Sreli smo se negdje između svjetova.
On pohaban ja na prelomu snova.
On posustao I prljav ja nevinog pogleda.
Rugao mi se I psovao a nocu se uvlacio pod moje trepavice
Tepao mi dok sam spavala.
Ljubio me prvo polako I bojazljivo a onda strasno I ljutito.
Divio se mojim mislima a onda ih proslijedio tamo nekoj svojoj
knjigu da napise I da zaradi na mojim bolima.
Mislima sam ga pratila, svaki damar mu osjetila
znala kad je tuzan a kad se smijesi jer u stomaku odjekivale I njegove tuge I njegov smijeh.
Na ruci mu spavala, pod grlom, a on me svu noc cuvao I ujutro budio gurkanjem da ne zakasnim.
Mislima pricali I vidjeli se.
On me ubijedjivao da me ne voli I da sam samo jedna ludaca.
Sve umislila I zamislila nešto sto nikada nije postojalo.
Rugao se I tvrdio da nam se duse nikada nisu dotakle niti govorile.
I onda me je ubijedio.
Shvatila sam da sam luda.
Sada ga sve rjedje čujem I sve rjedje osjetim I sve mi je manje važno da li on cuje mene. Sada znam da Sam Luda I nemam potrebu da pravim od zelje. Sada znam da nikada nismo postojali. Sada znam da Sam Luda I lakse mi je.