Kari sabanovi
Shirley
05. новембар 2013. у 08.07
Kad me sibne sjeta...
Kari Sabanovi
Sjećanje me lakom tugom ovi:
… veče slazi i miriše lipa.
Kroz sumrak se čuje kolska škripa,
- s puta idu kari Šabanovi.
Mi u susret otrčimo k njima,
a kapi nas vrate srećne kući
i sivom nas džadom truckajući
o pređenim šapću drumovima…
… Mili dani, moji sni nestali,
kao da ste svi u jutro neko
na kare se kradom ukrcali
i otišli od mene daleko.
Zalud uho sad zvukove lovi,
zalud oko daljinama pipa:
davno više ne čuje se škripa
niti idu kari Šabanovi.
Aleksandar Leso Ivanović
Shirley
05. новембар 2013. у 10.45
Bio jednom jedan Lav.
Zivjeli smo u istom ulazu. Kazivao je da je ime dobio po nekom piscu, a sve mi se čini da su i pisac i zivotinjski car samo pisac i zivotinja u odnosu na ovog Lava. Bio je duhovit na neki cudan način, onako kako ja volim.
Lav je imao bicikl sa banana sjedalom, na volanu dvije naljepnice Zvjezdanih staza, dva zvonceta, naprijed korpu, a straga kufertreger. Kod kuce je imao nepokretnu majku, oca alkoholicara, jednu stariju sestru Plavu i još jednu stariju sestru Onu.
Na terasi su uvijek imali po dzak krompira, starih novina (ilustrovanih) i papagaja. Svi smo u tom vremenu drzali po papagaja,dva, ali za razliku od Lava brinuli smo o njima. On ih je mijenjao cesce od carapa i nazalost umirali su od gladi .Ona je izmišljala da su odletjeli, bilo je sramota od pravog razloga, ali nedovoljno da bi nahranila nekog narednog. Nije se osjecala odgovornom i često je kritikovala Lava.
Otac se uvijek teturao, mokrio je u ulazu ispod sanducica za postu, nerijetko je pjevusio i bio raspoložan dok bi pozdravljao komsije. Lava je tukao svakoga dana, govorio je da ne vjeruje da su otac i sin(ta prica i nije pila vodu obzirom da slice ko jaje jajetu),cerke bi nazivao pogrdnim imenima, a ženu je pljuvao.
Lav nije dozvoljavao da ga iko sazalijeva. Umio je da kaže „Odoh do kuce da me stari izbubeca pa ćemo lopte”, a ta, nazovi sala je bila njegova realnost. Nakon batina, malo modar, a vise naduven izlazio bi sa osmijehom. Salio se na ocev racun i oslovljavao ga je sa Kralju. Plava je bila prilično histericna. Urlala je često, dozivala Lava sa terase, a to je zvucalo otprilike ovako: „Laaaaaaaveeeeeee,Laaaaveeeeee, debiluuuuuu, ajde na rucak. Laaaaveeeeee, Laaaaveeeee kuku ti se kad dodjes kuci”.
Na cudne nacine nam je održavao paznju. Cesto smo se peli na plocu od zgrade(jer nam je svima bilo zabranjeno) i pravili sjedaljke. U neka doba gledamo Lava koji koraca po limenim ivicama krova. Znao je da se uhvati za sipku od terase na osmom spratu pa da visi, skakao je sa vrlo nepristupacnih stijena u zayebanu rijeku. Nije postojala kolektivna krivica jer je on preuzimao sve na sebe. Čini mi se, da su tu cinjenicu cesce neki roditelji zloupotrebljavali od same djece.
Lav je isao u vojsku. Pitao me, sjecam li se da mi je izjavio ljubav sa samo osam godina, pitao me razne stvari...gdje ću da studiram, hoću li mu pisati, zašto ga nikada nisam pitala da mi prica o porodici, sjecam li se ovoga i onoga, evocirao uspomene...nije me pitao jedino ono sto ga je uistinu i zanimalo.
Pjevacica je uporno vrtjela kukovima u krug. Na sebi je imala usku i kratku zutu haljinu, na desnoj dojci istetoviranu ruzu. Dugu kosu ofarbanu u crno, velike vjestacke zube i modre desni. Najveseliji gost je bio jedan mladjani kriminalac iz Beograda. Djevojke je darivao svojim vizit kartama. Na jednoj je pisalo da je menadzer u modnoj agenciji, na drugoj da je vlasnik radio stanice, na trecoj da je agent za foto modele ...
Lavova familija je odavala zabrinutost. Svaki cas su se okupljali u manjim grupama oko sanka da porazgovaraju. Odmjeravali su Kralja i plasili se njegove opustenosti. Lav je ljubio sve prisutne i cijelu noc narucivao istu pjesmu „nedelja, i svi ste tu sve podseca na sreću...” Prisao je Kralju i poljubio ga u celo, izgledalo je kao da su zamijenili uloge.
Rastuzila me(a trebalo bi da me veseli?) scena sina koji oprasta ocu ... pozvao je rukom sestre da im pridju, Plava je samo odmahnula glavom, a Ona je prisla i prigrlila ih obojicu. Svi zaplakase.
Rat je nedavno zavrsen i svaka familija bijase dobro naoruzana (spremna za neki od narednih). Ja sam na poklon dobila hemijsku-pistolj, to bi bila zamjena za neki parfem u to vrijeme. Pucalo se iz razno raznog oruzja... kalasnjikovi, cz_99, koltasi, skorpioni i pradjedovski levori koji i dalje bijahu funkcionalni(ne daju da rdja pocine na njih...). Raspjevani krenusmo na stanicu da ispratimo Lava... usput smo bacali petarde, trubjeli iz kola i vristali... prolaznici su nam mahali. Pjevale su se one najlosije pjesme prigodne za takve situacije, „sto me majko ne poturi dje niksicko pivo curi” i sl.
Kralj je bacio bombu ispred stanice.
(želio je da da' svoj pecat toj veceri... po prvi put je pozelio da usreci sina ... )
Sledeći dan nijemi ispratismo Lava do gradskog groblja.
„Lave hoćeš da ti dam jednu slicicu za tri?
Izvoli.
Nije ti zao?
Nije.
Kako to?
Ne razumijes ti to V.
Lave, imaš li simpatiju?”,zacrvenio se i otrcao kuci.