Titanik
MC_
(Bihilist)
01. март 2018. у 04.41
Titanik
Jutros su, evo nekog ubili.
Ponovo.
Na palubi III, leš
su ostavili.
Gde su nekad bili
čamci za spasavanje,
dok pametniji nisu pobegli prvi.
Leži sad zaklan,
u lokvi krvi.
A ljudi tiho stoje
i ruka im sama
glup pozdrav maše.
Svi znaju ko je,
i svi se plaše.
Srećni,
jer još uvek dišu,
jer još oblake broje.
radosni
more mirišu.
Svega se boje.
Ponosna smo nacija,
slušamo kapetana,
velika komemoracija.
posmrtni govor s komandnog mosta.
sve traje dugo,
nikad njemu nije dosta.
Slušasmo govor.
On. On.
Samo
On.
Vrištao je, plakao,
ucenjivao i molio,
vikao je, komandovao,
kokodakao, njakao.
Kleo se i lagao.
Mahao rukama,
kezio se i skakao.
lupao je nogama,
hvatao vazduh i režao.
Kao od sam og sebe da je bežao.
Zahtevao je poslušnost,
glasno pevao
samilost tražio,
vredjao nas, ponižavao,
duboko disao, zevao
ulagivao se, laskao,
o slavi svojoj javno snevao.
Lud je naš kapetan.
Tako ponosan,
tako sretan.
Kakvog ga
je samo bog nama dao.
Tako lud,
tako beskrajno zao.
Komandu viknuo zatim
i leš u platnu
pao je dole.
potonuo u more.
Tad neki počeše da se mole.
I jedni rekoše „Slava mu”.
A drugi rekoše „Spasio se”.
Život se jedan tek tako ugasio.
nestao put neba.
Mnogi su gundjali
„tako mu i treba, tako mu i treba”
Ova jama
pokvarenostzi i zlobe,
ova arena besmislene borbe,
Navikli smo se.
Drugo nešto sada za
nas nije.
ovaj rudnik domaće
mržnje
krv koja se tako rado pije.
Naše zavidne duše.
u ovom grotlu, naša stvarna slika
svakoga jutra u ogledalima,
samo odrazi Njegovog lika.
Jer mi smo on i on smo mi.
Ružni, zavidni, lažljivi, prljavi, zli.
Ko da nam je rođenjem, jezikom, poreklom
bilo prepisano da završimo ovde i ovako.
Da sami sebe mrzimo
i da nas gazi svako.
Na ovom trulom brodu
u ovom nemom grobu,
ovom ravnodušnom moru.
Čekamo kraj, poslednju zoru.
Ah da, kako samo,
o dalekoj Americi smo maštali,
krvnicima sve praštali,
verovali da
rođeni smo plemići
i da daleko moramo stići.
Za nas je zlato,
više nego za druge,
za nas slava,
i ćup kna kraju duge.
O putovanju sjajnom sanjali
i visokom društvu,
na brodu belom,
kako nas vole u svetu celom.
Da.
I večerama i toaletama i štiklama i muzici
i svili
i draguljima,
pudlici na uzici.
Ah.
Naše su kćeri, sestre i žene sada vrlo iskusne drolje
od onih uličnih kurvi, zanat poznaju bolje.
Hrane je sve manje za ovih zimskih dana
ali za utehu, mi jedemo iz porcelana.
Zveckamo priborom u tanjire prazne
pričamo priče, viceve razne.
Estetika i glamur, naše drugo ja
sa one strane dobra i zla.
Slavimo kapetanovu slavu.
I čitamo vesti u kojima slave njegovu mudru glavu.
U iščekivanju čekamo zoru
i bregove bele što plivaju po moru
Daće bog priliku zlatnu
samo da što pre udarimo u santu.
MC