A srce sve joj slabije tuklo:
„Čuvaj me!” – moli, k’o sad da gledam.
U grlu stislo, šapućem muklo:
„Šta ti je pile?...Pa, ja te ne dam...”

Cjelivah hladne prstiće njene,
izgubljen, usne grizoh do krvi.
Smiluj se Bože i uzmi mene!
Zar tu ljepotu da grizu crvi?

Na čas bijaše tako rumena,
oči joj bistre, ima l’ joj spasa?
Onda joj pogled prekrila mrena
i od nje više ne čuh ni glasa.

I sunce zađe... a u daljini
čuše se tiho crkvena zvona,
svjetlo mjesto ustupi tmini,
nestade dana ...nestade ona