Zamrzavam sliku na poznatom liku
dok se sunjam u san
da ne primete tamo
da sam odsutan…
~Balasevic

Od predivnih noći pun daha dan ostade. U zjenicama tvoj lik i crvene usne, a tamna kosa još rasuta po jastucima. Onako njezno.
Dorucak bez osmjeha. Odlazak iz kuce bez poljupca. Fale mi zaista te tvoje divne zelene oci- sjetim se i uzdahnem.
Ne,ne placem često, ali poslije tebe---čak znam i da zaplacem, jako i glasno.
Tačno je -prebrzo ovo vrijeme odtece i uli se u još jednu jesen, pa zimu. A kao da su mi juče dosle s neba tvoje nepreboljene njeznosti i pjesme u srcu. Sve to što mi je sada nedostizno—raste i boli, ali traje.

Pokusavam da zatvorim oci i da zaustavim razmišljanja---no to je uzalud! Lezimo u travi u parku Kilamanjara, sasvim divni---savrseni. Okrenem glavu, pred ocima druga slika---ti ispod nekog plavo zelenog suncobrana zracis zivotnom snagom. Ja te posmatram sa terase Sidney cafea uz casu vina. Smjesis se, pa mi mahnes. Zivjeti vrijedi za ovakva iskustva, pomislim.

Nasilu naglo otvorim oci, te shvatim--- prevarili su nas dani! Odlelujali su nas kao pjesak-- svakog na svoju stranu obale. Mene ovamo daleko, a tebe eto još dalje – ka moru u nedodirljivost i bezdan.

Stojim na posljednjem spratu sive zgrade i umjesto svjetla upalim zvjezdu sa jednom jedinom misli na tebe. I to je lako, jer pun tebe, zivot vrijedi i sve je moguće. Teško je samo kad se iz mene izpraznis, pa kad komadice duse moram da berem po sjecanjima i skupljam kao rasute latice crvenih ruza. U jednom cvijetu ruze ipak još uspijevam da osvojim OSMJEH.

Pun daha dan ostane kad pogledam u nebo tako nasmijan i osjetim da ustvari smrt nije ozbiljna. Kao sto nije ni ovaj zivot--- bez tebe.

…I proturaju price da sve curice lice
kad je casa pri dnu
pa dobro, možda jedna na drugu
ali nikad na nju…
:)