Дискусије : Књижевност

 Коментар
Pismo Volodji
MC_
(Bihilist)
18. септембар 2013. у 06.30
Pismo Volodji

Volodja,
neprijatelj ti je pred kapijama
čujem već topt
crnih konja.
Volodja,
fašisti danas sede na fejsbuku
i plaču nad španskim serijama.
i vako ima svoj mali konclogor,
Jasenovac po glavi stanovnika.

Da, patnja traje
i traje u tišini,
do skidanja prsta sa daljinca,
dosadne setnje svog mezimca.

Gestapo je na odmoru Volodja,
ćutimo i trpimo
što bi Gestapo
i dolazio,
kad smo i sami dovoljno mrtvi,
dovoljno poslušni.
Kao pokošeno žito.

Volodja, ljudi danas
mrze decu i vole pse.
Žive sami po cvetnim predgradjima
okruženi tabletima i tabletama.

Vidiš eno pljačkaju
narode i zemlje,
jednu po jednu, samo je stvar vremena,
stići će oni i do tebe.

Dugo smo ćekali,
u mraku ovoga kamenog srca.
Nek sve zasvetli,
oslobodi naš pepeo
Ispali svoja crvena sunca.

MC
Qubic
18. септембар 2013. у 13.26
Skladno napisano.

Pre neki dan slusam jedan govor u kome kaže, a pricaju preziveli zatvorenici koncentracionih logora, ustvari govornik je sa njima pricao i on sada nama prenosi kako se u tim barakama koje su u isto vreme bile i spavaone živelo u veoma teskim uslovima i okolnostima. U svima njima je već odavno bilo ubijeno sve sto postoji ljudski ali je ipak postojalo tri vrste zatvorenika, tri grupe ne racunajuci one kojin su već umrli...
prvi koji su se još uvek borili, kad neko iz grupe B ostavi na trenutak ciniju supe (npr.) na pod, oni se na brzinu snadju i to uzmu, ustvari neko od njih.
Zatim druga grupa koja je bila 'tu i tamo' ... niti da žive niti da umiru, vise im je bilo svejedno ali ipak...,
i treca, u kojoj su bili samo totalno ravnodusni kojima je bilo potpuno svejedno da li će jesti ili piti, potpuno oguglali na bol. I sad, sve se to nekako drzi na okupu i iznad najgorih granica očaja dok god postoji misao o tom da tamo negde u jednoj od tih baraka (skriveno), postoji neko od njih ko još uvek nije izgubio svaku nadu, svaku ljudsku osobinu, i da je on negde tu, i drzi se isto tako dobro kao i pre. Očajanje tek onda nastaje (i sve pocne da se rusi), postaje sve teze, tek kad se sazna, i kad se ta iluzija/mit razbije, da ustvari takav neko ni ne postoji, da takvog nekoga ustvari i nema.

Procitao sam nekoliko puta tvoju pesmu i veoma mi se dopala.
ShinyBoots_OfLeather
18. септембар 2013. у 13.55
Pretpostavljam da je ova pjesma neka vrsta obracanja Putinu.. vapaj za pomoć?
Ti MC jako lijepo pišes.
Međutim, ono sto mene cudi u tvojoj uopste zreloj licnosti, ta neka politicka naivnost nekih tvojih djela.
Oprosti na slobodi da ti to spocitavam, ali stvarno ne mogu vjerovati da još uvijek postoje zreli ljudi koji vjeruju da je Rusija puna Dostojevskih i Majakovskih; a da oni koje vidjamo u milionima sirom svijeta, običnih prostaka i iskompleksiranih skorojevica koji silnu lovu pljuskaju u taj odvratni Zapad - da to ustvari vidjamo samo prividjenja, utvare. Kao i brzbroj ruskih youtube snimaka gdje vidis nasilje, psihopate i ostalo, samo ne duhovnost.
Niti je Zapad sastavljen od degenerika, kao što se ta poenta probija iz tvojih pjesama često. I americki i ruski prostakluk je - prostakluk. Isto tako i kultura.
To sto možemo americkoj spoljnoj politici zamjeriti mnogo toga, biti bijesni.. ne može opravdati stav da je svaki njihov neprijatelj po difoltu karakter i po. Sjecam se jedne tvoje pjesme posvecene Gadafiju.. „komadant” ili ne, on je ipak nesumnjivo stajao iza onih teroristickih napada prije 3-4 decenije - sto nijedan iskreni humanista ne može odobriti.
Ne znam, nekako me to utjelovljenje lošeg u Zapadu, a dobrog u svemu sto je protiv toga (posebno u Istoku koji i ako je iskvaren, iskvaren je od Zapada) - podsjeca na negativ holivudskog sablona o dobrim i lošim momcima. Isti princip, samo zamijenjene uloge.

Ne zamjeri na ovom sto napisah, nije u zloj namjeri. Da mi se ne svidja tvoje pisanje, ne bih ti ovo ni napisala. Nekako mi je to u svemu tome lijepom sto radis - kao neki trn u oku. Pozdrav.
MC_
(Bihilist)
18. септембар 2013. у 14.01
hvala, kad smo kod logora...

Četvrto pismo Hilde Dajč,
upućeno Mirjani Petrović,
početkom februara 1942.
Mila moja,
Nisam ni mogla da pojmim da će naš susret, mada sam te očekivala,
da ostavi, načini u meni takvu buru osećanja, da unese
još više nemira u ovo haotično stanje moje duše koja ne može
nikako da se smiri. Svim filozofiranjima je kraj na žičanoj
ogradi i realnost, kakvu vi van nje ne možete ni izdaleka da
zamislite jer biste od bola urlali, pruža se u potpunosti. Ta realnost
je nenadmašna, naša beda ogromna, sve fraze o jačini
duha padaju pred suzama od gladi i zime; sve nade o skorom
izlasku gube se pred jednoličnom perspektivom pasivnog
bivštvovanja koje ni po čemu na svetu ne liči na život. To nije
ni ironija života. To je njegova najdublja tragedija. Možemo
da izdržimo ne zato što smo jaki, nego stoga što nismo svakog
trenutka svesni svoje beskrajne mizerije u pogledu svega,
svega sto sačinjava naš život. Već smo tu skoro devet nedelja
i još sam pomalo pismena, još umem pomalo da mislim.
Svako veče, bez izuzetka, čitam tvoja i Nadina pisma i to mi je
jedini trenutak kada sam nešto drugo, ne, samo Lagerinsasse.
Robija je zlato prema ovome, mi ne znamo ni zašto, ni na što,
ni na koliko smo osuđeni. Sve na svetu je divno, i najbednija
egzistencija van logora, a ovo je inkarnacija sviju zala. Svi postajemo
zli jer smo gladni, svi postajemo zajedljivi i brojimo
jedan drugom zalogaje, svi su očajni – a ipak se niko ne ubija
jer smo svi skupa jedna masa životinja koju prezirem. Mrzim
nas sve jer smo svi jednako propali.
Blizu smo sveta, a tako udaljeni od svih. Ni sa kim nemamo
veze, život svakog pojedinca napolju teče isto tako dalje, kao
da se pola kilometra dalje ne odigrava klanica šest hiljada nevinih.
Svi smo jednaki po svome kukavičluku i vi i mi. Dosta!
Ja ipak nisam takav nejunak kao što bi po ovome mogla da
sudiš. Podnosim sve što mene pogađa lako, bezbolno. Ali ta
okolina. To je ono što me nervira. Ljudi mi idu na živce. Ni
glad od koje plačeš, ni zima pri kojoj ti se voda u časi i krv u
žilama sledi, ni smrad latrina, ni košava, ništa nije tako odvratno
kao gomila koja zaslužuje sažaljenje, a ti joj ne možeš
pomoći, nego se staviti iznad nje i prezreti je.

Sada je pola tri, dežuram celu noć u ambulanti (svaku četvrtu
noć) u paviljonu kašlju u horu i čuje se kloparanje kiše sa
krova. Ovde u ambulanti puši se furuna dozlaboga, ali ko se
dima ne nadimi…
Ovo je moj najuzbudljiviji dan u logoru. Želeti nešto toliko pa
da se to ispuni više je nego sreća. Možda ćemo se jednom živi
izvući odavde u jedan srećniji život, jer to tako strašno, mada
već malokrvno želimo.
Mirjana, moja draga, mi smo roblje zarobljeno, mnogo manje
još od toga, mi nismo ni koliko gubavci, mi smo jedna prezrena
i gladna horda, a kad i pored toga čovek ugleda malo
života, a to si ti, oseti toliko novih životnih sokova da struje
u njemu. Samo, da, ovo večno samo – otrgnuti se posle toga
od života toliko je bolno i gorko da ni more suza prolivenih
nije dovoljno merilo. Kako mi je tek sada teško. Plačem i svi
se smeju: „Zar ti koja vučeš kao muškarac smeš da plačeš kao
sentimentalna šiparica!”
Ali šta ću kad mi je tako grozno teško pri duši. To je refren
koji celu noć ponavljam. Znam da nema izgleda da ćemo
skoro izaći, a napolju ste ti i Nada, jedino što me vezuje za
Beograd, koji po nekoj neshvatljivoj kontradikciji istovremeno
strašno mrzim i strašno volim. Ti ne znaš, kao što ni ja nisam
znala, šta to znači biti ovde. Želim ti da nikad ne saznaš. Već
kao dete bojala sam se da me ne zakopaju živu. I ovo je neka
vrsta prividne smrti. Hoće li posle nje biti nekog vaskrsenja?
Nisam nikad toliko mislila na vas dve kao sada. Stalno razgovaram
sa vama i želim da vas vidim jer ste vi za mene onaj
„izgubljeni raj”.
Ljubi vas vaša logorka
JIM, k-24-2-3/1. Sva pisma Hilde Dajč dostupna su na sajtu
http://www.semlin.info/
MC_
(Bihilist)
18. септембар 2013. у 18.14
Ne zameram. Niti je Putin olicenje dobra, niti su Na zapadu svi degenerici i uvek se možemo setiti staljinizm aitd. Ipak, posle deset godina na Zapadu i posle onoga sto je Zapad, a ne Rusija donela svetu u poslednjih 20 godina, obuzima me odvratnost. Naivno gadjene nad svim principima, postavka i hipokrizijom zapadne civilizacija. Poslednji slučaj je Sirija. Prihvatanje ideja slobode i onoga što se desava u ime te famoyne slobode postaje toliko odvratno, da i nuklearna smrt deluje kao oslobodjenje.

Što se Gadafija tiče, rusenje aviona u Lokerbiju bila je namestaljka.
Qubic
19. септембар 2013. у 01.18
Setio sam se i te pesme 'in memoriam' Gadafiju.

A kad je bio u Bgd-u na samitu nesvrstanih, nije hteo da spava u hotelu Interkontinental kraj Sava centra kao vecina ostalih već je razapeo svoj sator na travnjaku pored hotela i doveo kamile, (bilo je nešto cudno u tom karakteru/licnosti, ne mogu tačno da odredim, diktatorsko ili kraljevsko,) secam se da mu je govor od nekih jedva stotinak reci u SC-u trajao preko 2 i po sata sa razmacima od po 5 minuta između svake reci, i da su 'jedan po jedan' ucesnici samita polako poceli da napustaju salu, da izlaze, dok na kraju nije ispraznio salu. Sigurno nije voleo modernizaciju.

Dobra ti je pesma bila, imao si i pluseve čak.
Qubic
19. септембар 2013. у 01.34
A Pablo, poznati pesnik, nije odbio cuvenu 'Staljinovu nagradu' a znaš zašto, ako ne iz shvatanja apsoluta/univerzuma kao celine, onda je sigurno razmišljao ovako (kladim se 99%): „Ako naljutim Staljina, onda to može da znaci 10, 100, ili možda 1000 novih zrtava, Staljina ne treba ljutiti, idem da primim tu nagradu”.
Možda...
Qubic
19. септембар 2013. у 01.37
(samo kalkulisem)
ShinyBoots_OfLeather
19. септембар 2013. у 04.47
Eh sad, ako mu je podmetnuta uloga i u „Crnom septembru”, „diskoteka u Berlinu”, kidnapovanje ministara SA, veze sa Shakalom, zatim ona pucnjava u Londonu gdje je poginula ona pandurka Flecer (to su sami na kraju priznali), obilno finansiranje svih subverzivnih grupa na Zapadu (ukljucujuci i neonaciste).. zašto ga onda i dobri Volodja nijemo pusti hijenama da ga rastrgaju?!

Nastranu kad mu vidis čitavu familiju u strukturama vlasti - među kojima i onog krvolocnog sina s psihipatskom facom i ponasanjem..
Uradio je dobre stvari Libiji, to stoji, ali je isto bio nestabilni ludak par excellence. Cuj, arapski „el comandante od shatora” koji se na kraju bio slizao sa Zapadom do gadljivosti. Iskoristio je i iracku nesrecu da spasi svoj ass, ali..

Ma uopste to mitificiranje politicara je, šta znam..

Pozdr.
MC_
(Bihilist)
19. септембар 2013. у 05.52
Terorizam je oruzje slabih. Ne opravdavam ali...

Valjda je za svoj narod bio bolji nego ovo sada.
ShinyBoots_OfLeather
19. септембар 2013. у 06.05
I ja mislim da je bio bolji za libijski narod od ovih.. ali šta mi u principu znamo o tim ljudima tamo? Ko su bile one horde ljudi koje su danima nadirale kao strvinari da ga slikaju izlozenog, mrtvog? Odakle toliki bijes u njima?

Što se tiče ovog sto si pomenuo vezano za gadjenje - ja ne znam da li mi se vishe gade neke pojave na Zapadu ili na Istoku - obrni, okreni.. dodje se do toga da kad sve te mane oljustis, proniknes u srz zla - dodjes do slabosti Covjeka; bio on Rus, Amerikanac, Sirijac itd.

Hajde, da ne pretvaram ovu temu u politicku..
Qubic
19. септембар 2013. у 06.41
...da ne pretvaram ovu temu u politicku cita li neko ikad Staljinovu poeziju iz mladosti?
Qubic
19. септембар 2013. у 07.18
Treba postaviti pitanje koje nije samo politicko (Sartr se time bavio u svojoj literaturi) ... (a to je), da li bi jedan diktator sa istoka npr. bio u toj meri diktator i da li bi uopste postojali Gulaci i sl. logori da „na drugoj strani” nije bila tolika propagandna masinerija, nuklearno naoruzavanje i „vredni” rad obavestajnih sluzbi? Znači da se radi o sukobu dve ideologije, jedne materijalisticke i druge materijalisticke, a to znači da su oni bili u stanju da za tu mrvicu/mrvu prasine/(praha) na ovaj ili onaj način uniste zivote miliona, i danas možda milijardi ljudi.
Qubic
19. септембар 2013. у 07.27
Moc, dominaciju, vlast, i sve ostale prolazne strasti bolje je možda tu (i) da ne pominjem. (Nateralo me nešto na razmišljanje.)

ShinyBoots_OfLeather
19. септембар 2013. у 07.43
Nice je pisao da u kojem god se drustvenom sloju kretao, kod svih je nalazio volju za moći. I stvarno, kad covjek posmatra svijet, vidjece da je taj nagon imanentan ljudskom biću.
Što se novca tiče, zelje za novcem, pa ni to nije nešto nenormalno - covjek se time pokusava ograditi od zla. I ne znam cemu taj toliki prezir prrema materijalnom? Tarkovski je lijepo u svom Slovu o apokalipsi opisao ovaj nas svijet kao materijalan i da od toga niti treba niti se može pobjeci - sve ostalo su suplje price.

A pravo da ti kažem, sasvim je svejedno da li pretendujes na prijesto svjetovni/materijalni, ili duhovni. Ništa mi nisu draži ni tzv. duhovni rezimi tipa jednog Irana - skupa sa svojim cuvarima morala sa pendrecima i machetama.
Sistem je sistem, bio on religiozan ili neki drugi.

Otprilike ovako - covjek sam ne može postojati u definicijama covjeka. A čim ih je dvojica, jedan je drugom vuk.
ShinyBoots_OfLeather
19. септембар 2013. у 07.46
Ostali pogledi pripadaju već, hajde da kažemo, domenu viktorijanske patetike.
MC_
(Bihilist)
19. септембар 2013. у 07.57
Stvar je skale, razmere. Ako tezim moći u svojoj maloj okolini, možda nisam strasan. Ako žrtvujem zmelje i narode svojom moći i pohlepi, onda sam uzasan.

Svet je materijalan, ali materijalan je i nas bol. I on je stvaran.

Qubic
19. септембар 2013. у 08.43
Možda covek ipak treba da može da se „ogradi” da bi mogao da ima taj (svoj) unutrasnji zivot i svet koji je neophodan za svet ili za zivot uopste. Uto je po nekoj nameri i konstrukciji možda ipak bio prevladao taj neki 'zapad', (mentalitet i način gledanja i delanja uopste), ali danas mnogi kažu da danas i zidovi opet, ponovo, imaju oci i usi kao nekad u onoj davnoj Orvelovoj knjizi, i da će to tako biti sve dok se ne uspostavi i ostvari ponovo taj određeni nivo „unutrasnje inkvizicije” („samokontrole”) koji je neophodan za ne znam ni ja šta
Samo sto danas mislim ipak da je u pitanju ta „cena”, (ili ono sto MC kaže i možda podrazumeva pod bol, kao i mera, ili (ta) granica.
Qubic
19. септембар 2013. у 08.45
? I don't know...
ShinyBoots_OfLeather
19. септембар 2013. у 12.30
Cuj, gubitak jednog zivota je za njega i one koji ga vole - apokalipsa. Tako da sve ovisi iz koje pozicije gledaš kad nekog procjenjujes uzasnim ili strasnim.
A što se skale tiče - ma ona zavisi samo od situacije. Ubaci strasnog covjeka u okolnosti gdje može da se razmase, i dobices uzasnog. Jer ne samo da ljudska narav na to utice, nego i sve ono sto te okruzuje kao neki sistem - upadnes u njega i mijenjas se. Pa eto, bas kao ona sekretarica iz tvoje price, zar ne?
alijen
20. септембар 2013. у 09.07

Angazovana poezija. Sto bi se reklo: refleksivna. Dobro je da se još piše. Sad, koliko Volođa može sam, to je pitanje ))).
geriatrikus
(zvakac karamela)
23. септембар 2013. у 14.34
Zašto dok čitam ovu pjesmu ispred sebe vidim Copicevo pismo Ziji Dizdarevicu?
ShinyBoots_OfLeather
24. септембар 2013. у 10.34
Osim epistolarne forme (koja je starija dobrano od Copica) koja je još sličnost?
geriatrikus
(zvakac karamela)
24. септембар 2013. у 13.54
Ova forma...je li to pismo? Pismo je staro koliko i pismenost rekao bih.
Ne, ne radi se o formi već o sustini, asocijacijama koje je kod mene pjesma izazvala.
MC: „Volodja,
neprijatelj ti je pred kapijama”

Copic:„ Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć,prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dzelati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braca onih kojima je otisao Goran? Zar to nisu tamne Kikiceve ubice?

MC: ”čujem već topt
crnih konja.„

Copic: ”Crni su im konji, crne potkovice.„(Lorka) ”

MC: „Volodja,
fašisti danas sede na fejsbuku
i plaču nad španskim serijama.”

Copic: „Kako li smo nekada, zajedno, djecacki, lirski zaneseni, tugovali nad pjesnikom Garsijom Lorkom i zamišljali ono proskozarje kad ga odvode, bespovratno, pustim ulicama Granade.


”i vako ima svoj mali konclogor,
Jasenovac po glavi stanovnika.„

Copic: ”Kasna je noc i meni se spava. U ovo gluho doba razgovara se samo sa s duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paucini i srebrnoj magli tvojih prica, i o strasnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac.

ShinyBoots_OfLeather
24. септембар 2013. у 13.59
Na epistolarnu formu u knjizevnosti mislim - knjizevno djelo napisano u formi fiktivnog o obracanja nekome.
Pa postoje neke te povrsne sličnosti u metafori, ali sustina je razlicita - ne mogu da povucem nikakvu paralelu između Putina i Z. D. Ovo je apel nekome ko može nešto promijeniti, a Copicev je „razgovor sa kolegom sapatnikom”. Pozdr.
MC_
(Bihilist)
24. септембар 2013. у 17.40
sramota me je da stavljam mnogo tekstova dole, pa sam stavio ovaj ovde

Igraonica

Mama evo uredjuje svoj profil na fejsu, a na laptopu tata igra neke igrice. Spremaju se da izadju. Moj mali brat Mel od dve godine zuri u TV. Ja pišem SMSove drugaricama i dosadjujem se. Tako ti kod nas izgleda nedeljno popodne. Mi smo inače bogati. To znači da moj tatica ima poslove sa Strankama, a mama je lekar. Kao i svi lekari kod nas i ona uzima lovu od pacijenata i hvali se time. Kaže da je to zato da može da mi kupi stvari. Ona me naročito smara, ima preko četrdeset pa je hvata kriza, uteže se i oblači i nosi dopičnjake. Mama stalo priča sa svojim drugaricama o seksu. A tatica več ima pritisak i debeli račun u banci i ugradjuje se gde stigne. Mi smo uspešni i urabani. Tata sluša „Radiohead”, a mama voli „EKV”. Mrzim „EKV”.
Ne vole muziku koju ja volim, a to su sve ove nove stvari i „Grand” i sve... Nekad su me forsirali da slušam „novi talas”, ono prenemaganje i foliranje, Beograd osamdesetih i sva ta sranja. Plašili su se da ču zavoleti narodnjake. E pa, baš volim turbo narodnjake.

Kod nas u kraju deca se ne druže i igrališta su prazna. Kad sam bila mala nikad mi nisu dali da sam idem napolje, bojali su se pedofila. Svi se u našem kraju nečega mnogo plaše i pričaju o svojim strahovima. Najviše se plaše da im neko ne ukrade kola ili ne izgrebe ekserom. Plaše se i hladnoće, da če ih pokrasti i plaše se Cigana. Kod nas ima puno kafiča, pa sve mame idu tamo i sede koliko god mogu dugo. Ja ne volim kafiče, tamo je dosadno. Ja otkidam na hale i narodnjake i trubače. A nisam nikad išla. Volim tu energiju, ali ne smem u kuči javno da kažem. I u kući i u školi, svi mrze narodnjake. A mama otkida na urlikanje Milana Mladenoviča, narkomana upokojenog, na to se pali, na to svršava, hoće i meni da pušta, a ja zapušim uši. Zato volim kad oni negde odu. Mislim kad malo napuste kuču, a napuštaju je hvala bogu često jer izlaze po sa svojim društvom matoraca. Sede i foliraju se, kukaju kako je nekada bilo dobro, upoređuju stvari što su kupili i gde je ko letovao.

Neću da se igram s bratom, kad me mole. Neču ni da ga čuvam. On ionako voli da ide sa njima jer ih još nije dovoljno upoznao. Tako če ga i danas voditi u igraonicu. Oni mnogo vole da idu u igraonice i na rođendane. Tamo se druže iz koristi, da nadju veze u svetu lekara, advokata, skupih automehaničara. Matorci sve rade preko veze i vole da se pajtaju. Tamo jedan drugog tapšu po ramenu, mamice se dive jedna drugoj kakvu frizuru imaju i što su lepe, kako su sredile svoje celulite i tome slično.

Ja im kažem: „Neću u igraonicu, ostajem kući”. „Ma kako nećeš?”, kažu oni. „Ima torta ima sok”. „A da vam nije palo na pamet da sam ja malo velika za igraonicu”, kažem im ja. „Pa da..”

E, pa ne idem u igraonicu. Jadni batica mora da ide, nepouzdana sam za čuvanje. Prošli put kad sam ostala sama sa njim, uzela sam tatinu drogicu, pa smo duvale ja i Kristina, i batica se bio ukako, ali ko da uvali prste u govno i nisko padne, kad visoko letiš? Ne, od tada nemaju baš poverenja u mene, što je baš super.

Pa se pretvaram da sam kul, da nisam presrečna što ću ostati sama, kao čitam knjigu za lektiru, a zabole mene za lektiru, samo čekam da odu. A bata srečan, pamčenje mu kratko. Sad po igraonicama, to su vam kao zatvori za decu. Imaju oni čuvari, animatori, oni što se tobože osmehuju i vole malu decu. Oni sprečavaju da deca dodju do roditelja, ima i ona žica sa niskim naponom što opeče malo kad je dodirneš. Sve je napravljeno samo da deca ne doju do roditelja, jer roditelji imaju preča posla po tim igraonicama jer zabava je sve kod tih matorih govana. Sve bi dali na to. Mamica se evo ceo dan sređuje, depilira, zato smo i ručali ono sranje od pice, mamica se uteže, skoro če da pukne, pa kozmetičarke, pa depiličarke, pa frizerke, pa maserke. A tatica glumi nehajnog rokera, ofarbao sede zulufe, stavo cvikere a al Vudi Alen, pa se unervozio.

„Budi dobra, naruči picu i ya večeru, tu su pare”, kaže mama, već je zaboravila da nismo odavno jeli kuvano.
„Da, mama”, gledma kako mamica posrče na ogromnim štiklama. Jedva čekam da izadju.

Zatvarju vrata. Sada sam slobodna, nema više duha Milana Mladenovića, da me plaši, nema više Paket aranžmana, svih onih rokera što su ili mrtvi od droge ili su preživeli i postali ministri i kriminalci visokog stila. Odmah sednem za kompjuter, pa malo

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=7Nr33m1zXVE

i malo

http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=Azx4q9OkBkU


i malo


pa sve je to isto.

A provalila sam i šta rade roditelji tamo u igraonicama. Imaju oni i „dark rooms”, imaju disko. Pa kad sam prvorođena, pametna i tatina ćerka. Taticina šifra je bila „Jana”. A Jana sam ja. Možda tata misli na mene kad radi tajne stvari? Ko zna. Tatica naravno skuplja sve te snimke iz igraonica, kao nešto zatamnjeno, gomila matoraca pod crvenim svetlom. Matore ozbiljne žene u tangama, goli muškarci sede za stolovima i piju viski, onda prva žena legne, pa druga, pa svi priskoče. Volim da gledam tajne tatine snimke. Svi roditelji iz igraonice ih posle dobiju, posle tog njihovog zezanja. Gledam šta sve rade, iako su matori. Ima i dobrih frajera tamo. Mogu i da naučim, da u startu budem iskusna. Još nisam imala odnos, ali sam sigurna da ču ga imati do četrnaestog rođendana. Još samo par godina. Baš jedva čekam da odem iz ove kuče gde me niko ne voli. Mrzim ovo stanje da budem dete ovakvih skotova. Samo čekam da prođe.

MC
MC_
(Bihilist)
24. септембар 2013. у 17.47
U društvenoj mreži

Mlada se generacija, kaže Kabucki, tokom čitavog dvadesetog veka povezivala se sa stanjima pobune i takozvanog socijalnog bunta. Takva percepcija je sasvim prirodna.

Oni koji dolaze na svet, traže u njemu svoje mesto. Nepripremljene, dočekuju ih strukture Starog, okoštala forma koju moraju slomiti, promeniti ili u njoj naći svoje mesto. Sukob je prirodan, ali on menja društvo.

Pretpostavimo da u istoriji postoji momenat posle koga, mladi više nisu u stanju da percipiraju sebe same kao deo društva. Pretpostavimo da doživljaj sebe postane do te mere iskrivljen da ljudi sebe doživljavaju kao entitete izvan društva. Antropocentrično shvatanje sveta, koje jača od doba rensesanse, dostiže u toj tački svoj maksimum i ljudi sebe lično doživljavaju kao početak i kraj univerzuma. Ovo novo shvatanje, postaje dominantno sa stasavanjem svega nekoliko generacija. Mladi ljudi, nisu više isti kao generacijama do tada. Sa izumiranjem starijih generacija takav stav postaje jedini, a društvo postaje totalitarno.

Percepcija sebe u stvarnosti menjala se u vremenu. Dok su u doba stare Grčke ljudi sebe shvatali kao nemušta orudja bogova, postajali su sa razvojem nauke i tehnike sve sličniji bogovima. U centru poimanja prvo je dakle bio bog i bogovi, da bi u doba renesanse idealizovani, apstraktni čovek zamenio boga, i da bi na kraju kokretan pojedinac, konkretan ljudski ego postao centar sveta. Postavlja se pitanje, kako je moguće sebe shvatati kao početak i kraj svega. Odgovor nam daje dugogodišnja eksperimentalna praksa senzorne deprivacije koje su su sprovodile različite tajne službe na voljnim ili nevoljnim ispitanicima. Tamo gde percepcija prestaje, radja se samoća, izolacija. Svet utvara i privida, svet slika uzima primat, a realnost kopni.
Ostajemo sami sa svojim egom, koga više ništa ne sputava i ne kontroliše. Samice savremenog kapitalizma pune su slika, standardizovanih slika drugih.

Tok informacija dakle nije zaustavljen, on je samo redukovan i ograničen. Neka ulaz ljudske percepcije bude zagušen morem besmislenih slika. Ovo će biti dovoljno za postizanje potpune kontrole nad izolovanim pojedincima. Slučajno generisane, besmislene slike će ih gušiti, menjati njihovu svest, praviti od njih ono što nisu, ovladavati njima. U isto vreme postojanje toka informacija pružaće iluziju o povezanosti, o vezi, o mogućnosti komunikacije, čak i o slobodi.

Na gore opisani način funkcionišu tzv društvene mreže na internetu. Svi su prisutni i svako je prisutan i niko nije stvarno prisutan. Stvarnost je negde drugde. Proces prihvatanja virtuelnog sveta i raskidanje veza stvarnosti u postmodernoj teoriji zovemo jedinstvenim nazivom «oslobadjanje». Tako postoji oslobadjanje žena, seksualno oslobadjanje, oslobadjanje mladih, oslobadjanje energije itd itd

Dok je u prošlosti kretanje u ekosistemu bilo ograničeno mehanizmom tabua, zabrana i običaja, iste su sada i ukinute. Ali je ukinut i ekosistem, odnosno ekosistem je uništen. Ljudsko oslobadjanje značilo je dakle uništavanje planete Zemlje i bilo je moguče samo zahvaljujuči ovoj destrukciji.

Taj proces oslobadjanja podudara se sa procesom izolacije pojedinaca. Dok je nekad iznad ljudi, stajao bog, tiranin, iznad konkretnog ega nema više nikoga. Represija je zamenjena usamljenošću. To je put od kolektivne, smrdljive ćelije ka ćeliji samici. Više nema nikoga i više nikoga ne zanimamo. Bog je mrtav, a mi smo živi sahranjeni. U tom grobu imamo ostavljenu mogućnost egzistencije u društvenoj mreži.

Iz gore pomenutih i opisanih razloga, mladi danas jesu usamljeni i ne bune se, osim što su usamljeni. Sve bi se u njihovim životima promenilo kada bi pronašli idealnu osobu za sebe. Usamljenost nije razlog za pobunu. Društvo je statično i ništa se ne menja osim mode i novih kolekcija koje dolaze redovno i predvidljivo, dva puta godišnje, baš kao nekada i poplave Nila u Starom Egiptu.

Osnovna želja mladih danas jeste što bolje uklapanje, navikavanje, prilagodjavanje sruštvenim i ekonomskim strukturama. Njihovi snovi i želje dolaze spolja, oni su produkti spektakularnog medijskog prostora, oni su proizvodi kao što je proizvod kesica instant supe.

Mladi su slabi danas. Crvi bez kičme i stava.
Mladi su kao duševni bolesnici. Sanjaju jedan isti san, svake noći. Ovaj isti svet, ovakav i zadat.

Zaposliti se, uzeti kredit za stan, kupiti skup mobilni telefon. To su snovi. Kabucki kaže da mnogi danima pričaju o modelu mobilnog telefona koji žele da poseduju. To je čista ljubav. Ponekad nije obostrana kad nedostaje novac, ali onima koji novac imaju sve ljubavi su uzvraćene.

Jedna mlada žena iskreno tvrdi da će raditi prekovremeno, da je spremna da podnese stres, i subotom i nedeljom, i dalje. Njen posao je njen život. Na drugoj strani su lučki radnici koji rade za 190 E na mesec, kasirke, prodavci u kiosku bez zdravstvenog osiguranja. Život je pakao, ali pobune nema, ona nije ni moguća jer je kolektvni prostor u kome bi se odvijao život nestao.

Pojedinac nije u stanju da se pobuni protiv složenog neoliberalnog društvenog stroja ako ne poseduje svest o tome da su i drugi pojedinci u sličnim ili identičnim uslovima. U istoj rupi. Ova svest, upravo ova svest je eliminisana. Postoji «slobodno vreme», par sati nedeljno kada se snovi ostvaruju, ako ekonomske mogućnosti dozvoljavaju magiju izlaska.

Izlazak. To je solo buljenje u staklo. Komunikacija telefonm sa nekim drugim ko nije tu, pored. Bezbedno je prepustiti se komunikacionom kanalu. Zaploviti. Sakriti se iza laptopa. Sve drugo je zastrašujuče i opasno.

Dosegnuta je nulta tačka. Mrtva mladost današnjice neće se pobuniti i ne može se pobuniti, barem u zemljama sa dovoljno internet priključaka po glavi stanovnika. Oni žele da se uključe, da budu roboti, da rade bez radosti i umru bez da su živeli. I to je sve.

MC
AleksaJ
(.)
15. октобар 2013. у 12.32
поздрав
пишем уместо Волође
јер тренутно прати раст и пад
акција баш свега и свачега
од гаса до злата углавном сировина
и јефтине светске радне снаге
заузет је био и инвентарисањем оружја по катакомбама
и сусретима са новим младим научницама и научницима
што ће пронаћи све боље и брже начине убијања
пишем уместо волође
и да знаш да нити жели нити може
да слуша и чита ишта шта му ико пише
доста му је спасавања а доста му је и глуме, туђе и своје
пишем уместо волође
иако га до пола ни не разумем шта прича а ни од пола шта ради
пишем уместо волође
само са једним циљем
да престанеш да пишеш, за пошетак волођи
јер ако сам себи не можеш да помогнеш
не тражи ни његове ни вишње помоћи
ако можеш
одрасти већ једном
 Коментар Запамти ову тему!

Looking for PomPom Keychains?
.