kad čitam ovakvu poeziju postidim se sto pokusavam pisati

predivno pišes

nemam odgovore...valjda ih ti negde zatocen imaš...i tvoj predhodnik..i tvoje posledice

Ra će ti otvoriti put...ako je nemoguć znači da je pogresan, ako je zaslepljen znaci zavarava pratioce...jednom ćeš biti u pravu...dok si voljen do kraja puta

ne daje se mudrost starcu da bi sa njom umro...već umirao

ne plasis se ti smrti...plasis se bola jer si bol video

spasi se...ugasi se...sRAzmerno

vidis...početak spasa je kad vidis tudje boli kao svoje i svoje...mogao si reci „ja” a rekao si „mi”...moleci i za ostale peres svoju dusu

tačno je da mnogi bol nisu spoznali kao sto si ti...sva sreća da ih ima...ne zavidim im...kao ni tebi

*excellence

Istinitost nekog dogadjaja uopste ne utice na kvalitet napisanog ukoliko
izabrane rijeci nisu vjesto ukomponirane da svojom sugestivnom snagom i
ritmom zbivanja djeluju na citaoca. Dakle, magija je ne u istinitosti dozivljenog
već u - rijecima koje proizvode taj utisak da je nešto zaista stvarno.

Ljudi koji pišu nerijetko unose u svoju poeziju (ili prozu) ono autobiografsko „ja”
kao varljivu garanciju da je istinitost sama po sebi dovoljna da ucutka citaoca
ukoliko se usudi da protivureci kvalitetu napisanog.
Kao, na primjer, Dzeletoviceva pjesma „Johanovo srce”. Niko normalan neće zanemariti
cinjenicu da se ubistva zarad trgovine organima zaista desavaju ali napisati pjesmu
o tome koja nema nikakvu snagu (osim običnog zamuckivanja) ne bi trebalo zanemariti
već sasjeci u samom korijenu i baciti u kos. Previse je onih koji na temelju tudjih
tragedija pokusavaju da sagrade svoj licni hram. Previse je samozvanih umjetnika
koji nevjestim izborom rijeci pokusavaju da udare tamo gdje je covjek najosjetljiviji:
stradanje vlastitog naroda.
Crnjanski je dobro rekao : „Mrtvi pruzaju ruke ! Treba ih naplatiti! ” i on je uspijevao
u tome ali danas se nakupilo toliko umjetnika koji svojom jeftinom poezijom oskrnavljuju
ono sto je najsvetije u ljudskom zivotu.

Ni razorna dubina bola ni opijajuca ljepota ljubavi nije svojstvena samo pjesnicima
već je dobro je poznata svim živim bicima.
Pjesnici mogu da prenesu taj osjecaj u vezani stih i to je jedina razlika između njih
i običnih ljudi. Nepravedno je nazivati ljude dosadnim i nepozeljnim „kriticarima” jer
su se usudili da dunu u taj plamicak vatre kojim tzv. pjesnici pokusavaju da osvijetle
nasu nesrecnu proslost.

Velicina jednog pjesnika mjeri se vjestinom koja biranim rijecima priblizuje citaocevu
percepciju o datom dogadjaju. Kovaciceva „Jama” može da me zaboli ma koliko puta da je
procitam. Dzeletovicev Johan me ostavio ravnodusnom i ma koliko god se tvrdilo o istinitosti
dogadjaja uzalud je.
Rijeci su bitne... njihova snaga, sugestija, ritam, zvucnost, poredak...
Magija rijeci - pa makar dogadjaji bili i izmišljeni :)

Tanjuska, niti protestujem niti me bilo šta u vezi knjizevnosti
uzbudjuje u toj mjeri da bih pisala pisma kojekakvim redakcijama.
Moja riječ se ne cuje dalje od ove Knjizevnosti niti mi je to namjera.

A buducnost filma je još uvijek neizvjesna. „Seeing is believing”
Ne kažem da ću ga gledati. Filmovi koji se bave ratom i politikom
već odavno nisu na listi mojih omiljenih.

Ako može Angelina Jolie snimati „istinit” film o Srbima zašto ne bi
i Nikita.