od Bekira Masirlica, Isijas je bio strah i trepet na skoli.
Predavao je istoriju. Ne daj boze da si nešto napravio, odmah ti je dao za domaću zadacu: „Rimsko carstvo, deset puta” pokazujuci svojih deste prsta. Ako bi se neko nasmijao, siromahu koji mora sastavljati rimsko carstvo deset puta, odmah ga je pridruzivao: I ti isto rimsko carstvo deset puta. Ne daset puta. Ti imaš dvadeset puta.
Svog crvenog ficu je parkirao ispod prozora u skolskom dvoristu i stalno je provirivao na njega. Mi djeca smo se na odmoru drzali podalje od njegovog fice. Kod njega nikad nisam dobio vise od trojke.

Sad moram gledati hokej, pocinje a ja moram zavrsiti.
nastavlja se:

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=1TWd3skb-Rw

Ovo sto sam ja opisao je OS. Mirko Visnjic, prije zemljotresa. Znaci od 1962 do 1969, a koju sam ja pohadjao do kraja 1966 godine. Direktor Mile Grabovac.

Evo i Bonus

http://www.youtube.com/watch?v=5T2E9m0BcYI

Zima 1966g.
Sredinom sesdesetih, na Yu televiziji je bila popularna zagrebacka dokumentarna emisija, zabavnog tipa „Smjerom putokaza”.
Izredali su se mnogi gradovi bivše Jugoslavije, pa je tako red dosao i na Banjaluku. Jedno-satnu emisiju je uredjivao pokojni Ivan Hetrih, a glavni voditelji su bili Gordana Boneti, Ljubo Jelcic, a kao lutajuci reporter, Gerhard Ledic.
Zagrebacka televizija je Banjaluku posjetila negdje početkom 1966 godine, a snimanje emisije u Banjaluci je trajalo desetak dana. Sadrzaj emisije je obuhvatao banjalučku istoriju, kulturu, spomenike,urbanizam te zabavni zivot Banjaluke.
Sjecam se da su montazna kola bila parkirana pred Domom kulture i Narodnim pozoristem, a prolaznici su znatiželjno virili, kroz prozorcic, montaznih kola posmatrajuci, monitor koji je pokazivao sliku onog što se trenutno snima unutar Narodnog pozorista. Nastupali su Vlado Zeljkovic sa svojim Jazavcem pred sudom, Adem Cejvan , mnogi kulturni radnici Banjaluke, kao i VIS Meteori. VIS Semara i Vandali nisu imali pravo nastupa, zbog tri zuta kartona.
Emisija je bila emitovana za cjelo podrucje Jugoslavije, još iste zime, samo dvadesetak dana od snimanja u Banjaluci, a opsti dojam je bio vrlo dobar. Možda bi se jedina zamjerka moglo naći to što je sve bilo snimano po zimi, a ne po ljeti, kad je Banjaluka poput procvjetalog cvjeta, ili ljepo pocesljane djevojke, najljepsa.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=GIXE-5NrC3o

Hvala na bonusu.

Ova je bila vrlo popularna ranih sesdesetih. Banjalucki frajercici su ficukali „SUKIJAKI” kad sam ja bio mali deckic i u skolu tek isao.

http://www.youtube.com/watch?v=yA2Nh4MJ078

Juče gledam na slapovima Nijagare, crveni dvospratni autobus. Parkiran i ceka da se putnici ukrcaju u turisticku voznju po Nijagari. Trce japanci, kinezi, cerkezi da kupe kartu, da se malo provozaju. Supruga me zapita: Da li si se ikad vozio u onakvom dvospratnom autobusu? Ne samo da sam se vozio, nego i hodo po njemu, odgovorih.
Ona malo zacudjeno opet priupita. Ma da, a gdje si se ti to vozao u takvom autobusu? U Banjaluci! Odgovorih, ko iz topa i onako malo važno. Ma nemoj, Vi ste u Banjaluci imali dvospratne engleske autobuse?. Priupita opet ona,zajedljivo. Imali smo i ja sam se još prije skoro sto godina vozao u njima.
Da Banjaluka je krajem pedesetih i početkom sesdesetih imala gradske autobuse, dvospratne, crvene boje, nabavljene u engleskoj. Gotovo uvjek su bili dupke puni i jurili nahereni gradskim ulicama, ispustajuci pet metara dugacak crni dim iz auspuha. Nikad se nije prevrnuo ni jedan, iako je izgledalo da će se svaki cas prevrnuti.
Eto i to je Banjaluka imala, kad sam ja bio mali deckic i u skolu tek isao.

Evo i Bonus uz autobuse:

http://www.youtube.com/watch?v=UppX6vP3c4g

Ljeto 1962
Vrijeme ljetno. Mjesec jul, godina 1962g. Mjesto, ljetno kino u Kastelu. Da, dobro ste procitali, ljetno kino u kastelu. Projekcija filma „Kozara”. Mjesta popunjena i ni sibica ne može stati vise. Razglas para usi i prosto te prolazi jeza. Dramaturgija vrhunska. Film je snimljen crno bjelom tehnikom i mislim da je to i danas bolji prijekat od Sutjeske i Neretve.
Cjelo proljece Banjaluka je bila u znaku snimanja filma Kozara.
Sve novine, televizija su izvjestavale o tome, kako napreduje snimanja filma. Bio je to pozamasan projekt i radnja je snimana u autenticnom ambijentu na obroncima Kozare. Mi djeca smo posmatrali „stuke” ratne avione koji se okrecu negdje iznad tvornice duvana i vracaju na Kozaru, da bobarduju kolone civila. Ucesce u snimanju je imala i JNA i mnoge moje komsije oficiri i podoficiri su bile angazirane na snimanju filma. Rezija je bila povjerena Veljku Bulajicu, po scenariju Stevana Bulajica i Skendera Kulenovica.
Projekciji filma su bili prisutni i svi glumci:

Bert Sotlar-Vukša
Velimir Bata Živojinović-Šorga
Milena Dravić- Milja
Olivera Marković- Anđa
Dragomir Felba- Obrad
Ljubiša Samardžić- Mitar
Mihajlo Kostić Pljaka- Ahmet
Milan Milošević- Ivica
Abdurahman Šala- buntovnik
Davor Antolić- Joja
Miloš Kandić- četnik
Milorad Majić- Marinko
Tana Maskareli Marinkova- majka
Tamara Miletić- Zlata

Projekcija je bila vrlo uspjesna, a opsti utisak, vrlo povoljan. Lično smatram da je to najbolji film Veljka Bulajica, koji je on snimio. Poslije je kao rezimski reziser snimao i vece spektakle, ali ne na razini filma „Kozara”. Sve mu se poklopilo.
Tih godina sam film Kozara gledao sigurno preko dvadeset puta, a skoro cjeli tekst svih glumaca sam znao napamet.
Eto tako se Banjaluka zabavljala ranih sesdesetih, kad sam ja bio mali deckic i u osnovnu skolu tek isao.

Evo i Bonus

http://www.youtube.com/watch?v=rj6bdeIYor4

Ljeto 1967
-Slet Bratstva i jedinstva.
-Negdje u junu 1967g. Banjaluka se uzurbano pripremala da organizuje slet Bratstva i jedinstva. Sve skole i omladina Banjaluke su bile spremne da slet uspije. Sjecam se tih vrelih junskih dana na stadionu u Boriku. Sunce pece. Lipe se savile do zemlje, hladovina u Aleji, a mi moramo vjezbati cjeli dan. Nije sala, gradili smo Bratstvo i jedinstvo, a u isto vrijeme na bliskom istoku tih dana radio prenosi vjesti: Izraelski premjer Golda Meir izdala naredjenje za napad Izraela na Golansku visoravan. Hej 1967, a još se nisu smirili tamo.
Mi gradimo bratstvo i jedinstvo, a drugi ratuju. Dobra stara vremena. Zlatno doba Banjaluke.
-Vjezbali smo vjezbali, bogami punih mjesec dana i dosao je dan sleta.
Gradski stadion Borac. Stadion pun ko sipak. Datuma se ne sjecam. Bilo je davno. Nepun sat prije početka, prolom oblaka. Kisa prijeti da pokvari sve. Zestoko pada. Gusti oblaci. Da li je moguće da će slet biti upropasten? Mi svi stjesnjeni na pomoćnom stadionu Borca ispod nekih najlona i cerada. Vrijeme prolazi, iscekivanje. Nakon sat vremena kisa prestaje i sunce probija oblake. Dobro je. Sa zapadnih trebina olimpijski pobjednik iz Tokija 1964g. Miroslav Cerar mase nama, ucesnicima sleta i mi mu otpozdravljamo. Evo ga! Krecemo. Trema nas drma. Ulazimo na prepun stadion. Publika nam salje gromoglasan aplauz. Trava zelena ko tepih. Zauzimamo početni stav i cekamo muziku. Publika se ucutala i muzika pocinje. Nas, oko petsto zutih majica i bjelih gacica rasutih po zelenom stadionu izvodimo skladne i složne pokrete. Publika daje aplauz. Mi još zesce, uz taktove muzike besprekorno privodimo svoju petominutnu numeru. Strasan aplauz za kraj. Dobro je, sve je prošlo besprekorno i sa velikim olaksanjem izlazimo sa stadiona ispraceni dugotrajnim pozdravom banjalučke publike.
-Mnogo godina kasnije, mi smo ratovali u nasoj zemlji, a na nekoj drugoj strani svjeta, neka druga sretna djeca i omladina su pripremali svoje numere za svoj grad.
Eto, tako je to bilo u Banjaluci, jednog ljetnog, vrelog dana davne 1967 dok sam bio srednjoskolac.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=8YyiFhfzQRA

Proljece 1963g

U gostima.

Ja i Ratko smo bili vrsnjaci. Dobi drugari. Istu skolu pohadjali. OS. Mirko Visnjic. Ja sam isao u „C” razred, a on u „D”.

Njegov stari Dejan i moj stari su bili isto vrsnjaci, sjani drugari. Zajedno su radili. Obojica vojna lica, pa smo se često posjecivali.
I tako prilokom jedne posjete njegov stari i moj su zapoceli pricu o hrvanju. Cika Dejan starjesina u vojnoj policiji, strucno je objašnjavao vrste hrvackih zahvata, i kako sad ne bih eksperimentisao sa mojim starim uzeli su mene i Ratka da im služimo kao modeli za pokazivanje hrvackih zahvata.

Ratkova mama Danica i moja u kuhinji pricaju o pijaci, gdje šta ima po znizenju, a mi u pretsoblju lomimo. Padaju sapke sa vjesalica. Lete cipele po pretsoblju. Ja i Ratko se hrvemo. Cika Dejan i moj stari navijaju. Oni nemaju priliku da se klade na konjske trke, jer toga u Banjaluci tada nije bilo, pa su eto mene i Ratka uzeli za svoje pulene da nadomjeste svoje mladalacke strasti.

„Ne može ovako” prekinu nas cika Dejan. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas namjesti ponovo u pravilan polozaj. „Ne može ovako” sad uleti moj stari. „Ovaj zahvat je nepravilan” te nas sad on namjesti u isravilan polozaj. Svaki navija za svog pitbula.
Odjednom Ratko odskoci: „Neću, njemu nešto pucketa u vratu”!
Stari moj i cika Dejan mi se uviru u lice. Pitaju me jel mi nešto. „Ništa”! odgovorih.
„Ma ništa, to samo preskacu zupcanici” rece jedan od njih i mi ponovo u klinc, nastavismo. Bogami, zestoka borba na klizavom parketu. Leti perje. Mi se zajapurili, ko dva mala hrcka.
„Ma jeste vas dvojica uopste normalni”!? izdera se teta Danica sa vrata kuhinje, na cika Dejana i mog starog, na šta je podrza moja mati. „Odmah da ste prestali s tim”. Receno učinjeno. Sad nasi starci sjede za stolom, analiziraju borbu i hvale hrvace. Cika Dejan hvali mene, a moj stari hvali Ratka. Ja i Ratko rascupani, oznojeni, samo se gledamo i smijemo.
„Ajd Rade da nazdravimo” natoci cika Dejan po jednu ljutu i oni je trgnuse.

Eto to je bila preteca UFC u Banjaluci, još davne 1963 godine, samo sto su pravila malo izmjenili.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=KbdyrRlYR2E

Za niron2009

Pošto onaj Bonus ne radi evo ti ovaj drugi i hvala na ljepim rjecima.

http://www.youtube.com/watch?v=4Rz92JWtS50

Poljak

- Poljak Kowanda je bio rukometas. Kaže da je igrao za Poljsku reprezentaciju, negdje sredinom sesdesetih. Emigrirao je u Kanadu krajem sesdesetih, a bio je mnogo puta u Yugi. Jedan dan mi rece.
- „Znaš, ja mnogo puta bila u Yugoslavija. Ja igrala rukomet u Polsku. Mi nogo putovali svuda po Yugoslavija. Kako bjutiful cure vi imati. Znaš mi igrali utakmica sa Crvenka”.
- „Znam Crvenka je bila prvak yuge, a trenirao ih Stencl”.
- „Ti znaš Stencl”.
- „Ma ne znam ja njega lično, al znam ko je”. „Jes čuo za Borac iz Banjaluke”? priupitah ga.
- „Da, ja bila u Banjaluka”. „Mi igrali utakmicu tamo”. „Ja sve znajem”. „O bjutiful kantri”. „A jel znajes ti ona pesma. Po selu se prica da se zenim ja, a devojke misle da je istina”? „Mi bili posle utakmica, u hotel na veceru, posle utakmica”. „Sve placeno, a pevaljka, kako lepe noge imati, kako lepe sise imati”. „Mi bili vojska i sve bili vojnici i ne nositi farmerke”. „Ja kupila farmerke u Banjaluka”. „Banjaluka najs siti”.
-Eto i moj poljak zna kako je yuga bila bjutiful kantri i kako smo dobro klopali i kako su nam cure bile najs, i imale bjutiful noge.
A sto je najvaznije bio je i u Banjaluci igrao protiv Borca i zna za Karadzu.
Sve je to ljepo kad ti neko spomene Banjaluku i sjeca se vremena kad je on bio tamo. Al ima sad jedan mali „problem”. Ja sad njemu moram svaki dan da pjevam Po selu se prica da se zenim ja.

Evo Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=SLxrrE6wC5I

1956 god.

-Možda i bi ta godina. Možda sam i profulao godinu, prije ili godinu kasnije, al jedno nisam sigurno. Najveci i najljepsi park u centru grada je dozivio rekonstrukciju. Pitate se, šta je tu nekad bilo!? Bio je park i prije, sa Kocicevim spomenikom, al fontana nije bila takva. Bila je kamena i sa jednim mlazom vode, koji je bio siromasan i zuborio je niz fontanu, od algama zelenog naslaganog kamenja. Bila je visoka oko dva metra. Onda su urbanisti doselili da žive u Banjaluku, sto danas i ne bih mogao da potvrdim da je tako, te napravili ovu fontanu koja je i danas. Ne bih bas kod mog Masirlica vjerovatno na takav način dizajnirana fontana sa ribama okomito postavljenim dobila prelaznu ocjenu, al ova fontana je već preko pedeset godina na tom mjestu. Kad je pustena u rad prvih dana su bili korisceni i reflektori, koji su bili pod vodom u centu kupole iz kojih je mlaz vode pistao i dizao se visoko u vis. Nerjetko su fakini u prolazu otvarali saht, koji je bio nezakljucan i otvarali mlaznice fontane do daske, a voda je padala na bjeli sljunak staza van fontane. Ispočetka su u fontani bile i ribe koje su plivale u krug a mi djeca ih zeljeli vidjeti sto blize.
Taj park je godinama odisao svjezinom i ljepotom.

Pitate me cerka: „Tata, kako se ti svega sjecas”?
-Sjecam se jer sam imao najsretnije djetinjstvo i ja i cjela moja generacija. Kako se onda ne bih sjecao.

Evo i Bonus
http://www.youtube.com/watch?v=bQstQST1GiM

ljeto 1997god

-Jedno ljetno popodne, suncan al prosvjez dan u gradu Sudburijy na sjeveru Kanade. Setam ulicom sa suprugom u gradu, gdje smo zivjeli dvije godine. Pricamo tako, ne obracamo paznju na ženu i djevojcicu oko desetak godina staru, sto nam dolaze u susret. U trenutku mimoilazenja curica iskoraci korak u stranu i potegnu sakom meni u lice. Ja se refleksno izmaknuh i ona me udari po prsima. Žena se pocinje izvinjavati i opravdavati da je mala dusevni bolesnik. Mogu da prihvatim izvinjenje, al mi ipak nešto nije jasno.
-Na ulicama Banjaluke pedesetih i sesdesetih ste mogli sresti Jozu, Viktora, Mujicu, Direktora, al nikad se nije desilo da je neko od njih napao bilo kojeg Banjalucana.
-Kad smo kod Direktora moram ispricati i to da me komsinica koja je radila u Vrapcu negdje sredinom osamdesetih pitala da li poznam Direktora. „Da poznajem ga iz vidjenja” nasalih se. „On je sad kod nas na ljecenju dodade ona”. Ko u Banjaluci nije poznavao dobrocutnog Direktora koji ni mrava nikad nije zgazio.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=iRwOw6Wg4ps

-Jesen 1969g

-Nedjelja, suv oblacan i tmuran dan. Zadnji moj bezbrizan dan u Banjaluci. Popodne oko 5 sati. Stajali smo ispred prodavnice „Borik”. Drustvo iz zgrade. Salama, Mijo, Vojka, Kanta, Zoka, Zaba, Ile, Bibo, Jocvi, Zuja.
-Odjednom zlo,urnebes. Nešto se desava? Snažno, podmuklo, silovito, zamumla iz dubine zemlje. Lomljava, prasina, cika i jeza. Aleja se savija. Asvalt dise. Strasno. Sekunde su vjecnost.Imali kraja tome. Banjaluka se grci, savija, otima. Instiktivno se svi kao jedan povukosmo na travmnjak. Traje i ne prestaje. O boze šta se desava!?. Zemljotres! Al kakav!? Pometnja. Odjednom buka prestade. Panika! Galama, Svako zove svog. Roditelji istrcali iz kuca. Na licima sviju sok i suze.
-Malo smo se pribrali i grupisali na sred Aleje. Vidimo zgradu cjelu i neostecenu. Vojska sa sljemovima trci Alejom pod punom ratnom opremom. Trce prema centru grada. Imali mrtvih? Pitanje svima ne silazi sa usana. Ima mrvih, al se ne zna koliko. Ljudi dolaze uzurbano iz grada, zastajkuju, pricaju. Donose svoje vidjenje stradanja grada.
Nema struje. Šta radiditi? Ništa. Cekaj razvoj situacije, pa ako bude moguće navece kuci. Stariji savjetuju. Nema kuci nikom. Noc na otvorenom, uz vatru na travnjacima Aleje. Oko ponoci Beogradska televizija dolazi. Snimaju nas po trvnjacima preplasene, prozeble.

-Ponedjeljak, jutro. Suncan prekrasan dan. Ljudi se malo smirili. Prepricavaju svoje vidjenje. Neman se smirila? Sad smo svi u skolskom dvoristu OS Petar Kocic, na mjestu gdje je sad baraka. Tu smo sigurni.
Odjednom oko 9 sati lom. Snažan, snazniji nego juče. Sad vidim sve kao na dlanu, a i znam šta se desava. Zgrade oko nas se tresu kao stara zaprezna kola na kaldrmi. Lom, prasak, prasina, cika. Bogami traje i rusi sve po gradu, osjecam. Opsta panika i agonija. Banjaluka izdise.
-Vise nikad, nikad ništa neće biti kao prije. Banjaluka je slomila kicmu. Posvuda plac zapomaganje. Imali mrtvih? Ima, podosta u centru grada. Sirene hitne pomoći se cuju. Jure na sve strane. Ferhadija srusena, Titanik srusen, Dzinica palata srusena. Šta još nije sruseno? Šta nije sruseno nepovratno je osteceno. Posvuda cigle, staklo crijepovi, limovi, zbuka, slomljene grane. Valja se maknuti iz grada na sigurnu lokaciju. Nikad se ne zna. Mi svi na Banjaluckom polju, preko puta danasnje sportske dvorane Borik.
-Vrijeme prolazi. Slusamo tranzistor i glavne vjesti o Banjaluci, saznajemo preko radija. To su poznate i provjerene vjesti. Za sad se zna za dvadesetak mrvih, a najviše u Titaniku. Familija Batic izgubila majku i cerku, ostali clanovi povrijedjeni. Otac ih dobro poznaje. Dolazi vjest. Mito iz naše zgrade je poginuo preko puta poste. Njegova setra Mira i svi ostali clanov familije odselili u Beograd prošle godine i jedini on ostao u Banjaluci.
-Na Banjaluckom polju digosmo satore.
Pomoć stize. Kamioni puni sokova, hrane, robe zastajkuju i pitaju gdje je stab? Zivot u Banjaluci je potpuno stao. Ništa ne radi, struje nema. Voda se ne smije piti.
-Predvece odlazim u grad da vidim. Na raskrscima vojnici strazari, sa puskama na ramenu. Banjaluka kao da je bombardovana. Jezivo. Titanik odvaljen do pola. Sredina zgrade se slegnula. Tuzno da tuznije ne može biti.
Prolazi noć.Jako hladno je pod satorom.
Ljudi solidarni jedan sa drugim, svako pomaze svakom, svako djeli svoje sa nekim. Nema veze biće za sviju.
Dani bezbriznog zivota su prohujali sa zemljotresom.
Banjaluka je blokirana za vanjski svjet. Iz vana se dolazi samo po odobrenju sluzbe bezbedosti.
Odjednom preko Banjaluckog polja ide meni poznata figura. Moj stric Djoko iz Zagreba. Kako su ga pustili da nas posjeti, kad je sve oko grada „zatvoreno”. Zagrljaj i suze radosnice. On nam predlaze. Vas dvojica kod mene u Zagreb, misleci na mene i brata, a vas dvoje kad budete mogli.
-Sutradan elektromotornim iz predgradja pravac Zagrebo. Nisam ni slutio da će to biti moja zivotna prekretnica. Tuga oko srca. Napustamo grad gdje smo rođeni. Zuvjek? Ne zauvjek. Misli su nam uvjek u Banjaluci.
Iste godina u decembru dobijamo stan na Tresnjevci.
Eto tako je to bilo u Banjaluci prije 40 godina.

Evo i Bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=MWg3b15ITS8

Odličan prilog i slike.

- Maj 1971 god.

- Vojni rok

- Ne dam da me iko prati, do autobusnog kolodvora. Jedino buraz može. On me prati, a usput i zafrkava. „Remac, sad si ga nahebo”. „Odmah će te osisati i to na celavo”.
- Sjedam u autobus i za tri sata sam u Banjaluci. Docekuje me Mico Savanovic-Salama. Moj drugar iz zgrade. „Dobro doso remac”, smije se dok se pozdravljamo. „Slava je napravila rucak, a Veljo radi pa kad se vrati sa posla on će te odbaciti do ”Kozare„.
- Taj dan sam se malo zadrzao u gradu. Susrecem prijatelje poznanike. Svima drago sto služim vojsku u Banjaluci. ”E jesu te zahebali„ Govore mi svi. Banjaluka rasciscena od rusevina. Na mnogim zgradama se vide skele. Renovacija je u toku. Gosposka ulica je posebno renovirana. Pazljivo su radjene, zgrada do zgrade. Zadrzala je gotovo isti izgled kao i prije. Banjaluka se mjenja. Vidi se stradanje, al se vidi i da je to bila nekad ljepotica. U toku je snimanje igranog film ”Zemlja drhti„. Sve je opet zivahno kao i prije. Ljudi se okupljaju i uz pice druže ispred hotela Palasa, hotela Bosna, po parkovima. Korzo koji je izmjesten preko u ulicu Marsala Tita svako vece vrvi od mladosti i ljepote.
- VP 8840/5 kasarna Kozara. Ulazim u kasarnu. Tu na kapiji me docekuje Mile Ilic. Moj skolski drugar iz razreda. Ista smo raja iz zgrade. On je iz Beograda dosao, a ja iz Zagreba. Mile stara kajla. Ima još samo tri mjeseca do kuce.
”Komsoooo„, zove Mile kapetana Corluku Slavka koji je dezurni oficir. ”Vidi ko nam je dosao„. Sad ovo ”komso„ van kasarne i mogu razumjeti, al ovo je sve u krugu kasarne.
- Ajd valja zapeti. Nema šta. Stisni zube pa kako svima tako i meni.
Porucnik Ivanisevic je bio moj starjesina. Tu je i vodnik Maric Stevo, Prostrog Nikola, Kuben Stjepan. Sve vodnici. Sjajni momci.
Vrijeme polako prolazi. Septembar stize. Obuka u punom jeku. A sad pravac Manjaca. Sest mjeseci Manjace. Zestoka obuka.
-April mjesec 1972. Strazarsko mjesto u Boriku. Tu je sad sportska dvorana. Tri sata popodne, Vidim teta Slavica ide s posla. Spazi me na strazi. ”Sad ću poslati Salamu da ti donese cevape„.
Evo ga, za pola sata dolazi Salama sa cevapima. Smije se. ”Evo Slava ti poslala cevape od Muje„. Ja sa puskom o ramenu jedem cevape i pricam sa Salamom, koji se naslonio na kapiju.
Skolski primjer kako se ne smije i kako se loše obavlja strazarska duznost. Ako naidje neki starjesina ne gine mi pet dana zatvora. Samo sto sam pomislio na to, evo ga. ”Strazar„! ”Šta ti ovaj civil radi na ogradi„? izdera se pukovnik, koji je isao u kasarnu. Salama kao ”motorista„ gotovo lezi na kapiji. Mislim se. Ama kako ću najboljem drugu reći da se odmakne od mene i od kapije!? I još mi je cevape donio. Zamuckujem i nešto pokusavam. ”Mi smo poznanici, pa malo pricamo„. Ne vrijedi. Vidjevsi ozbiljnost situacije Salama se polako udalji. Ja mu mahnu rukom i on ode kuci. Pukovnik vidljivo ljut produzi prema kasarni. Mislim se u sebi: ”Dabogda te demobilisali„. Sad će me ocinkariti dezurnom oficiru na kapiji.
- Dolazim sa smjene, a dezurni me pozva. ”Dodji ovamo kod mene u kancelariju„. ”Pricaj„ rece. Ja mu ispricah po onom obrascu: ”Nisam i neću nikad vise„. On se nasmija. ”Ajd pazi i nemoj nikad vise„.
- Nikom služenje vojske nije lako, al svako je morao ponijeti najljepse utiske poslije osluženja. Starjesine sjajni momci. Normalni ljudi sa svim manama i vrlinama. To je bila nasa JNA.
Kad neko danas kaže okupatorska JNA. Koliko zlobe, neistine i laži lezi u toj tvrdnji. Uostalom JNA je nastala iz partizanskih redova, a zna se ko se borio protiv partizana.
-Te iste godine sam osluzio vojsku i ljetnih mjeseci 1972 god.kuci.
Normalno da sam odmah u Augustu iste godine u Beogradu posjetio Milu Ilica. Druga iz razreda, druga iz raje i druga iz vojske.

- Eto tako je bilo 1972 u Banjaluci kad sam ja sluzio vojsku i bio vojnik. Vladale su boginje, snimao se film, a grad je bio veliko gradiliste. Banjalucanke su i tada bile ljepotice.

http://www.youtube.com/watch?v=7LlsFxWN4ko”

-Maj 2008 god

- Idemo u Banjaluku na cevape.

- Moj buraz isti onaj „moralno politicki nepodoban” za ribarenje na Vrbasu mi rece. Sad kad si napokon tu iskoristit će mo da skoknemo do Banjaluke. „Hebga, pojescemo cevape, vidjeti Uncu i malo prosvrljati gradom.” Tako i bi.
-Nakon punih dvadeset godina idem ponovo u grad na Vrbasu. Moram priznati da me nešto steglo u grudima.
-Mi poranili. Do Banjaluke ima „novim” rekonstruisanim autom-putom možda sat i po, ali sigurno manje od dva sata.
Jurimo i ja opominjem buraza. Smanji malo, nismo na trkama!
-Dolazimo na granicni prelaz. „Republika Srpska”. Carinik nas pogleda. Ništa ne govori, al vidim da nas mjerka. Udari pecat i samo pruzi pasose.
Dolazimo stvarno rano. Samo malo preko osam sati. Za početak vozamo se po Banjaluci. Mnogo se gradi po gradu i naokolo, naročito na Rebrovcu.
- Parkiramo na parkingu kod zeljeznicke stanice.
- Sunacan dan. Grad vrvi od naroda.
Ajd da malo idemo do Aleje, pa će mo onda nazvati Uncu da se vidimo.
-Odrastao sam u toj ulici. Aleja JNA se sad drugcije zove. Drasticne promjene.
- Zabole me, za sve gradove svjeta, šta se gradi i kako izgleda, al kad je Banjaluka u pitanju sve mi smeta. Gledam dlaku u jajetu.
- Primjecujem da je Aleja podosta dogradjivana prepravljana. Ima mnogo novih zgrada koje su umjesto „Skole Ucenika u Privredi” popunile taj prostor. Tik uz kino Kozaru. Odlazim do kina Kozar. Ljetna basta kina više ne postoji. Vrata izlazna otvorena i cuje se neka muzika. Pitam ljude šta rade unutra. „Evo malo vjezbamo”. Gledam na procelja zgrada. Moja bivša zgrada isarana sa crnim grafitima. Balkoni zastakljivani i svi razlicito. Od svih familija na ulaznim vratima stubista čitam samo porodice Dakic i Desponic. Ostali su svi odselili. Tu je i cevapcinica koja je podigla neku improvizovanu ogradu na zidu našeg dvorista. Nekad OS Petar Kocic je od vlastitog velikog skolskog dvorista sad stjenjena i ne možeš joj skoro prici od barake.
- Idem dalje Alejom. Sa desne strane „Cinovnicke” zgrade gradjene za vrijeme Austro-ugarske, muzejska vrijednost, iznakazene. Sve do jedne nacickane raznim buticima, apotekama, advokaturama. Otvarana vrata na mjestima gdje su nekad bili prozori. Strasno ruzno.
Zadrazavam se kod broja 30. Tu sam živio. Ulazim u dvoriste zgrade. I tu je sad baraka na sred dvorista.
Idem dalje. Prelazim grobljansku. Vise i ne znam koju sam ulicu presao. Red novih zgrada, gdje je nekad bila vojna pekara.
Dolazim do mjesta gdje sam cuvao strazu. Tu je sad rekonstruisano i prošireno groblje, a dvorana Borik do groblja. Ulazim u groblje. Vidim mnostvo spomenika poginulih u ratu. Mnogo mladih ljudi.
Vracam se nazad. Banjalicko polje više ne postoji. Sad su tu nove zgrade.
Kod nekadasnje „Mostar” gostionice cekamo Uncu. Evo ga dolazi. Pozdravljamo se. Smijemo se. Drago nam.
Ulazimo na pice u jedan od nekoliko kafica koji se sad tu nalaze. Svi imaju ispred postavljene stolove. Sve popunjeno.
Nakon pica i caskanja idemo u grad. Unca nam prica i objašnjava kako se sad živi u Banjalci. Propitujem se za svakog i za sve. Odlazimo u Gosposku ulicu. Setamo. Nikog ne poznam.
- Kod skole Braca Pavlic idemo na cevape. Zadržavamo se do popodne u Banjaluci, a onda oko pet nazad. Pozdravljamo se. Vidimo se 2010 ponovo. Možda u maju možda u junu.
-Još na autoputu stize poruka na telefon. Unca javlja. Evo me upravo gledam veterane Borca i Zvezde. Nocna utakmica. Eh da smo znali.

Eto tako izgleda Banjaluka u mojim ocima sad. Dobro je, al može i bolje. Sa urbanistima odmah produziti ugovore i prije neg navrse 27 godina ne dozvoliti mu da ide van.

Evo i Bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=vr3x_RRJdd4

- Odličan bonus za sve posjetioce diskusija.

- Slazem se potpuno u svemu sto si napiasao.
- Normalno je da dolaze nove generacije i prave grad po svojim zeljama, mogućnostima, al normalno je da grad pripazi na istorijski vrijedne gradjevine, za koje poneki nemaju razumjevanja. Vjerujem da si i ti na to osjetljiv isto kao i ja. U tom kontekstu treba i gledati moje kritike, ako su to uopste kritike. To su samo moja zapazanja. Grad je u zadnjih cetrdeset godina pretrpio velike promjene, gotovo niti jedan grad u bivšoj Yugi ne toliko kao Banjaluka. Stedim se od „velikih misli” i pametovanja, al iskreno mislim da da urbanisti moraju ostai na visini, banjalucani će biti sigurno.

ljeto 1959 god.

„Tarzan”

Preko puta mene su stanovale tri sestre Milic. Rada, Mira i Ljilja. Sa Ljiljom najmladjom od njih sam isao u isti razred Os.Petar Kocic. Sve tri ljepotice. Njihov otac Nikola, ratni vojni invalid,spomenicar, prvoborac i majka Desa, jako fini ljudi. Prijalo je biti njihov komsija. Svakodnevno smo se druzili.
U mom dvoristu je bio jedan Goran. Goran vragolan. Nestasan deckic, onako kako malisani znaju biti. Dvije godine stariji od mene. Goran je bio glavni dasa u dvoristu. Niko nije smio da mu se suprostavi. Svima je djelio cvoke. Nije bilo dana da neko ne zaplace, jer ga je Goran malo cusnuo ili dovodio u red. Njegova majka Reza, fina žena. Stalno je intervenisala i kontrolisala Goranovo ponasanje. Teta Reza je svakodnevno spustala sa prozora na spagi u korpi krisku hljeba sa pekmezom, jer Goran nije imao vremena da ide kuci, koliko je bio bizi. Mislim da je do bila preteca FedEx-a.
Svi smo znali da je Goran trzao na Ljilju.
Jedan dan je Goran otisao korak dalje u svom nestasluku, te je htjevsi Ljilju impresionirati popeo na visoki zid našeg dvorista.
„Ljiljo vid me”,povikao je vidjevsi Ljilju na tarasi. Skocio je na granu drveta i sa rukama se zakacio. Istog casa grana je pukla i on je sa visine od preko tri metra pao na ledja. (Pouku izvucite sami)
„Ajoj majko, ajoj majko”!!! Dvoriste grmi. Uzbuna. Svi stanari izletjeli na prozore i gledaju šta se desilo. Svako misli na svoje djete.
Eto kako je ponekad bilo dinamicno dok sam ja bio mali deckic i još u sklolu nisam isao.
Sester Milic su negdje 1959 otselile u Sarajevo, a u njihov stan je doselila porodica Jagodic. Otac Milan, majka Gospava te Sreja i Mladjo-Pindjo. I oni su bili super komsije. Sa Srejom sam provodio jako ljepe djecacke dane.
Ljilja je u Novom Sadu, Rada je u Porecu, a Mira je bila prije rata u Sarajevu.
Goran junak ove price i danas živi u Banjaluci i ugledan je gradjanin.

Evo i bonus:

http://www.youtube.com/watch?v=JxBA7l_9kiI

Prošle godine sam bio u Banjaluci,
a poslije na Kubi.
Moje su misli i na Kubi bile u Banjaluci.

Kuba je zemlja cudnovata. Osjetio sam patinu vremena naše zemlje iz pedesetih i sesdesetih gdje je Kuba otprilike sada. Ulice pune svjeta. Svi vedri i cili. Jednako imaju i jednako nemaju. Al sto je najvaznije imaju svoju zemlju i imaju sebe.

Kubansko ljeto.

Ljetujem ovdje, nisam kubanac
ja sam ti moj prijatelju
zadrti bosanac.

Uvjek u krivom
i suprotnom kodu,
prkosim sebi i svome rodu.

Slano more, plavo nebo
pa top je Kubaaaa bog te ...o.

Bezbrizni kolibric leti,
od cvjeta ka cvjetu,
i ne brine kolibric
dal će ga neki bemvejac pokupiti u letu.

Po stolovima, suveniri, figurice i znacke.
Majusni kolibric ne mora mislit dok leti
da će ga neko pogodit iz pracke

Kolibri su tiče
sto brzo lete,
smjesim se njima
ko malo djete.

Aparat hvatam,
sliku bi zapiso,
...o mater i ovaj mi zbriso.

Ponovo hvatam u tacki irisa,
...o mater i ovaj mi zbrisa

Ja nisam prostak
sto psuje često,
u pitanju je strofa
i posebno mjesto.

Neki će reci,
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Odgovor moj je,
i ja ću im reci.
Niste ni vi
pjesnici veci.

Nikog ne vrjedjam,
i nemoj mi prici,
jer će te moja
desnica stici.

Nebo je plavo, more se pjeni
ja sam na godisnjem
...e se meni.

Kolibri su tiče,
sto brzo lete,
igram se njima,
ko malo djete.

Stihove slazem,
misli mi lete.
Premecem rjeci,
ko malo djete.

Pokusavam sa stihom,
pokusavam u prozi.
Kreativnost prizivam.
Ma daj pomozi.

S svima pricam.
Spominjem Tita,
za zdravlje njegovo
svaki me pita.

Informisani nisu
al znaju za Tita,
za zdravlje njegovo
i ovaj me zapita.

Rusija zna se
zemlja im mila,
al moja je Yuga
nesvrstana bila.

Ja ljetujem ovdje
i nisam kubanac.
Ja sam vam raja
nesvrstani bosanac.

Neki će reci
ovaj prolupo.
Sklepava pjesmice,
sto zvuce glupo.

Ja samo kažem.
Nebo je plavo,
more se pjeni,
dobro je meni,
i mojoj ženi.

Hrana je prava
i svakom sto voli,
popijes Kristal
i glava ne boli.

Kuba je zemlja
sto svakom prija,
malena olovka
i zuta hartija.

Ljetujem ovdje,
a nisam kubanac.
Ja sam vam ljudi
nesvrstani bosanac

Kunem se samom bogu,
da se sa vise sa pjesmicom
na ovom neću pojaviti blogu.

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=CzFHprywTcI

Dogodilo se ovih dana.

E ovo vam moram ispricati
Znam da moj prijatelj ima psica malog pomeraniana. Toliko je mali da bi mu mogao stati u dzep. Pas je ljubimac familije i radi sve stvari kao i svi ostali psi. Vrlo je zivahan i svuda stigne zabadati svoj nos.
Sve granice njegove teritorija su strogo oznacene i nedaj boze da mu neko padne saka ako te granice narusi. Toliko je opasan da čak napada i vucjaka.
Prijatelj prica: „Kažem ja njemu, bjezi Puki jado od toga”. „Taj će te pojesti za veceru”. „Ma da vidis ti kako se on zalijece i napada sve zivo oko sebe, a čim neka opsasnost brze bjezi meni u krilo” Jest da je vucjak sa druge strane ograde, al ipak je cuko hrabar.
Ali jednog dana, dana iznenada „Zazvoni telefon” kaže prijatelj.
„Javlja neka kanadjanka”.
„Znate šta gospodine, vas cuko je napravio mojoj kujici nekoliko beba” Kao mi sad moramo preuzeti „odgovornost” i pravo na dva steneta sto ih je moj cuko napravio„. ”Moj cuko napravio nekoliko sinova tvojoj kujici„!?. ”Da gospodine„. ”Dodjite da se dogovorimo„. ”Ja i žena se zgledasmo pa gledamo u cuku a on se nešto kao mrsti i oblizuje„.
Odose oni i vide da su stenci ljepi, al vise ih interesuje kako će cuko reagovati kad vidi svoju djecu. Odlucise da ga iznenade i obraduju i da vide kako će reagovati kao pravi otac kad vidi svoje potomke.
”I šta se desi'? priupitah
„Ma ništa”! „Moj cuko pod stresom i u soku”. „Da ti vidis mog cuku”. „Ma on je mrtav, gotov je”. „Nema od njega ništa”. „Sve su mu ladje potonule”. „Ne mrda, a samo oci izbuljio”. „Misli cuko, hebiga ovi moji kupili dva nova i sad sam ja gotov”. „Nema me vise ja sam van kuce na ulici” „Stenci se igraju i guraju ga, a on kao da mu je sve pomrlo”. „Ne jede ne spava, samo bulji u daljinu i gleda pred sebe”.
„Kažem ja ženi, on je gotov”. „Gledaj ga kako se oblesio”. „Ne jede ne spava ne igra se”. „Nema druge nego uzmi te stence i vrati onoj gospodji”.
„Ma da ti vidis mog cuku”. „Čim je žena izasla na vrata cuko poce da skace po kuci”. „Isti cas je postao ponovo hrabar”. „Sad je na krevetu, sad na sofi, pa na prozor da vidi da li su oni stenci stvarnoi otisli”. „Ko veli sad sam ja opet na sigurnom i ne vracaj te ih nikad vise nazad.

bruja

Evo i bonus:
http://www.youtube.com/watch?v=0lhf9U5Wf3Q”