Дискусије : Књижевност

 Коментар
Galebovi
MC_
(Bihilist)
29. октобар 2022. у 07.34
Galebovi
(sad, melancholic classical music)

Svako popodne, nešto posle saobraćajnog špica, čujem galebove kako klikću ne nebu. Ponekad vidim njihova bela jata kako preleću iznad sumornornih i prljavih ulica oko mog stana. Rekao bih da žive negde blizu mene, u trouglu raspalih, prastarih zgrada sa kojih otpada malter. Vidim ih na kratko, jer kada provirim kroz prozor, od zidova koji su oko mene mogu da vidim samo mali svetli komad visokog neba.

Ovi galebovi spavaju negde u blizini, možda negde gore, na meni nedostupnim krovovima. postoje nadstrešnice ili drugi zgodni i sigurni prostori gde mogu da se sakriju i spavaju. Možda spavaju u krošnjama obližnje botaničke bašte?

Svakog jutra odlaze odavde prema reci. Ovi galebovi žive na Dunavu, u luci koja će uskoro biti srušena, da bi na obali nikle nabrekle i otečene zgrade u kojima če živeti dosadni i predvidljivi ljudi sa kreditima i na tabletama. U luci ima puno zelenih površina koje urbani snobovi smatraju zapuštenim. Možda tamo galabovi nalaze hranu.

Intrigiraju me galebovi. Njihov život se život sastoji od osnovnih stvari. Od nagona, strasti, straha i igre. Kod njih nema planova, prirodne sile nemaju milosti i sve je veoma logično i jednostavno. Zavidim im što mogu da lete. Njihov pogled nije ograničen zidovima. Obi vide daleko, preko reke, ponekad odlete tamo. Raduju se severnim šumama i ravnici. Gore na visini, oni mogu da namirišu kad na Karpatima padne prvi sneg.

Miris izduvnih gasova me ophrvava. Spuštam pogled. Kakvog smisla ima živeti na ovakvom mestu? Možda za ljude koji provode vreme igrajući kompjuterske igre, za introvertne i pasionirane gledaoce filmova i televizije. Biti ovako sakriven kao u pećini. Slušati Albinonija po ceo dan. Ništa se ne dešava. Susedi se brzo pozdravljaju, promrmljaju nešto u prolaz. Bolje je kad se ne sretnemo. Sve što govorimo jedni drugima su naučene gluposti. Ko još voli ovakav život? Hermiti, pustinjaci, dugovnici, ljubitelj i fudbala ili interneta.

A tamo gore postoji samo život, i svaki pokret u svetu galebova je pokret ua život. Svaki dah, kliktaj, dan. Svaka igra. Slava materije koja živi. Savršena mehanika perja, kostiju i mišića. Jedine ptice koje žive ovde dole, sa nama su golubovi. Crni i prljavi, presrečni sa našim otpatcima.

Zagledani smo u sopstvene ponore, gledamo krišom kroz musave prozore. Veš se suši na konopcima provučenim između zgrada. Mi smo ovde kao u nekom selu. Blizu. Ali se ne poznajemo. Čutimo. Sve se čuje. Neki se stalno svadjaju, neki imaju mentalno zaostalog sina koji ponekad čitav dan urla. Pravimo se da je sve ok. Vrištimo u sebi. Naši poslovi, ovo prokleto tavorenje koje se ponavlja, ono od čega živimo, stvoreno je u pokvarenoj mašti ljudi novca.

Ipak, živi se. Neko je dobio bebu. Čujem kako plače i kako joj tepaju. Neko prži luk. Osećam miris. Neko voli sporti i navija za Barselonu. Čujem kako viče.

Svi ti fragmenti su nedovoljni. I golubovi to znaju. Kad sam juče izašao do prodavnice, več je bio mrak. Vrata zgrade su se zatvarala. Iskoračio sam. Onda sam čuo klktanje. Stotine belih, vitkih tela galebova ocrtavalo se na sivo crnom nebu. Njihovo kliktanje potpuno me ispunilo. Stajao sam tako, nemoćan, gledajuči u nebo, kao očajnik, kao vernik. Jer sve se u trenu sklopilo i ja saa odjednom shvatao svu razliku, svu bedu naših civilizovanih života. A kliktanje... taj zvuk koji se gubio, u meni se samo pojačavao. Kao krešendo orkestra, kao podrugljivi smeh.

MC

 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Lava Rock Bracelets?
.