Proces
Tanjuska-c
(na)
14. јун 2014. у 16.58
Za one koji misle da seljaci ne znaju da pišu !
Plutalo je sjeme svemirom. Sudaralo se sa planetama i asteroidima. Poneki put se oepklo od žar zvjezde sjajne. Plutalo, tumaralo bezvazdušnim prostorom i čudnim svjetovima, bezsvjetovima i bezprostorom. I bog zna kako. kuda, otkud i zašto.. Nešto mi se, ponekad, pričinjava kad vidim svjetlost da je to nekakv trag i put ali se vrlo brzo izgubise čarolija primisli. Barem da mi je još bilo kakav mali trag pa svoj dolazak i postojanje povežem sa svjetlošću. Još ću se vraćati koliko god mogu untrag da shvatim kod, porijeklo i tu mističnu istinu jaču od rađanja i postojanja na na ovoj zelenoj planeti . Onda ( pret-postavljam i tvrdim) sjeme je palo na zemlju i našlo se u inkubatoru moga oca. Kroz inkubatore i plodnice mojih očeva i majki . Jurim za tragom unazad-sin, otac,đed,pranđed,čukunđed, navrhđed, aškuđed, sukurdo, kurlebalo... Devet koljena, devet požutjelih knjiga, govori i šuška o o bližoj i daljoj prošlosti. Ali otkud njima, baš, u mudima moje sjeme? Kako je došlo i otkuda. Tražim svoje prvo sjeme, svoj prvi trag. I onda kad nisam bio sjeme već zapis ili mrva božija koja me je i otkud stvorila i dovela me u oblik čovjeka? Tragaću za tim dok sam živ pa i kad umrem ću nekako tragati.Hoću da znam ko sam.Kako i odakle i zašto?
Tako su bogovi i svemirska energija htjeli. Kako sam se onda našao jedno jutro u žitu? O bluz u žitu. Džez žita. Mjesecima i milemijumima sam prebacivan iz inkubatora u inkubator. Iz nečeg u nešto. Nekad i nekako. Kad je moj fizički otac ozbiljno se našalio i predao me majci, mogu sad reći, upoznao sam raj. Raj je samo tamo u toplini najskrivenije utrobe. Nema drugog raja.Nema raja bez rodnog. Nisam znao tih devet mjeseci šta je šta. Niti me zanimalo niti sam tražio da me zanima. Nije mi to tad bilo u programu. Raj rekoh. Svjetlost u meni. Svjetlost preko majčine svjetlosti. Hrana u meni preko majčine hrane. Sve što mi je trebalo. Trebalo je samo da lebdim i postojim. To sam jedino i radio. Ruke i noge su me naučile da plivam. Plivam. Onda okrećem se i vrtim. Letim od zida do zida. Pipkam gurkam i upoznajem. Nejake ruke htjele bi probiti opnu i izaći iz stomaka. Ponekad udarim glavom.Ponekad nogom. Majka je to osjećala sve i uz svaki put razgovarala sa mnom.
- Dijete moje drago. Dali si lijepa djevojčica ili snažni muškarac?
b.j.
Tanjuska-c
(na)
14. јун 2014. у 17.08
Dobovalo je majčine srce i rađalo moje srce. Zvuk. Kako prvi put saznadoh za zvuk? Muzika majčine svjetlosti, krvotoka i igre pora na njenoj koži. Tuga na njenom licu, dolazila je transformisana do mene, u moju tugu. Tuga zvuka. Tuga majčinog lica nije bila dobra. Nije bio dobar ni njen umor. Nisu bile dobre ni očeve batine. Svaki put kad bi je bremenu istukao, boljelo je i mene. Njena snaga okoštavala je moju srž. Smijeh i plač. Možda je trag u smijehu ili plaču svemira. U početku me zbunjivao beskraj majčine utrobe. Prvo su zujale očeve bezbrojne sjemenke. Jedna, samo jedna od njih milijarde zaskočila je majčinu. Munjevito se spojile u jednu. Ja iz očeve tečnosti i ja iz majčine tečnosti. Tečnost u tečnost.Očev kod i majčin kod. Kakav prah? Nisam bio prah pa makar ću prah postati. Stvoriše sićušnog mene i takav uđoh u plodne dveri. Ja sam ta sjemenka. Ja sam taj spermatozoid. Moja braća spermatozoidi su se do smrti borili da se spoje sa nekom, mojom, jajnom ćelijom i tako ostanu živi. Ja tako letim katapultiran iz majčinih tunela i ja tako letim katapultiran iz očevih cijevi . Ja tamo i ja ovamo. Pola pola, pa još nisam cijelo. I tras bum ja postadoh ja konačno jedno. Uspjeh nekog od njih bio bi moj kraj, kao što je moj uspjeh, moj spoj , kraj za sve njih. Dali sam ih pobio time što sam ja uspio ? Dali sam kriv što su obezvrjeđeni, sasušeni i izbačeni iz svega? Dali sam svojim postankom već ubio? Dali sam ubica od samog početka. Ili je to baš sve u redu ispravno i zakonito. Dveri se oko mene zatvoriše i svi ostali moji drugovi i braća spermatozoidi i sestre sjemenke i
10
ostali i sav šljam, prinešen uzalud, bivahu vraćeni van, da se suše, na vazduhu. Nisam znao dali ih trebam žaliti. Sjedinjen ja otud i otud uplivao sam u novi svemir , novo prostranstvo i sazvježđa, sa neodoljivom potrebom i željom da rastem. Svemir izvana i svemir iznutra imao je rezultate i pratio je moj rast. Iskre svjetlosti i molekule milovale su moje vrijeme. Nisam mogao odmah upoznati da su to zidovi oko mene. Tanka nit od zida do ploda se spojila . Kroz kanal doticalo mi je sve što mi treba. Tečna masa tekla je od majke do mene a od mene se vraćala druga . Muzika molekula i tečnosti. A slike beskrajno lijepe. Boje nezamislive danas. Takve boje i ne postoje. Takav kolorit se neda ni zapamtiti a kamoli opisati. Boja majke. Boja majke iznutra. Zidu sam se približavao neosjetno neznajući da ja to rastem. Poruke su stizale i vijesti. Dobio sam lagano glavu , stomak i udove. Porasli. Pokretao sam se i svaki put stizao do zida do opne do pojasa koji me držao zarobljenog. Gle, ja sam zarobljen. Šta je sad ovo? Smanjio se se svemir. Vrijeme, još uvijek, nije ušlo u moj sistem mjera, sve dok, jednom,ne zasvira truba. Pobuna u stomaku. Cunami i tajfuni i tornada. Pukao je vodenjak. Zidovi oko mene su pojačali muziku do nepodnošljive visine i dubine. Svjetlost je gorjela. Eksplozije svjetlosti. Prasak . Oči su tražile vanjsku svjetlost. Sistem u meni je rastao kao nuklearno punjenje rudnika srebra. Majka se uplašeno držala za veliki, donji stomak. Njiva dugačka a hvata se sumrak. Stopa dukat. Pametan izbor mlade seljanke je sjesti pod obližnje drvo na ugaženu travu u međi i tako dočekati jutro.
Muzika bestijalno dobra, čudna i priklađena akcijama odluke
B.J.
