Дискусије : Књижевност

 Коментар
Dorucak sa Bojanom
niger
14. јануар 2020. у 09.03

Ispravna prehrana može da posluži kao afrodizijak, ako se ne unosi u prevelikim količinama„
/Priručnik za kuvare/

BOLJI DANI

Zarekoh se da više neću imati ništa sa prodavačicama. Neozbiljne su. Malo daju, mnogo uzmu. Još ako su kasirke!

Ali, budimo pošteni, devojka od 20-tak godina, prirodna brineta, sa ”onim„ osmehom u uglu zenice dok me gleda (”mmm, volim starije muškarce„), krupnooka (Bože, ima te!), sisa skladnih toliko da to ni radna kecelja ne može da sakrije, hihotava, lomna u struku... Kao zadnji argument za opravdano popuštanje pred slabošću erosa navodim božanstvenu rošavost sa obe stane njenog lica, koja se tako lepo slaže sa oblikom brade. Ukratko, Bojana se nije mogla odbiti. Ko misli drugačije, neka dalje ne čita!

Od prvog susreta beše Bojana uslužna, voljna da se nađe pri ruci oko hleba, konzervi i drugih proizvoda. Sve češći sastanci pred ”gondolom„ sa paštetama i mariniranim ribama, suhomesnatim proizvodima. Gledamo te slasne komade, a pričamo o sebi. Zapravo, puštam Bojanu da priča...

Ima frajera, stalnog, iz osnovne škole. Nije iz ovog grada. Gazda je slabo plaća. Kaže mi da nisam ”baš toliko omatorio„. Znao sam i za bolje dane – rekoh. Moj ćale kaže da bolji dani tek dolaze, smije se Bojana. Možda ti znam ćaleta /isto godiste?/ pokušavam da produžim razgovor. Ma nije više tu, razveo se od stare i sada joj šalje poneki evro u pismima jednom godišnje. Nedostaje ti?… Ma baš me briga! Samo, nema muškarca u kući – smeška se.

ČEKAJUĆI MILOVANA

Pa, mogli bi da nekada pojedemo nešto ujutro, zajedno, kad dođem u kupovinu, a ona ode na pauzu? Paaa, mogli bi… Mada se zali da previše jede. Ali voli da klopa, šta da se radi...

Sutradan kupujem paštetu. Sedimo u maloj prostoriji za osoblje. Mažem Bojani i sebi... Zgodna si. Hvala… Uzmi malo paradajza. Uzeću i malo, ali samo malo, majušno luka, ako ti ne smeta, snebiva se. Važi, ali samo pod uslovom da hrskaš dok ga žvaćeš – tako i ja radim… Jedemo. Gledam je. Mogu li da te poljubim u vrat? Hihihi, ni govora, ljudi prolaze.

Posle par dana zovem Bojanu da dođe gore u stan (iznad supermarketa) na doručak, ono kad ima pauzu… Nema šansi! Ni u ludilu. Nije joj to bilo na pameti! Navratiće momak Milovan, itd.itd..

Dolazi, ipak... Jedemo ”jaja na oko„. Nameštam joj kosu iza ušiju, sipam čaj. Bojana, srećo, divno ti stoji ta rošavost... Joj, ma ne znam šta da radim, stavljam neke masti… Ništa ne stavljaj, uništićeš tu lepotu!...Bojana me gleda ko ludaka. Ništa ne shvata. Jesi li ti normalan, pa gde je ovo lepo?… To je najlepši deo tebe. To je tvoja zastava – kažem joj. Žurno se oblači, skoro beži ko da sam neki manijak. Na vratima me gleda. Odmahuje glavom: Nije dobro što živiš sam, kažu da ljudi tako poblesave – pa trk niz stepenice.

PAŠTETA ZA TEMPERATURU

Naredni dan Bojana opet navraća. Navodno, dobili su sveže paštete ”Gavrilović„, pa da me odobrovolji… Sjajno! Ej, ajde da ti pokažem zašto ti je lice lepo. Daj da ti namažem obraze!

Uzimam njen prst, hladan, kao da pripada nekom drugom telu, ali tanak, nežan. Zagrabim malo paštete iz konzerve i nanesem joj na najrošaviji dio. Kao da joj spuštam temperaturu. Trese se. Ma ne vidi se to po danu toliko, samo izjutra – šapuće.

Pašteta hladna, a lice gori. Bojana drhti. Pita: Šta se dešava?! Oprezno se naginjem i lizuckam paštetu sa Bojane. Kad sve pojedem – poljubiću te... Jel to ko u onom filmu ”Devet i po godina„, kad se hrane dok žmire? – pita me. Nije godina, već nedelja… Nanesem joj paštetu i na usne. Bojana se dobro ljubi, jer ne zna da se ljubi.

MRTVE RIBICE

Naredni dan sledi mazanje ”Argetom„, pa nekim pilećim vrstama pašteta, pa ”Karneksom„... Sve si ukusnija! Hihihi, upaliće mi se lice… A sada, ajde ti mene da namažeš – šapnem joj. Kuku, kuda?! Evo po prsima. Kupio sam ”Eva„ ribu sa povrćem.

Ležem na pod i mrtve ribice stavljam na prsa i stomak. Ali, tako da ”plove„ prema dole... Bojana neće… Šta da ti radim?! Jesi li ti lud?! Jesam... A što ti ribe gledaju dole u gaće?! Namesti ih prema gore, pa hoću… Eh, ako se mora – kažem teška srca. Tako, grickaj ih sad od repića do glave. A povrće? To ćemo zajedno, lepotice.

Naizmenično, skoro svakog jutra, Bojana klopa paštete, salatu od jegulje, mesne nareske svih vrsta sa mene (polugolog). Kupujem mortadelu sa umetnutim maslinama. Gde ćeš mi to stavljat masline?! – šokirana je Bojana. Na šta?! Hihihi, malo sutra! – sprema se da zbriše… Evo, žmiriću dok stavljam. Izvadi samo jednu. Ti mi opiši bradavice – šapućem joj. Nema šanse. Šta ti pada napamet? Ti si jedan uspaljeni matorac!

Obećavam da ću da joj kupim onu najveću bombonjeru sa ”gondole„ slatkiša. Onu što se kupuje samo za svadbe? Onu što košta ko slika Svete Petke? Lažeš!… Hoću, kad sam rekao. Ajmo odmah! Ma dobro, verujem ti.

Naravno da virim. Neki bezvezan bijeli grudnjak, ali bradavice! Krupne. Ko šljive! Masline vadim iz mortadele i kačim na Bojanine sike. Što se treseš tako? – pitam je. To mi se duša trese. Ja ti nisam strašljiva ali...Vidi kako vise. E, sada ću da ih klopam! Ej, ne diraj jezikom. Ne prilazi! – viče Bojana. Pužem za njom. Zagradim je u ćošku kraj prozora… Polako, molim te. Nemoj da žuriš kad si već navalio – teško diše. Bespomoćno.

Zvoni joj mobilni u tašnici. Čekaj, ...eš gazdu – bunim se. Ma nije gazda, sigurno došao Milovan. Pobiće nas ko zečeve ako sazna!… Izleti napolje bez grudnjaka. Mirišem ga. Masline mi začepile nos.

ČAROLIJA ”KRAVICE„

Bojana na stomaku, a duž kičme prosut joj mileram. Ližem polako. Vratim se na one delove koji su umrljani. Puštam kapljicu da siđe među guzove, u gaćice, pa je sledim kao da je zadnja... Ne znam da objasnim zašto, ali sviđa mi se – kaže moja slatka hrana.

I znaš šta: Ono nećemo da radimo! Evo, daću ti sve, samo nemoj da mu, molim te, radis TO – kaže Bojana. Pa dobro, ima još stvari koje možemo da radimo… Šta bi sad? Izbušim rotkvicu pa je nataknem na njen nos. Onda cuclam, kao kad cedim limun.

A šta ja da radim? – pita me. Ti operi ruke u mleku ”Kravica„, pa mi polako otkopčaj pantalone i namaži guz… Hihihi! Šta će ti to? Pa to mi izvlači mi temperaturu. Znaš kako je to kada se muškarac suzdržava, može da dobije zapaljenje guze. Ozbiljno ti pričam!… Bojana plače od smijeha. Ili od straha. Kod nje je to teško razdvojiti.

Imaš krupne, krasne oči – kažem joj. Uzimama hladan sladoled u kuglicama. Budi mirna. Stavljam ih u Bojanine očne šupljine. Hladno mi je – kuka. Kasnije hladnog jezika od sladoleda, ližem njena gola stopala. Jel ovako dobro?… Šta mi radiš, šta mi radiš! Da me Milovan vidi, ne bi me bilo - kuka i sapuce!

ČAJNI KOLUTIĆ

Bojana je ljuta. Nema je par dana... Sva mirišem na ribe, konzerve. Ne pomaže ni sapun – besna je, ali oči ne govore tako. Kaže mi: Jutros ćemo samo da popijemo jogurt, imam posla. Važi, ali da ga probušimo dole, pa ti gutaj odozgo a ja ću odozdo. Kome prvom ponestane – skida gaće!… Smeh. Važi kaže. Ali, ne zna da sam već pripremio i tečnu čokoladu. Pa onda kakao.

Hoću da ti namažem bedra i da polako ližem... Ne može, ostaće mi po gaćicama, nemam rezervne… Kasnije mi Bojana ostavlja svoje lepljive gaćice, nema kud s njima. Ali ja znam – opraću ih u soku od krastavaca.

Jedno jutro kaže mi: Eto, sve smo jeli… Ali ne zna za posljednju delikatesu, moćne kekse ”Čajni kolutići„! To su oni sa rupicom u sredini a okolo čokolada, objašnjavam. Pa šta ćeš s tim? Ovaaaj, želio bih da stavim jedan čajni kolutić, na tvoj čajni kolutić. A gde ti je to? – pita moja najljepša provincijalka sa dušom vile.

Šapućem joj. Sluša me i udara šakom nervozno po koljenu. Ne može da veruje šta je upravo čula. Ajjj, ne dolazi u obzir!… Bojana, smiluj se! Ne mogu da proguram kroz rupicu, dakle ostaće neupotrebljen. Daj da ga prislonim dole na tvoj kolutić… Boki stavlja dlanove preko ušiju. Pa onda preko mojih usta. Ne želi ni da komarci čuju to što tražim od nje.

Polako, strahujući da se ne predomisli, uvlačim čajni kolutić između njenih lijepih guzova. Evo ga tu. Kolutić na kolutić!… Mrvi se – žali se. Ništa ti ne diraj, kažem i radim pažljivo kao miner. Jel mogu sad prst da proguram? Mmmm. Boli me – kaže Bojana. Molim te, nemoj!

Jedva vadim čajni kolutić. Skoro se pretvorio u čokoladu. Miriše po Bojaninoj guzi. Jedem polovinu, a pola dajem Bojani. Fuj! – kaže ona, ali gricka! Gricka i sve gleda u stranu…

OTKRIVENI TALENAT

Nema je danima. U prodavnici me izbegava. Nemam snage da pazarim ništa krupno, tek vodu i vino u enormnim količinama. Počinjem da se opijam. Tako preskočim one sate kad smo doručkovali… Onda napokon zvono. Bojana stoji na ulazu. Pruža mi pun ceger nekih pašteta i sireva. Evo ti, da me se sećaš. Idem ti ja u Nemačku.

Što ideš, Bojo? Jel s Milovanom?… Smeh... Nemaš ti pojma kako mi se promenio život. Milovana sam šutnula još dok smo jeli sireve i paštete. Nisam mogla posle toga s njim. Kako da ga u oči pogledam?… Pa što ideš? – pitam. Otkopčava kaput. Ispao stomačić. Trudna!

Upoznala nekog tipa, vršnjak njenog starog, ima radnju u Kelnu. Vodi je sa sobom… Reko mi je da sam strasna u krevetu! A ja sam mislila da ne znam ništa. Brzo me ljubnu i pobeže. Gledam je kroz prozor kako upada u kola, neki ”metalik„. Pijem. Lupam se od nemoći konzervom ”Hajnekena„ po glavi.

Koju godinu posle nađem kovertu u sandučetu. Unutra slike. Bojana, deblja bar dvadeset kila (prepoznao sam je po rošavosti), u nekoj kuhinji ”baca„ palačinke. Na drugoj fotki stoji sa nekim detetom, ispred radnje sa natpisom ”Frühstück„ /Dorucak/!

Na dnu koverte dve masline i poruka: ”Najlepši dani tek dolaze. Jedi i misli na mene„...
_____________________”
Qubic
14. јануар 2020. у 10.30
odlično, ovo je već bilo negde (samo u skraćenoj verziji).

Aali juj što boli...ovom ni Marina Abramović dorasla nije.
Qubic
14. јануар 2020. у 10.36
Šalu nastranu, ovo ti je jedna od originalnijih radova.
Tanjuska-c
(na)
14. јануар 2020. у 14.58
Е з овој причи има боја, чак и пастелних.
Qubic
14. јануар 2020. у 17.48
Pa pastuh... 😂
MC_
(Bihilist)
15. јануар 2020. у 04.35
Jestivo. Odlično. Talenat.
dzoinjegovasenka
16. јануар 2020. у 04.02
Ha ha ha. Poeticno veoma. Odmah je sve zivlje na knjizevnosti.
tajka
(trener)
16. јануар 2020. у 20.52
Zdraviji je slatki doručak sa jagodama višnjama šlagom...medom, čokoladom a o jednom sladoledu na kornet za dve osobe i da ne pričamo ali o ukusima ne valja...

zato švaleru poklanjam jednu kaloričnu pesmu


Masni poljubci

Ljubila se jedna sosa zapušenog nosa. Imala je kijavicu ali kako kaže Nigeru ne i ‘barabicu’. Poljupci su njeni bili masni kao Sremski čvarci, lepe se na usta meka na vratu mu osta fleka. Zlatni zubi grickaju uz miris na luk i slaninu. Ljubi ona i kobaju žvaće, doduše bez leba al’ ‘na dah’ i kraće. Kad je sve to prestalo pola brka crncu nestalo. Od tad mu se mrda prednja trojka zub, napred nazad i u krug.
Qubic
16. јануар 2020. у 21.51
I vidim, neki salaš se beli
u senci oraja sad, jesu l' bili
kokosovi oraji ili kakvi drugi
to ne mogu da se setim

Al', reko, 'ajd da svratim
sad što, šta me košta
valjda će mi dati parče 'leba i masti
i malo aleve paprike odgore

Pa onda čašu vode
a nad'o sam se i kakav tanak špricer
što Madjari kažu Hozšu lepeš
a to na madjarskom znaci dugacak korak

I kad sam dosao na taj salaš...
Qubic
16. јануар 2020. у 21.59
📱 Download „Ljubio Sam Snasu Na Salasu” Ringtone 📲
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for Mantra Bracelets?
.