ATLANTIDA

Ako već potražiš u nekakvu zimu kad ti sve odluta
i postane strano baš onako kao kad svjetlost zastrani
poeme moje u arhivskom vinu od kojeg se crveni pluta
znaćeš da odavno nema mosta i da sam na drugoj strani
rječice koja plavi sjećanja i pravi dvorce od mulja
u čije odaje smo jednom mogli al' ta mi slika blijedi
i nestaje skupa sa dimom koji već nestvarno kulja
iz Atlantide nad kojom vjetar huči i šume drvoredi.

Iz Atlantide nad kojom vjetar huči arije neprebola
noćas izvukoh amforu kajanja kojoj se slomila drška
baš onu našu u kojoj smo čuvali kutiju dijabola
da budu izlaz ako se nekad u rasparu padne sa vrška
ako se nekad pod dozom inata odšepa tvrdoglavno
slomljenog srca u kojem je zanavijek usnula zastava bijela
nekakav Romeo i nekakva Julija htjedosmo biti davno
sve dok nas nije stigao harpun odapet iz srcostrijela...

Sve dok nas nije stigao harpun koji nas i večeras stiže
s oštricom noći u kojoj smo bili spektar ponoćne duge
ja ludi pjesnik pijan od pogleda kneginje na zrnu riže
a ti kneginja ko zna čega princezo noćašnje tuge
tek jedan po jedan dan odmiče i prazni klonirani sati
peku ko strasni poljubac meduže pod sjenom kineskog zida
časovnik sam samo koji je zastao bezvoljan da se klati
i koji će da stoji sve dok se iz mora ne pojavi Atlantida.

M. B. R.