Vokalni ljubavni izraz
MC_
(Bihilist)
05. јануар 2014. у 12.53
Vokalni ljubavni izraz
Sve je počelo sasvim bezazleno, kao ideja o dodatnom izvoru prihoda moje žene, u doba kada sam bio ostao bez posla zbog svog animoziteta spram najamnog rada. Jedne večeri, posle zajednički odgledanog anglosaksonskog filma o intimnosti u kome se sve dešavalo neobično brzo, u kome su junaci su bez upozavanja i mnogo ustezanja skakali jedni drugima u zagrlaj i veoma bučno i intimno vodili ljubav. Upravo je ta glasnost glavnih junaka na nas ostavilo utisak i palo nam je na pamet kako bi mogli da malo popunimo svoj kućni budžet. Ne, ni ja niti moja žena nismo postali porno glumci, kako bi neki zluradi ljudi možda primetili. Ne, naša ideja je bila daleko originalnija: moja žena je odlučila da se posveti plementom cilju edukacije drugih žena, da im objasni, da ih nauči misterijama predorgazmičkog, orgazmičkog i postorgazmičkog stenjanja i vrištanja. Kurs je dobio radni naziv „Vokalni ljubavni izraz”.
Naravno, pre svega smo razradili teorijske postavke. Razmišljali smo dugo i diskutovali oštro. Orgazmičko stenjanje i vrištanje zapravo nije samo vokalno iživljavanje za sinhronizaciju filmova, posao kojim se bave islužene porno dive. To je u stvari veština, umetnost, nauka. Kao što se zna, veliki broj žena operisan je od uživanja u seksu. Ne osećaju i gotovo, naravno neke od njih maštaju o „idealnom partneru” ali nade uglavnom nema, nikada one ne nadju tog, idealnog, niti dožive romantični vikend u Parizu. Nihil. Većina će umreti, a da ne doživi ništa posebno. Ali, zar da im veze i brakovi zbog toga propadnu, zar da njihovi partneri pomisle da one nisu zapravo strasne i eksplozivne i čulne? Zar one da budu gore od onih sa televizije, od onih mladih, uspešnih i pametnih, seksipilnih javnih žena koji uz sve svoje prfesionalne uspehe imaju još i savršen i harmoničn ljubavni život. Takođe, verujući u snagu racionalnog uma, verovali smo da se nedostaci tela mogu pobediti voljom, u to da će polaznice naučivši da dobro imitiraju i glume strast poverovati da ziasta osećaju zadovoljstvo bez obzira na neprijatnost, stid ili čak i bol koji trpe nihova tela. A to i nije mnogo drugačije od onoga što se mnogima u drugim aspektima svakodnevnog života stalno dogadja.
Ovaj gore navedeni tekst, samo malo izmenjen poslužio nam je kao neki uvod, uvod za folder koji smo planirali da delimo učenicama. Ali kada smo ga sastavili, uvideli smo da je stvar daleko složenija, da priroda materije zahteva ozbiljnu teorijsku razradu. Shvatili smo da se ne radi o prostoj vokalizaciji, da postoji podela, da postojie varijeteti, gotovo odvojeni teorijski i praktični pravci u vokalizaciji strasti. Osnovnu materiju podelili smo na tri dela: romantični ljubavno-vokalni kurs, prljavi ljubavno vokalni i animalni kurs. Hteli smo da na taj načIn različite žene dodju do ostvarenja svojih želja na način koji najviše odgovara prirodi njihovih ličnosti.
Prvi kurs, naravno, uključivao je podosta romantike, nežnosti, kao u francuskoj šansoni „Je t'aime moi non plus” u kojoj Jane Birkin tako inspirativno stenje. Cilj ovog kursa beše lagano dostizanje vrhunca, nežno, dugo, veoam sporo. Strpljivo, zadržavajući se, glumeći tihu strast, plimu koja nadolazi. Uveriti stenjanjem partnera da ga dotična žena voli, da nije sve „samo seks i životinjska požuda” i/ili samo uživanje (koga takođe nema). „Volim te, volim te, volim te” tiho je grcala moja žena dok smo vežbali, a ja bih joj rekap da pravi pauze između tih „volim te”, da kombinuje „ti si moj”, volim te„, sa laganim drhtajima, sa trzajima ruku u kojoj je trebalo držati partnerovu kosu. U pozadini bi pustili nežnu muziku (skinuo sam te ljugave pesmice sa interneta) da bi napravili štimung, a na kraju se ispostavilo da potrebnih reči i fraza i nema baš mnogo, da je dovoljno prelistati literaturu (ženske časopise), da tamo piše već sve ili gotovo. Uz vokalizaciju išao je i odgovarajući govor tela, u ovom slučaju, nežno izvijanje, opuštena usta i lagani dodir rukom. Bilo nam je odmah jasno da će taj deo kursa ići najlakše sa stanovišta pripreme i logistike.
Drugi kurs bio je nešto malo teži. Rešili smo da ga reklamiramo kao kurs za polaznice sa odredjenim iskustvom, tako da bi im uzeli novac više nego jednom. Nismo rekli kakvim iskustvom,kada ljudima kažete da iamju iskustvo, oni se prime, dignu malo nos, spremni su više da plate za tu čast ”sa iskustvom„. Nema jedinstvenog ključa koji otvara sve brave, a tako je i sa muškarcima. Neki vole romantične žene, neki bi radije da imaju pohotne, razularene ”prljave„ i opasne žene možda čak i ”sa dna društva„ ili ”beskrupulozne žene koje znaju šta hoće„. Takvi muškarci bi da im partnerke, dok vode ljubav, umesto nežnih i romantičnih izjava, na uho šapuću ili možda čak i vrište skaradne reči, da ih vredjaju i ponižavaju ili da mole za to isto. Recimo: ”To, to, ...i me, rasturi me, zarij ga, liži me, jedi moja govna„ i slično. Vokabular, gramatiku i sintaksu ”prljave vokalizacije„ moja supruga i ja dobro prostudirali. PomučIli se jesmo. Razgovarali sa prostitutkama, korisnicima njihovih usluga, obilazili šoferske kasine… davali oglase u tzv. Muške časopise, preko interneta se lažno predstavljali u chat sesijama…. Kada smo skupili materijal, onda smo dugo i studiozno vežbali. Danima su naši susedi sa uživanjem slušali, misleći da ćemo se sigurno uskoro razvesti dok je moja žena vikala: ”govnaru„, ”pederčino, „impotentna svinjo”, „seronjo”, „ništarijo”. A onda su se podgurkivali misleći da ima ljubavnika dok je iz sveg glasa molila „naguzi me, nabij me, rasturi mi čmar, liži mi pičku, gurni mi jezik još dublje” i slične izraze veliek i atraktivno prljave strasti. Da ne spomenem da je govor tela kod ovog kursa uključivao ugrize i bolne udarce, sa obe strane.
Treći kurs, samo naizgled najjednostavniji bio je zasnivan na animalnom vokalizmu. „Na iskonskim silama” kako smo napisali u folderu. Na nesuvislim glasovima koje je teško i opisati rečima. Da budem slikovit, trebalo je odglumiti nesputanu, oslobodnjenu životinju, koja se samim činom orgazma oslobadja od svih, ali svih stega civilizacije. Kuća je ubrzo zvučala kao zoološki vrt kada se životinje uznemire pred oluju. Bilo je tu svega, od nesputanih krikova do dugog zavijanja, režanja ili hroptanja. Kada je moja žena završila sa pripremom bilo mi je jasno da će svaka njena učenica moći svom partneru, najčešće nekom new-age intelektualcu koji se pali na Oslobodnjenje moći da pruži savršeni doživljaj da je njeno Oslobodnjenje nastupilo baš zbog njega i da će ta mala laž učiniti njegov ego velikim, a njega zadovoljnim. (A njen brak i vezu sigurnim) Naravno sve pod uslovom da je i sama polaznica kursa u stanju da se oslobodi kontrole misli i svoje grlo, a i čitavo telo upotrebi kao reznonantnu kutiju što mnogim dama i nije baš polazilo za rukom pa su morale da plaćaju dodatne časove.
Kurs, celinu, to jest sva tri dela reklamirali smo u erotskim i ženskim časopisima, lepili smo nalepnice pored sala za fitnes, po pijacama, fakultetima i drugim mestima, gde smo god mogli. I, mogu vam reći da ko seje i žanje, pa i očekivani uspeh nije izostao. Ostalo je otvoreno još jedino pitanje završnog ispita, a ja sam predložio mojoj supruzi da ja lično ocenim polaznice na kraju, tako što bih se žrtvovao i sa svakom vodio ljubav, ali taj predlog ona nije prihvatila rekavši da ne želi da me izloži tolikoj žrtvi samo zbog novca.
Tokom leta smo pripremili salu na tavanu, što je uklučivalo krečenje i novi pod, a u septembru su kursevi počeli, Moja žena je polaznicama na prvom, pripremnom času prvo teorijski objasnila da sve što njihovi partneri žele jeste dobro glumljene i odglumljivanje odgovarajućih uloga. Jedna emancipovana žena danas mora biti „na ulici dama, na poslu zver, u krevetu kurva, vikendom nekonvencionalna umetnica”. (Ovu frazu sam znao napamet i poticala je iz nekog udžbenika za ženske studije koje su vodile razne eminentne intelektualke). Na sledećem času bi se ženama prikazao po koji porno film, tek da im se malo razbije stid i da se malo oslobode. A onds, negde od trećeg časa sve bi počelo. To jest, počelo bi stenjanje.
Ja bih se onda lepo zabarikadirao u svoju sobicu iz koje sam mogao veoma dobro da čujem odvijanje nastave. Sa hrpom porno i erotskih časopisa dugo i inspirativno bih onanisao slušajući svo to vrištanje, moljakanje i prenemaganje koje je dopiralo, odozgo, iz sale, u kojoj se moja žena u znoju lica svoga trudila da polaznicama objasni sve tajne glume i vokalizovanja ljubavne veštine. Razmišljao sam: onanija je daleko iskrenija nego ono što naše gošće rade kući sa svojim muževima. U onaniji nema glume, sve je čisto, bezopasno i bez emotivnih posledica. Zamišljao sam da vodim ljubav sa svima njima, a one su postajale slike iz čsopisa, zamišljao sam da meni šapću, samo meni, da glume zbog mene kao što su glumile za ceo svet. I bio sam ceo svet. Ta iskustva, praćena kasnije nepodnošljivim bolom u testiisima zbog neurotičnog samozadovoljavanja dobijala su u mojim mislima auru natprirodnog, ezoteričnog, vantelesnog. Shvatio sam da ne postoji ljubav, da je sve samo samozadovoljavanje i da svi mi u stvari tražimo sebe u drugima, da je sve samo sebičnost, baš kako danas misli većina psihologa.
I dok su naše kursistkinje činile sve da nauče da prezentuju svoju vrelu strast, a sebi i „svom muškarcu” pruže najviše izgleda za sreću u ljubavnom životu u meni se nešto menjalo. Postajalo mi je sve teže. Prvi simptom promene beše opsesija časovnikom. Polako je počeo da me opseda zvuk časovnika, ritmičko, tiho, mehaničko tiktakanje. Plašio sam se da šu propustiti otkucaje, brojao sam ih, dugo, sve dok ne bih zaspao budeći se u znoju, očajan jer sam izgubio kontrolu nad samim sobom. Jer, čak i u snu, pričInjavalo mi se da čujem te razularene žene kako hropću, kako promuklim glasovima dozivaju, kako vrište. Kako me vredjaju ili traže od mene da ih vredjam, kako imitiraju majmune ili žabe, kako se guše u urlicima za koje bi se teško moglo odrediti pripadaju li zadovoljstvu ili patnji. Počeo sam da sumnjam u svoju ženu: da li je i ona glumila, da li je ikada iko bio iskren prema ikome. I onda su mi ti tihi zvuci sata, ili ritmičko zujanje mašina delovali nekako sveži i prijatni, svakako vredni pažnje.
Posao je naravno išao sve bolje, ali u gomilanju novca, u mesečnim ratama koje su kursistkinje isplaćivale ja više nisam nailazio nikakav podsticaj ni motiv za dalji život. Moja se žena sve više ljutila, prebacivala mi da ne činim ništa da bi joj pomogao dok ona zaradjuje a ja dobijam samo socijalnu pomoć. Osećao sam se kao krivac, ni u sopstvenoj kući mi nije bilo prijatno. Bežao sam od ljudi. Odlazio na bučna mesta, tamo gde tutnje vozovi, gde urlaju fabričke mašine, gde se pneumatskim bušilicama lomi asfalt, gde je sve što čujem metalno, neorgansko, mehaničko, zaista i otovoreno mrtvo. Mislio sam stalno na mrtva neosetljiva tela kursistkinja i veliku strast koju odaju njihovi glasovi i sanjalačke oči (lekcija broj sedam). Prestao sam da onanišem. Prestao sam da se dodirujem. Zatim i da se brijem. U martu, kada je otoplilo, pobegao sam od kuće.
Sada živim kao klošar. Poznanici me gledaju sa sažaljenjem prepoznaju li me dok žurim u luku da slušam kako tule brodovi, dok zamišljen stojim pored ograda gradilišta uživajući u zvuku ogromnih vozila. Ti su zvuci za mene tako istiniti, tako prepuni stvarnosti, tako daleki od ljubavi za koju sam shvatio da je samo drugo ime za laž.
MC