hvala, kad smo kod logora...
Četvrto pismo Hilde Dajč,
upućeno Mirjani Petrović,
početkom februara 1942.
Mila moja,
Nisam ni mogla da pojmim da će naš susret, mada sam te očekivala,
da ostavi, načini u meni takvu buru osećanja, da unese
još više nemira u ovo haotično stanje moje duše koja ne može
nikako da se smiri. Svim filozofiranjima je kraj na žičanoj
ogradi i realnost, kakvu vi van nje ne možete ni izdaleka da
zamislite jer biste od bola urlali, pruža se u potpunosti. Ta realnost
je nenadmašna, naša beda ogromna, sve fraze o jačini
duha padaju pred suzama od gladi i zime; sve nade o skorom
izlasku gube se pred jednoličnom perspektivom pasivnog
bivštvovanja koje ni po čemu na svetu ne liči na život. To nije
ni ironija života. To je njegova najdublja tragedija. Možemo
da izdržimo ne zato što smo jaki, nego stoga što nismo svakog
trenutka svesni svoje beskrajne mizerije u pogledu svega,
svega sto sačinjava naš život. Već smo tu skoro devet nedelja
i još sam pomalo pismena, još umem pomalo da mislim.
Svako veče, bez izuzetka, čitam tvoja i Nadina pisma i to mi je
jedini trenutak kada sam nešto drugo, ne, samo Lagerinsasse.
Robija je zlato prema ovome, mi ne znamo ni zašto, ni na što,
ni na koliko smo osuđeni. Sve na svetu je divno, i najbednija
egzistencija van logora, a ovo je inkarnacija sviju zala. Svi postajemo
zli jer smo gladni, svi postajemo zajedljivi i brojimo
jedan drugom zalogaje, svi su očajni – a ipak se niko ne ubija
jer smo svi skupa jedna masa životinja koju prezirem. Mrzim
nas sve jer smo svi jednako propali.
Blizu smo sveta, a tako udaljeni od svih. Ni sa kim nemamo
veze, život svakog pojedinca napolju teče isto tako dalje, kao
da se pola kilometra dalje ne odigrava klanica šest hiljada nevinih.
Svi smo jednaki po svome kukavičluku i vi i mi. Dosta!
Ja ipak nisam takav nejunak kao što bi po ovome mogla da
sudiš. Podnosim sve što mene pogađa lako, bezbolno. Ali ta
okolina. To je ono što me nervira. Ljudi mi idu na živce. Ni
glad od koje plačeš, ni zima pri kojoj ti se voda u časi i krv u
žilama sledi, ni smrad latrina, ni košava, ništa nije tako odvratno
kao gomila koja zaslužuje sažaljenje, a ti joj ne možeš
pomoći, nego se staviti iznad nje i prezreti je.
Sada je pola tri, dežuram celu noć u ambulanti (svaku četvrtu
noć) u paviljonu kašlju u horu i čuje se kloparanje kiše sa
krova. Ovde u ambulanti puši se furuna dozlaboga, ali ko se
dima ne nadimi…
Ovo je moj najuzbudljiviji dan u logoru. Želeti nešto toliko pa
da se to ispuni više je nego sreća. Možda ćemo se jednom živi
izvući odavde u jedan srećniji život, jer to tako strašno, mada
već malokrvno želimo.
Mirjana, moja draga, mi smo roblje zarobljeno, mnogo manje
još od toga, mi nismo ni koliko gubavci, mi smo jedna prezrena
i gladna horda, a kad i pored toga čovek ugleda malo
života, a to si ti, oseti toliko novih životnih sokova da struje
u njemu. Samo, da, ovo večno samo – otrgnuti se posle toga
od života toliko je bolno i gorko da ni more suza prolivenih
nije dovoljno merilo. Kako mi je tek sada teško. Plačem i svi
se smeju: „Zar ti koja vučeš kao muškarac smeš da plačeš kao
sentimentalna šiparica!”
Ali šta ću kad mi je tako grozno teško pri duši. To je refren
koji celu noć ponavljam. Znam da nema izgleda da ćemo
skoro izaći, a napolju ste ti i Nada, jedino što me vezuje za
Beograd, koji po nekoj neshvatljivoj kontradikciji istovremeno
strašno mrzim i strašno volim. Ti ne znaš, kao što ni ja nisam
znala, šta to znači biti ovde. Želim ti da nikad ne saznaš. Već
kao dete bojala sam se da me ne zakopaju živu. I ovo je neka
vrsta prividne smrti. Hoće li posle nje biti nekog vaskrsenja?
Nisam nikad toliko mislila na vas dve kao sada. Stalno razgovaram
sa vama i želim da vas vidim jer ste vi za mene onaj
„izgubljeni raj”.
Ljubi vas vaša logorka
JIM, k-24-2-3/1. Sva pisma Hilde Dajč dostupna su na sajtu
http://www.semlin.info/