Malog je Peka podigla baka,
mališan rastao vezan za nju,
otac i mati, zemlja im laka,
sjene što blijede u sjećanju.

Na kraju grada, sa južne strane
trošna, uboga kuća kraj pruge
u njoj je sjetne brojio dane,
zalogaj sreće uz gutljaj tuge.

Ostala djeca nemahu brige
marili nisu ti za skupoću,
da bi za školu kupio knjige
radio dječak danju i noću.

I ovog ljeta, od rane zore,
na građevini, crvenog lica,
dok peče zvijezda da oči gore,
prinosi cigle, gura kolica.

Noću, na trgu, tik uz fontanu,
doziva zvonkim dječijim glasom,
kupce koji bi na tren da stanu
i počaste se kuvanim klasom.

Čupave glave, neošišane,
majica čista, uz malo sreće,
farmerke blijede, izlizane,
patike stare, dva broja veće.

Subota veče i korzo vrvi,
princeze mlade i balerine,
srce u prah jedna mu smrvi,
pogledom prezrivim, sa visine.

Otišla dalje, pod ruku s dragim,
ostao Peko zgrčenog lica,
dok mu u crnim očima, blagim,
gasnula zvijezda padalica.

Veče izgubi svoju ljepotu,
treptaše brzo suzu da skrije,
smrknut zbog svega što u životu
k’o druga djeca imao nije.

Umornim korakom do kraja grada
ka maloj, usnuloj kući kraj pruge,
tom utočištu od svakog jada
zalogaj sreće uz gutljaj tuge...