Mika antic.. a možda i nije
Anakonda
(A van garden)
25. март 2015. у 18.05
lav73
Poznajem neke kapetancine
Poznajem neke kapetancine
- sve same surove vucine.
Nose bradurine.
Pustaju brcine.
Pustaju obrve.
Sto cuda nacine.
Na sve bi nacine da su muskarcine.
Sve bi da učine da su mangupcine,
da su mornarcine,
da su junacine.
Al sve su ove kapetancine
za mene obične trice i kucine.
Osim tih kapetanskih kapetana
ima na svetu i precih stvari.
Prvo da vidimo šta je to more.
Prvo da vidimo šta su mornari.
Ko nije plovio,
ko nije brodio,
ko se od orkanskih talasa skrivao,
taj kao da se upola rodio
i kao da je upola živeo.
I može od te polovine
komotno još malo da se skine.
Ti mislis: more je samo voda.
More je ogromna muska sloboda.
Mornari znaju: more se plavi
samo u secanju,
samo u glavi,
samo na slici – na razglednici.
Ti mislis: more su samo ladje
i samo daleka putovanja.
More je kad covek u sebi nadje
mudrost kako se budan sanja
i kad su dani slani i sivi.
Mudrost kako se sasvim živi.
Mornari se, u stvari, ne radjaju.
Postaju od svoje maste najzlatnije.
Sami se od sebe sebi dogadjaju,
svaki put cudnije…neverovatnije…
Zazmure i pogode kad da se dogode
i na kom mestu da se dogode.
Ima tu i nekih drugih nemira:
more je najmilije dete svemira.
Zvezde ga kao klinca paze
i ljube u bistro oko,
i maze,
i miluju mu kovrdze zelene
i u svetlost ga umotavaju,
i menjaju mu od vetra pelene
kad krenu u zoru da spavaju.
Sunce mu od svog najlepseg sjaja
uz svaku obalu,
uz tvrde stene
napravi bezbroj shlingeraja
od algi zelenih i bele pene.
Oblaci što se nad njim roje
nad kolevkom mu kroz vecnost stoje,
Mlekom ga od munja i groma doje
i oko usta ga izbrljaju
slagom od jutarnje rose svoje,
pa ga ljuljaju,
ljuljaju,
ljuljaju…
Sve su to znači da su rođeni
more i mnogo miliona
nebeskih tornjeva,
nebeskih zvona…
Sve su to znači da su rodjaci
more i ogromna visina.
Možda i ne znaš:
svi na svet dodju
sa nekom zvezdom sto je pala.
More je opna kroz koju prodju
na drugu stranu ogledala.
I zivotu se sasvim predaju
i nebo zaborave dok ovde borave,
a u stvari se samo ogledaju
u svojoj vecnosti,
u cudu nekom
blistavom,
ogromnom,
i dalekom.
I misle da su na zemlji samo,
a jednako su i tu i tamo.
Šta cekas?
Šta gnjavis?
Šta metiljavis?
Prodaj šta imaš i kupi vrecu.
Natrpaj u nju svu svoju sreću.
Baci na rame u cik zore
i put pod noge:
- pravo na more!
Isprazni dzepove.
Sve zivo prodaj.
Pa tome otkucaj srca dodaj.
I malo krilatih snova dodaj.
I malo promukle pesme dodaj.
Rasprodaj stvari nove i stare.
Šta cekas?
Idi u mornare.
Idi i vidi sto su mornari
divna decurlija i drugari.
Pojedi s njima zalogaj hleba.
Progutaj gutljaj vode i neba.
Posrci poneku psovku slanu.
Istusiraj se u orkanu.
Postaces ludji od svake bure.
Postaces mladji od svakog proleca.
Doziveces za deset godina
sto neko ne može za tri stoleca.
Mornari i zvezde cudesno znaju
da vecno namiguju
i vecno traju.
Kad ljudi ostare – odu u penziju,
a mornar – u neku drugu dimenziju.
I kad je deda, još se ne da.
Još u daljinu ceznjivo gleda.
Do smrti, on samo sa suncem druguje.
Tone u neku meku caroliju.
Ne vredi za njim da se tuguje.
Ne vredi suze da se proliju.
Mornar ne umire.
On mirno ode
na onu stranu neba i vode
u nešto slobodnije od slobode.
Njemu ne objasne,
njega ne uce
kako kroz svetlost da se provuce.
I niko ne može da razume
i da se seti da primeti
kako on sve to cudesno ume,
kako to čini u tisini.
Dusa mu pitomo zamirise
kao maslinjaci posle kise.
I mislis: gotovo!
Nema ga vise.
A on i dalje u vetru dise.
Sad su ti jasnije mnoge stvari.
Znaš šta je more.
I mornari.
Možda bih njihove tajne precutao
da i sam nisam svetom lutao.
Bio sam sasav od putovanja,
ogrnut daljinom kao plastom.
Naucio sam kako se sanja
i druguje sa sopstvenom mastom.
Kad vidis mornara,
- ne pitaj šta mu je.
Pusti ga.
On mnogo voli da samuje.
On samo trepne i – kad god hoće
stvori parcence divne samoce.
O, more surovo!
O, nebo plavo!
O, moja cvornovata mornarska glavo!
Mnogo me puta vetar shljapio,
mnogo sam gorkih bura iskapio,
ali bar sam se i sunca napio!
Sad i sam svatam kako se hoće,
kako se želi,
kako se može
i u samocu i van samoce:
dalje od svoje tesne koze.
Sad i sam umem da se pruzim.
Da sebe učinim za osmeh dužim.
Da sebe učinim za pamet dužim.
Da srce svoje van sebe držim.
Srce se nema da se ima.
Srce se ima da ga das svima.
ranoranioc
25. март 2015. у 22.02
Problemi i samo problemi, a brvno usko... A zeznuti problemi...
Danas su me zvali, jedan problemcic je, ako ništa, manji, nestao nije u potpunosti...
Al eto, dovoljno da razvedri covjeku...