Put

Nije baš da su mi padale zvijezde s neba
i da sam ostvario sve snove iz bajke,
bilo je pečenja, bio sam bez hljeba,
sretao divne lopove i grozne poštenjake.

Nije to bilo putovanje bez greške
jer nije ni bilo mora bez pjene,
vozio sam ludo, isao sam pješke,
stopirao protuve, boeme i ostale iz treće smjene.

Da, ružnog je bilo, ja lijepo pamtim;
susrete, razgovore, pobjede i žene,
jedno je sigurno,
još istom vatrom plamtim
i žalim današnje ljude od života razvedene.

Ali osjećam jasno da je to tek pola puta;
Šta je čovjek bez svog unutrašnjeg glasa,
s njim se lakše i žaba proguta,
on je karavan što prolazi uz laveže pasa.

Pravi pokretač je neizvjesnost,
slična onoj pred početak pisanja
koje ne mari za političku korektnost
već samo za taj put od početka do kraja.

Taj put vodi kroz smijeh i suze,
na njemu nas ništa ne smije iznenaditi,
opasnost iz vazduha, opasnosti puze,
ljudi su ko konji na koje će se kladiti.

Kako se izdići iznad te arene,
ako ne fizički onda bar umom,
još jedna trojka uz zvuk sirene
i život se, zvanično , proglašava glumom.

B.R.