Posljednji krug snizenja. Prebacujem četiri debela dzempera preko ruke i idem prema svlacionicama.
U tih nekoliko koraka pitam se da li treba da isprobam stvari koje uopste neću nositi. Volim skandinavske sare. Volim skandinavske sare i dodir vune.
Kabine su prazne. Tri sa jedne i tri sa druge strane. Na kraju reda kabina je veliko ogledalo. Ulazim u svlacionu i navlacim zavjesu. Kacim svoj kaput na vjesalicu i razmišljam koji dzemper mi se najviše svidja. Zavjesa se otvara i u kabinu ulazi djecak. Stoji preko puta mene. Gleda me. Ne zna da prica. Zna da hoda. Ne cudi se sto sam ja tu iza zavjese. Kao da me je ocekivao bas tu na tom mjestu, dok zurim u njega. Nije preplasen, ima jasan i otvoren pogled. Neko ga doziva. Čujem po glasu, majka ga trazi.
On i dalje ne reaguje. Ne micem se. Majcina ruka pomice zavjesu, hvata ga za rame i odvlaci. Oblacim crveni dzemper sa malim bijelim jelenima koji kruže oko rukava i izlazim pred ogledalo. Dok stojim i posmatram se, djecak prolazi pored mene i ulazi u kabinu do moje. Zaklonjen, posmatra me iz coska. Okrecem glavu prema unutrasnjosti prodavnice. Majka uznemireno trci po prodavnici. Moja ruka se podize, hoću da joj pokazem na njega. Jedna misao me preplavljuje, misao dolazi iznenada i spusta mi ruku.
„Majka vrlo dobro zna gdje joj je sin, ona samo trazi sebi prikladnu odjecu u posljednjoj rundi snizenja.” Okrecem se prema njemu. Gledamo se.

Kasnije, kuci, njoj pricam pricu o djecaku. „Nemoj komedijati, nije smjesno, ti si vrlo dobro znala da ga majka trazi i koliko je zabrinuta. Ja sam oduvijek znala da si ti cudoviste.
Cutim. Ne odgovaram.
Kojem bi to cudovistu moglo biti teško dok cuje djecaka kako vristi i place u trenutku kad ga nose iz kabine.
”