Prava-sprava oci iskolaci
bjezi Tajka od tebe sam jači
smrsavio jesam neku kilu
al razbicu i tebe i Vilu.

Moderator pomoći vam neće
niti gazda po imenu Boris
kad poludim tu mi ravnog nema
mocniji sam nego i Čak Noris !

Vilka gundja dok premjesta serpe
nije „peder” već se kaže „derpe”

Pocela nam, izgleda,
lampica da svjetli
odoh ko sto dodjoh
-na kuhinjskoj metli !
:)

Meni su se lampice,
mnogo kasno upalile,
bolje se i povući
da ne bi pregorile!

Uvijek ima nešto gore
nego da pregore,
Biće gadno druže, mili,
vjeruj sada ovoj Vili

jer moglo bi uci
u vecernju stampu
da te neko dohvatio
i - razbio lampu:)

Slusaj , Tajka,
floridski mangupe
ne dobacuj
sa trenerske klupom

Bezobraznim
zašto pišes tonom?

(Dodji spravo
nudim te bombonom:)

:)

Zbog izjava mojih sto kadkad su grube
mog'o bi i moje da poskaklja zube.
Ali ipak se tjesim, ta neka sam dama
pa neće moći zbog bruke i srama. :)

Jer kako bih onda na topike mnoge
dosla da zijevam i protegnem noge
pa onda (ko Seselj) da uzviknem glasno:
„Idi, bve, spvavo, pa ovo je stvasno! ”

Tipican, ali bas tipican, primjer gdje pjesnik pokoravajuci se potrebama rime toliko nagrdjuje pjesmu dok joj potpuno ne unisti (s)misao.

Čak mislim da je u pitanju aminozitet prema rimi, koja, inače,u modernom pjesnistvu nije dobrodosla!
Pjesma se stilski ne može svrstati u stare stilove, konstrukcijom pripada slobodnom stihu, s tim sto je rima samo ukrasava.

Rima koja skladnoscu povezuje stihove je uvijek dobrodosla ali u ovoj pjesmi te skladnosti - nema. Ocigledno je da je sav napor ulozen u to da se paralelno rimuju prvi stih sa sestim, 2-7, 3-8,4-9 , (sto je pjesnik i postigao) ali ,na zalost, previse je unutrasnjih protivrjecnosti koje cine opstu zbrku.
Za početak ova nelogicnost:

„kada iza svake ugašene svjetlosti
prilika vreba...”

Pomislio bi covjek da se svjetlost ne gasi jednim klikom („posebice nocu”) i da ima vise razlicitih svjetlosti u jednom trenutku koje se gase u razlicitim intervalima. . Ako postoji izraz „iza svjetlosti” da li postoji i izraz „ispred svjetlosti” ?
Ugasena svjetlost je- mrak. A prilika (mada ni tu nije jasno kakva prilika) može da vreba samo iz mraka a ne „iza ugasene svjetlosti”. I još „iza svake” !?

Svjetlost je ugasena, utvara (Vila:) vreba iz mraka.

Ima toga još:)

„ako se duša i pomiri ”, je stih koji bi trebao opravdati bas ovo sto sam ti rekla:
„Nije se lako predati pozivajucem glasu (čak) ako se dusa i pomiri”

Ako je svaki stih jek (u onih prvih pet stihova) onda bi stihovi u drugoj polovini strofe trebali biti (logican) odjek. Ali ti si vise pazio na rimu nego na taj odjek.

(nemam averziju prema rimi, samo da znaš:)

„Nije lako nadati se pozivajućem glasu,”
Kada se izgubi nada u zivot (ponekad), onda se covjek sa strahom nada-iscekuje pozivajuci glas!

„ako se duša i pomiri ”,
Dusa se nikada ne pomiri do kraja, uvijek neka pravdanja (kao, mlado se još, da barem djeca odrastu), ali postoje isto tako trenuci kada dolazi do tog pomirenja i kada covjek kaže -E hebiga sad, neka bude šta će biti-
Srećom da se ti trenuci ne javljaju često i ne traju dugo!

eee kako ste mene nekad peglali zbog rime

da sam znala pa da vam mlatnem tu istu peglu u facu

ko li se sad przi snjom

„Jesi li ikada, uopste, imala strah od konacnog kraja? Jesi li ikada osjetila da je ”neko„ tu, da je dosao da te odvede i da je gotovo? ”

Jesam, osjetila sam taj smrtni strah i mislila sam da je kraj. Ali, i u tom najcrnjem mraku u meni se probudila nada. I da nije bilo nje vjerovatno ne bih sad pricala sa tobom :)
I bas u tom casu bilo je lako nadati se jer to je bilo jedino sto mi je i ostalo. Inače bih dobila srcani udar tj. umrla od strave:)

„U pjesmi postoji ”rastrzanost„ uzrokovana, upravo, rastrzanoscu misli i pogleda, a ne nepovezanost, kako to ti vidis!”

Iz nesredjenosti i rastrzanosti misaonog toka nikad se neće iscupati literana ljepota. Tvoj „zadatak” kao pjesnika i jeste da ukrotis rijecii da njihovim rasporedom uneses harmoniju u stihove pa tek onda izneses na svjetlost :)

„Isto tako razumijem da ti mene ne možeš razumjeti, jer nisi dozivjela neke stvari, koje ja jesam.”

Ja ne znam šta si ti dozivio ali ni ti šta sam ja dozivjela tako da je teško govoriti o mogućem razumijevanju u odsustvu tih bitnih cinjenica. A ovo opet nije mjesto da se govori o tome:)

Sutra ću napisati par rijeci o tom „Gavranu” kad si ga već spomenuo. Bas će se fino uklopiti uz ovu tvoju pjesmu.

A sad vic za laku noć:

(kopirano)

Pričaju Mujo i Haso i pita Mujo Hasu:
- Šta bi bolan napravio da si u pustinji, voziš se džipom i lovi te lav?
Misli Haso, misli pa mu reče:
- Dao bih levi žmigavac, a skrenuo desno!

Tako se i ja sjetih onog lava krezubice kojeg smo gledali u djetinjstvu i koji je govorio:
„Tako mi mlijeka u prahu kidam na lijevo”

:)

Laku noć.

Trebao si uzeti nik Edgar. Ali sumnjam da ti je sve svejedno. Nekad glasno kažemo tako a u dubini duse se pokrene nešto sto opominje da razlozi za sreću ipak postoje:)

Odoh...

SAN

Pogled u daljinu, TIHU I MIRNU
pogled u vodu,pogled u nebo,
pogled ispred sebe u praznu flašu.
Kroz plavičasti dim cigareTE
koja dogoreva kao i njegova karijera,
preko bezbroj asova i ‘pasova’
koševa i golova,
i trauma
koje mu promiču pred zamagljenim,
vlažnim očima.
Treneru koga još samo
prošarana kosa podseća na...
Na nekad davno ,'prohujalo sa osmehom.’
Nasmejana kao cvet izjutra,
javlja se ONA.

I dok sanja noću
radovanje sa publikom
i sve neodigrano,
kao da ga i tad prate
njene pitome, bademaste oči
u toj vreloj avgustovskoj,
PUNOJ želja, tihoj noći.
U NEMOM HODU kroz snove,
sreće crno jare
KOJE PASNJAKOM juri za nemirnim leptirom,
posmatrano sa grane
od grupe brbljivih vrabaca.
Za tren mu zaigra
jedva vidljiv osmeh na usnulom licu
koji prekinu zvuk ispuštene novine iz ruke.
Trgnu se probuđen na čas
i pomisli:
„ DA LI JE I ŽIVOT SAMO SAN”?

N.S.

Pogledaj pazljivije, odgovorio sam ti.
Ponovicu, South SF bay area!

Vrapci bi mogli biti bucna publika, možda???
Ja i ne mogu znati na šta konkretno mislis kojom rijecju, zato ti i treba da finalizujes pjesmu, onako kako mislis i osjecas da treba.

SF ? Zašto sam ja pomislila da je u pitanju „Science Fiction” ? :)

A zašto Edgar? Podsjetio si me na njega kada si poceo da objašnjavas kako je nastala pjesma i kako ti dozivljavas harmoniju (uprkos tim rastrzanim i nepovezanim mislima)
Inače volim Edgara i to njegovo putesestvije po mracnim i zagonetnim lavirintima vlastitog uma. On je o svojoj poeziji razmišljao na vrlo temeljit način a njen uticaj odrazio se na mnoge slavne pisce koji su često isticali vrijednost njegovog pisanja. Bez obzira sto je njegovo pisanje bilo fragmentarno i sto su mu često nalazili zamjerke da je bio nemaran prema smislu koji je unosio u poeziju ipak su ga smatrali veoma ozbiljnim i nadarenim piscem.
I u ono vrijeme vodile su se polemike o vrijednosti ponudjenih djela , i to veoma zesce (ako mogu reci) nego u danasnje vrijeme. E.A.Po je bio izlozen ostrim kritikama i to bas zbog te pjesme „Gavran” i to u toj mjeri da je on odlucio da napise „Filozofiju kompozicije” u kojoj objašnjava (čak na 40 strana!) kako je pjesma nastala i pod kojim okolnostima. Bilo bi zanimljivo procitati taj njegov osvrt da bi se dobila jasnija slika o sukobu između njega i onih koji ga napadaju.
On je ulozio napor da citaocima priblizi „Gavrana” govoreci da pjesma treba da bude hotimicna i „da cin stvaranja bude zanimljiviji od pjesme koja iz njega proizadje ”. (eto, to me podsjetilo na tebe kad govoris koliko je raspoloženje važno da se osjeti harmonija i koliko su okolnosti pod kojim je nastala bitne)

Ako te interesuju reakcije na tu njegovu „Filozofiju kompozicije” nastavicu, jer ne bih da davim :)
Ako te interesuje „vilozofija” tvoje kompozicije nastavicu i o tome:)

Poa i Bodlera volim da čitam, naravno, ali se nekako najviše volim da vracam Disovim, Beckovicevim, itd pjesmama. Nadjoh se u dijelovima one Matijine „Dje rece Japan”-ha, ha, ha...
A ima i tih svjetskih, poznatih itd., koji i ne zasluzuju tolike hvalospjeve!

Još nešto, mene kada analiziras, lakse malo, nisam ja ni Bodler ni Poe!

Velike treba citati, a ne porediti se sa njima!
Ovo je „mala misao”, nova je i nisi je mogla naći u onome sto si danas citala (tamo na onom blogu)!

A što se tiče bloga , zavela me zenska radoznalost i uz pomoć tajanstvenih sila (i po mrklom mraku ) pogledala sam kroz tvoj prozor i necujno se vratila u tisinu moje pecine:)
Vidjeti me nisi mogao, cuti još manje...možda me dah na prozorskom staklu odao:)

Još mi samo reci, je li Poe bio pjesnik leleka?
Ili, npr. Dis? Da ne nabrajam vise ko je sve pisao pomalo mracno!

U mojim stihovima ima tuge, beznadja, nostalgije, itd. ali ne mislim da ima nekakvog lelekanja.

Odoh traziti kakvu masku da se kol'ko-tol'ko sakrijem.

Slazem se sa Tajkom.
Na osnovu samo jedne pjesme ne može se odredjivati uspjesnost tvog pisanja ali po onom sto sam procitala nema razloga da se skrivas. Ja sam tvoju poeziju na tom blogu citala (na zalost) nocu i poslije toga sam imala nocnu moru jer mi je i te kako blisko ono o cemu pišes. Zato ja nikada ne gledam ratne filmove niti čitam poeziju koja govori o stradanju ljudskom. Nisam od onih koji biraju sjecanja na patnju kao metodoloski put ka spoznaji svijeta i istine. Zašto da nosim proslost kao kamen oko vrata pored toliko ljepote u sadasnjosti koja se nudi sa svih strana?
Ali, vidis, volim da čitam mracnog Poa jer njegova imaginacija me uvlaci u nepoznati svijet i ma koliko taj svijet izgledao jeziv i prepun strave on me i dalje mami da lutam njegovim lavirintima.
Ali ne volim da čitam mracnog krajisnika koji me svojom istinom ponovo vraca na put kojim sam prošla i na koji ne želim nikad vise da se vracam.
Eto, tu je ta razlika između mracnjastva koje u literaturi može da probudi razlicite emocije. A „lelek” nije riječ od koje bi se onaj koji piše trebao ogradjivati ili joj uskracivati mjesto u poeziji jer on i jeste odjek našeg zivota.
Kada sam poslije svih ovih godina obisla prag moje puste kuce i pogledala po opustosenim brdima gdje su nekad odjekivali smijeh i pjesma odjednom sam kroz tu tisinu čula lelek mog kraja, onaj necujni lelek koji najviše boli jer budi slike koje se u koncentricnim krugovima pojavljuju i sire pred ocima , kao oni krugovi kad se baci u vodu kamen. I rekoh sebi, bjezi Vilojka koliko te noge nose,jer potonuces u tom vrtlogu kroz koji se samo u mrak dospijeva a nikog nema(s) ruke da ti pruzi i iz njega izvuce:)

Spravo, potpuno si omasio u procjeni kada sam uporedila Poovo i krajisko pisanje. Rekla sam da volim njegovu imaginaciju jer me udaljava od krajiske istine. Pa kako bih ja kao krajiskinja okrenula glavu od svojih korijena !? Ajde da se i ja izrazim kao i ti: Umorna sam.
I zato ne čitam ljudske ispovijesti koje su mi previse bliske i bude sjecanja.
Mene Krajina boli i ja neću da cackam po tim ranama. Eto, ako je sad malo jasnije:)

Koliko god ove dvije pjesme bile tematski slične razlika je ogromna (u Bodlerovu korist) jer sadrzaj je sporedan a tehnicki pristup ono glavno. Bodler je jedan od rijetkih pjesnika koji je vodio racuna o estetici svojih pjesama i njihovoj savrsenoj ljepoti. To, naravno, može da se osjeti jedino ako se „Albatros” cita u originalu jer prevodi uglavnom ubijaju sustinu. Izgubi se ona melodicnost izraza i sazvucje slogova onog trenutka čim pokusa da se prilagodi tudjem jeziku.
Ako možeš da dodjes do knjige „Ukleti pjesnik” tu ćeš na veoma zanimljiv način saznati o Bodlerovom zivotu i radu a tu je opisano i pod kojim je okolnostima nastala ta pjesma. Takođe, tu je i osvrt na čitavu generaciju slavnih pjesnika ciji su se putevi ukrstali i koliko su međusobno uticali na razvoj vlastite poezije. Bodler je bio pod velikim uticajem Poa, a Lotreamon je stvaralastvo tog istog Poa nazivao Mameluk-Alkoholnih-Snova.:) Izuzetna knjiga u kojoj ćeš se pribliziti Bodleru vise nego kroz njegovu poeziju , vidjeti ga u potpuno drugacijem svjetlu i (za)voljeti još vise.

Još nešto, o poeziji, uopste o knjizevnosti ne znam dovoljno. Ti i mnogi drugi znate mnogo vise, naravno!
I ne pokusavam da ti pariram kada iznosim mišljenje, kada šta kažem, kažem to kao citaoc, na način kako sam to procitano dozivio. Sve se svodi na unutrasnji dozivljaj procitanog, a tu već imaju vaznost, vlastita licnost i naravno, trenutno raspoloženje i kojekakve druge uslovljenosti.

E to je to!
Ti to posmatras sa strucno-citalacke strane, a ja i mnogi drugi, iskljucivo sa citalacke, u kojoj, mora se priznati, preovladavaju emotivni i subjektivni elementi kod onoga ko cita.
Jako cijenim stare majstore, ali daleko od toga da ću se vracati Emini ili Ostajte ovdje vise puta. Pjesmu Orao, koju spomenuh, ne čitam iznova. Bilo bi bezveze. Istina, Albatros procitam cesce! Kao i Crnog covjeka, koga sam, citajuci ga prvi put, citao sa zebnjom.

To „staro” pjesnistvo u sustini i jeste pjesnistvo kome će citalac ne vraca, ili to čini jako rijetko.

Kao i u muzici, Bijelom dugmetu se ne vracam, Corbi tek ponesto, a od Yu grupe jedino mogu da čujem Crni leptir, Dugi način tek tri pjesme, itd.
I to sve ponekad, kada sam raspoložen da slusam.

Dok čitamo tudja djela možemo se osvrnuti na vlastito pisanje ne samo da ga analiziramo već i da ga duhovno obogatimo . U ljudskoj je prirodi da sa ostatkom svijeta razmjenjuje misli jer bi bilo veoma dosadno ako bi pricali sami sa sobom. Stvorili bi sliku svijeta po vlastitim mjerilima i vise u njemu ne bi bilo nikakve opasnosti ni izazova. Zarobili bi sebe u te tijesne okvire osamljenosti u kojima bi odjekivale samo naše rijeci. Koja bi to monotonija i kazna za ljudski duh bila :)
Samo u jednom slučaju , recimo , ne bih podijelila vlastite misli sa ljudima ako bi ih već uoblicila u pisanu formu a to je - dnevnik. To je samo moj intimni svijet u koji niko osim mene ne bi imao pristupa. Ali, eto, ne pišem dnevnik jer ne želim da živim u strahu da će neko zaviriti u nešto sto samo meni pripada. Sve drugo sto kažem, napisem, otpjevam ili guknem - slobodno može tumaciti svako po svojoj volji. Kao sto i ja cinim kada do mene dopru tudje rijeci. Poigramo se sa njima, isprevrcemo na sve moguće nacine, opipamo im puls i pustimo ih da odlete.
Ja često zaboravim šta je neko tačno rekao ili napisao ali u sjecanju mi ostane onaj osjecaj (emocija) koju su te rijeci prouzrokovale. Tako da ću jednog dana možda zaboraviti rijeci tvojih pjesama ali sa sigurnoscu ću moći da kažem : „ Ah, da onaj prava-sprava pisao je tako tuzno i nostalgicno”. :)

Mogao si pjesmu nazvati Visnja :)

Dobro sad, pretjerah malo, ipak bih prije izabrao usne djevojacke nego i najsladje tresnje.

:)
Vrag si Vilo...

:)
Veci si vrag nego se može i pretpostaviti.

Ovo je prevod koji imam, tako su mi preveli, posto ja nešto „ne volim da prevodim”. :(
Ispod sam stavio tvoj prevod radi lakseg poredjenja.

It is difficult to conceive of the final moment
at night, even more so
when all is still
when something is lurking
behind each extinguished light.
It is difficult to hope for an inviting voice
even if there is a will
even if the soul settles,
being afraid of the road of no return
the road of earth and heaven...
... ... ... ... ...
It's not easy to think about the Final Day
especially during the night
when everything is gone
when behind extinguished light, in dark place
something is lurking me, like a spy.

It's not easy to hope for The Callers voice ,from far away
even if I want
and my soul with fighting is done
to feel a fear on my final journey in eternal space
toward The Land, toward The Sky.
... ... ... ...
Hvala na trudu!
Kad sam te pitao kako bi ti, i mislio sam na neke nelogicnosti u prevodu koji imam. Citajuci tvoj prevod, vidim te nelogicnosti u ranijem prevodu! Thanks!

Moj prevod je (hvalite me usta moja:) razumljiviji i poeticniji a i kontinuitet misli nije isprekidan.
Prvi prevod je siromasan i teško je uhvatiti tu nit koja spaja stihove u logican redoslijed. Rima potpuno zanemarena.
Vjerovao ili ne, ja sam ulozila maksimum 20 min. na pauzi za rucak (na poslu) i to samo iz razloga jer sam se sjetila te pjesme ciju strofu znam napamet! I onda cike-cake, napisem je na engleski. Ali uz dobar rijecnik i vise truda i vremena čitava pjesma bi bila bolje uradjena.
Lakse je napisati vlastitu pjesmu na engleskom nego prevesti neciju ciji je čitav emotivni svijet sabijen u te tijesne rimovane okvire:)

Zato i kažem, zato te i upitah!

Ta koja je prevodila zna engl. odlično, e sad...

O Nicheu: Dosta mi je samog sebe, a ne drugih filozofa, pogotovo tih koji su zapisivali svoje filozofiranje, ko Niche... Jel ova dobra???

Apropo filozofije...dok sam zivjela na selu i druzila se sa starcima i sjecajuci se kasnije njihovih umotvorina one se ne razlikuju bitno od nekih koje su „ izreke slavnih licnosti” i koje su imale sreću da budu zabiljezene i poturane kroz literaturu kao proizvod samo njihovog (i jedino njihovog )uma.

Bogatstvo našeg jezika je nemjerljivo i steta što se kao sredstva pjesnickog izraza često koriste strane rijeci. Sve rijeci po svom svojstvu i jesu jednostavne ali njihove bezbrojne kombinacije mogu proizvesti takvu umjetnicku tvorevinu da običnom citaocu oduzme dah. Najvaznije je u cijem duhu se kombinuju rijeci i sa koliko vjestine će on da upotrebi tu materiju da iz nje stvori djelo. Najveca djela pisana su bas tim jednostavnim jezikom ali za to treba imati talenta. Mnogi koji se u danasnje vrijeme hvataju u kostac sa rijecima vole da one izgledaju sto nerazumljivije i bombasticnije da bi sebi dali neko svojstvo tajanstvenog i umnog izrazavanja. Svaki narod koji vodi racuna o svojoj literaturi trudice se da takve umotvorine jednostavno ignorise iako je to teško jer danasnji „pjesnici” su veoma agresivni i nametljivi kad je riječ o „modernom” izrazavanju. :)

Sto znači da imamo iste poglede kad je riječ o knjizevnosti:)

Jednom je slavni slikar Dega u razgovoru sa Malarmeom rekao (parafraziram) :„ Ne polazi mi za rukom da napisem ono sto želim a tako sam prepun ideja”, a Malarme mu odgovara , „ Dragi moj Dega, za poeziju nisu potrebne ideje već rijeci”.

:)

Evo nešto iz moje biljeznice pod naslovom „Rijeci” u vrijeme kad sam bila mlada i zalj... ovaj, zanesena:)

„Oprastam im iluziju, vjesajuci o njih teske utege sumnje zbog bojazni da ne polete i odaju mu tajnu mog odvec iskusavanog srca. 
Precutkujem ih iz straha da moj dah ne ubrza njihovo izgaranje 
 i posle svega  ostane ona bolna kidljivost duse nakon spoznaje kako ništa vjecno ne traje. 

I zato ih cutim.  

Sve dok ne otkrijem tajnu nesredjenosti u kojoj se  rasprskavaju 
 i to zamrseno klupko uoblicim  u cjelinu .
Izvlaceci samo jednu  ..jedinu .Riječ.

Koju ću poput izrezbarenog zezla uperiti u njegovo srce. ” 

Ljepse bi mi zvucalo „Kao rezbareno zezlo”, a još ljepse, efektnije „kao ukraseno koplje”!

Bilo bi apsurdno kada bi se sve napisano ponovo prepravljalo. I treba da stoji, da se može uporediti razvojni put onoga ko piše, a cija djela su prezivjela vrijeme.

Zato se sada i može reci „rani Taj i Taj”, pa onda „zreli Taj i Taj”.

Druga strofa. Ako nemas ništa protiv zavrsicu pjesmu i pokazati je mom sefu koji je Vice president teoloskog fakulteta u Torontu cisto da vidim da li je 'uhvatio' sustinu. Mada, teško je onom koji nije odrastao na nasoj rodnoj grudi razumjeti iz kojih dubina su potekli ovi stihovi. U drugoj strofi treci i sesti stih se ne rimuju u originalnoj ni u prevedenoj strofi.
Mjesecevoj igri straha morala sam dodati „i zudnje” samo zbog rime sa prahom. Ali i zudnja i nada u ovoj strofi mogu da se nadopunjuju svojim znacenjem.

Its not easy to remember the moments that existing no more
except a sometime
during the dreamless night
when the light of moon makes a night much shorter
playing his game of fear and lust.

Its not easy to distinguish how to be prepared , or
if hope exist in this time,
for a troubled soul
that coming in the world with cry, and with cry will be escorted
from dust to dust.

Kao prvo, nemam ništa protiv. Vidim mnogo bolju verziju i to me čini zadovoljnim i zahvalnim, naravno.

Da te pitam posto prevodjenje, nema smisla. Ako te i upitam, a ti prihvatis i kažeš cijenu, a onda i ja prihvatim ovdasnju cijenu, dosao bih u situaciju da moram da stampam knjigu. I šta onda da radim? Da tamo u Srbiji nekoga angazujem, bilo bi jeftinije, ali bi i prevod, vjerujem bio isto tako „jeftin”.
Stampanje „tamo kod nas” mi gubi smisao, jer ne mogu otici tamo, niti na kakvu promociju itd., a ovdje ????? Možda dvojezicna knjiga, a onda pitanje: koga bi to ovdje zanimalo? Da ne bude „dala baba dinar da udje u kolo, a dala bi dva da izadje”.

Zapravo, jedva cekam da vidim konacan prevod, puno ti hvala!

„O pustanju korijenja da i ne pricamo:)”---- vidim, citala si i „Sasvim lično”!
Ovi ovdje, domaći, i ne mogu shvatiti bilo šta iz zavicajnih stihova, a nasi imigranti ili nisu ili se brane od nostalgije, pa lažu da nisu nostalgicni.
Inače, mnogo toga im (domaćima)je nerazumljivo zbog razlicitih mentaliteta. Kada im vic ispricam, obično ga ne razumiju, ali zato razumiju juznoamer. i domaći cr., tako da njih osjecam blize sebi.

Jedan, radili smo skupa, me pitao da mu donesem, ako imam šta prevedeno, i poslije mi kaže da su mi pjesme teske i tuzne, sa onom facom, kao da ga takve teme ne zanimaju. Inače, kaže mi da je poceo pa prestao knjigu Rat i mir, zbog velikog broja likova i radnje koju nije mogao upratiti!?!?

O stampanju knjige bas i ne razmišljam, već ti rekoh, tamo je daleko, a za ovo trziste ovdje i nemam dovoljno pjesmuljaka kojima bih se mogao predstaviti.
Koga je ovdje briga za korijenje i zavicaj!
Na jednom mjestu (gdje odustadoh) rekoh: „Ako knjige bude, dobro je, a ako je i ne bude, nije ni važno”.

Tako sam i ja puno puta razmišljala kako bi neko reagovao kada bih rekla da mi je Sekspir dosadan. Jeste, pocela sam ga citati ali jednostavno mi je bio dosadan, odustala sam i nikada me vise nije povukla zelja da ga uzmem u ruke. Kasnije sam kroz razne biografije imala priliku da se uvjerim da meni nije ni zamjeriti ako ga ni mnogi poznati pisci nisu mogli citati ni razumjeti do kraja. Ali ne zato što njegova djela ne posjeduju kvalitet već jednostavno iz razloga sto je njjegov zamah prevelik u svijetu knjizevnosti i veoma mu je teško prici. Mnogi su govorili da se nisu mogli pribliziti ni Seneki ili Ciceronu. Ali Luter je to jedostavno objasnio: da bi se razumjela Ciceronova pisma trebalo bi bar dvadeset godina vladati državom.
Tako da, najlakse nam je reći da je nešto dosadno umjesto da priznamo da u stvari ništa ne razumijemo.. A to je već velika razlika:)

Dok sam zivjela u kraju citala sam uglavnom po preporuci. I uvijek su bili među prvima ti ruski klasici. U redu je, kapa dolje za njihovo stvaralastvo ali oni nisu pisali univerzalnim jezikom koji će pronaći put bas do svakog citaoca. Tokom skolovanja u nas su usadili ideje koje su (za)gospodarile svijescu da nema pisca do Tolstoja, Dostojevskog, Cehova, Turgenjeva itd. U mladjim danima zamrsenost njihovog pripovijedanja stvarala mi je poteskoce bas zbog tih mnogobrojnih likova koje sve i da hoćeš ne možeš zapamtiti u kom su srodstvu :) Ali procitala sam ih i ne vracam im se vise, moj duh je istrazivacki a u svijetu je toliko dobrih knjiga da bih trebala zivjeti još čitav jedan vijek da ih procitam. Pomislio bi covjek nakon svih tih hvalospjeva da je umjetnost nestala sa umiranjem tih pisaca i da nikakvog progresa od tad nije ni bilo.
Takođe sam sklona da knjigu prestanem citati nakon nekoliko stranica ukoliko mi se ne dopadne sadrzaj bez obzira ko je autor. Ili da je sa uzivanjem procitam do kraja a nikad u zivotu čula za tog autora. Zadnje sto sam procitala je „Uplakani djecak” i da me ubijes ako znam ko je autor ali ja se nisam odvajala dok je nisam procitala, odlozila na policu i zatvorila oci potcinjavajuci se osjecaju koji je u meni probudila. Hvala Bogu pa mogu citati na engleskom tako da imam ogroman izbor i ne osjecam nedostatak tih „klasika” u ovdasnjoj ponudi.
Taj „Hazarski rijecnik” nisam procitala , kao sto nisam procitala gomilu knjiga izdatih u nasoj zemlji od '95 pa do sada. Ne sto nisam htjela već sto nisam mogla doći do njih a bezobrazno visoke cijene ukoliko bi ih narucivala takođe su razlog njihovog nepoznavanja. Ne smatram to nekim velikim duhovnim gubitkom jer ko voli da cita naći će za svoju dusu ono sto mu najviše odgovara i u ovoj zemlji.
A „Rat i mir” me ne privlace u toj mjeri da veceras provedem sate uz njega ali bih, recimo, sa zadovoljstvom ponovo procitala Branka Copica (kojeg spominjete na onom drugom topiku).
Nekad bih radije dala prednost „Magarecim godinama” u nekom od lijenih ljetnih popodneva nego tom Tolstojevom „Ratu i miru”:). Ako znaš na šta mislim.

Postoje i knjige kojima se vracamo i nekoliko puta.
Jesi li citao „Pokojni Matija Paskal” ? Pade mi pogled na njega (tj, knjigu) dok ti ovo kuckam. Uvijek me oraspolozi humor kojim je knjiga prozeta bez obzira na naslov i desavanja u njoj.:)

Prava-spravo, kontaktirala sam prijatelja-pisca-prevodioca i poslala mu tvoju pjesmu a ovo je doslovno njegov odgovor:

„...biće mi drago ovo učiniti.
Pjesma jako dobra.. već imam englesku vizuru u glavi nakon prvog citanja.
Ali ću po svom ustaljenom obicaju sacekati onaj neuhvatljivi trenutak nadahnuca.”

Eto, i mene zanima kako će on to uraditi:)

U iscekivanju prevoda da se vratimo Pou :)

Bas me interesuje kako će izgledati taj film. Gledala sam puno filmova o zivotu slavnih pisaca i slikara ali ovaj o Pou ne smijem propustiti. Za tu njegovu pjesmu „Gavran” francuzi su rekli da nije podesna za prevod na njihovom jeziku. E.A. Po je (pored Tenisona) imao najtacnije i naosjetljivije čulo za zvuk glasova pa se „Gavran” iako najpoznatiji ne smatra i najuspjesnijim. Smatra se da najvece zasluge pripadaju pjesmi „Ulalume” u kojoj zvucnost stihova savrseno odgovara zvuku koji je Po htio da evocira. Ali to se osjeti jedino u originalnoj verziji jer se prevodom taj zvuk gubi.

Ta njegova „Filozofija kompozicije” nije uzeta previse ozbiljno u tadasnjim knjizevnim krugovima jer su je smatrali podvalom jer je on analizirajuci svoju pjesmu u stvari želio da navede citaoca da razmišlja o njoj na način koji mu je Po sugerisao . Koliko god da je pjesma, gotovo matematickom preciznoscu, iznanalizirana mnogi su se slozili da bi pjesma (ako ju je smišljao tako sracunato) trebala bi biti mnogo bolja.

Već pri prvom stihu kriticari su se okomili na Poa :)

„Unutra kroci dostojanstveno gavran iz svetih, starih vremena ”

Najviše su se namjerili na ovo „dostojanstven” koji nikako ne ide uz lik gavrana, a pogotovo jer već u sledećim stihovima govori o njegovoj nezgrapnosti i nazivajuci ga „zlosutnom pticom”.
Takođe , pitanje se postavljalo koja su to vremena svetosti i zašto se gavran povezuje bas sa tim vremenom.
Zatim , pošto je „Gavran” na engleskom „The Raven” on ga kroz stih oslovljava i sa „no craven” što se opet protumacilo kao pokoravanje rimi. „Gavran, a ne kukavica” je takođe nepotrebna usporedba.
I tako dalje, i tako dalje.
Ali voljela bih da dodjem i do te „Filozofije kompozicije” da vidim kako je on izanalizirao vlastitu pjesmu, šta se to desavalo u njegovom duhu tokom pisanja, razloge nastanka, emocije koje su upravljale rijecima. Meni je zaista zanimljivo kako je nastala neka pjesma mada, koliko primjecujem, malo ko voli da progovori o tome. :)

Ova pjesma koju si postavila je ociti dokaz kako nastaju emocijama i bolom nabijeni stihovi. Ona je to sve rekla bez srdzbe na 'njegovu novu', na jedan pomirljiv način (pomirljiv sa samom sobom).
A čak je zbog njega i u bolnici zavrsila.

Nisam je bas citao, ali moram reci, i pored veoma bogatog knjizevnog opusa, biće upamcena i po izjavi: „Poezijo skini nam se s k..ca, nije vrijeme da se nocu bunca” (tako nekako).

Njeni stihovi uopste ne zvuce nemoralno. Ona je pjevala o ljubavi, a u to vrijeme je bilo poželjno pjevati o Partiji i Tiletu.

I Skerlic je napadao Disa, pa... Koliko se danas cita Dis, a koliko Skerlic?

Za Puskina ne znam, a ta Lorkina nevjernica, bitno je kako to pjesnik kaže. Zato Lorka i jeste Lorka.
U pjesmi ne smije postojati nemoral i to je sva poenta. Tada je erotika ljubav, a ako se neuko iskaze, čak i obični poljubac ili zagrljaj, može se protumaciti kao nemoral.

Sad ću ja jednu stroficu od onog autora kojeg ja nađemna netu. Mislim da nije nemoral. Taj autor, ovom pjesmom i nije bas zadovoljan, zbog rime koja je ideju napravila mlakom, ali neka je za sada!
***
Neko drugo dvoje, srećni će biti,
grleći se i ljubeći, travu pogaziti,
al’ neće znati, da to je naše mjesto,
da to je našoj ljubavi presto,
da tu su naše grudi zadrhtale,
baš na tom mjestu, pohote procvale...
U žaru ljubavi...
M.B.

Cilj nije ni bio „jačina” pjesme, nego sjeta, ali je rima potpuno upropastila dobar dio pjesme, tako da „taj autor sa neta” nije bas zadovoljan pjesmom.

A Vilojka i ne trepce
kada Sprava stihoklepce :)

Ae, imam za tebe jednu ponudu (ali ne nepristojnu:)

Ako imaš vremena zadatak bi ti bio da procitas 42 pjesme i odaberes 3 koje su po tvom mišljenju najbolje . Te tri pjesme trebale bi da se uskoro objave u jednom casopisu.

Pjesme su iz novoobjevljene knjige poezije od ovog knjizevnika sto će prevesti tvoju pjesmu i koji je dobio ponudu da sam odluci koje tri pjesme će se objaviti u jednom ozbiljnijem casopisu. On je prepustio meni da se pozabavim tim „problemom” a ja bih, ako tebi nije oduzimanje vremena, da čujem i tvoje predloge. Spojimo ugodno (za nas) i korisno (za njega). Izabracu i ja tri , uporedicemo izabrane pjesme,pa ako se slozimo o njihovoj vrijednosti predlozicemo ih za objavljivanje.
Ja bih ti poslala file sa pjesmama.
Sklepci neku email adresu (anonimnost zagarantovana:)

Biće mi zadovoljstvo da procitam pjesme od doticnog pjesnika, a što se tiče mog izbora, možda ne budes zadovoljna, ali u svakom slučaju, ja ti mogu iznijeti svoje mišljenje.
Moje mišljenje o pjesmi se često ne slaze sa mišljenjem vecine i vrijednost pjesme ocjenjujem (možda)suvise subjektivno, ne ravnajuci se sa „strucnjacima sa poetskih sajtova”.

Možeš mi ovdje ostaviti mail, mogu i ja tebi, samo da otvorim neku adresu koju ovdje mogu postaviti, pa je poslije izbrisati, a možeš mi i na FB pokucati.

Vilo jaranice, evo adresa :)

[email protected]

:)

Nisam o tome ni razmišljao, a mišljenje nemam ni sada. Facom mi nije za Poa, ali vidjecemo šta će napraviti.
Nije mi Benicio Del Toro za ulogu Pancha Ville, ali valjda Kusta zna šta radi. Del Toro djeluje isuvise pismena faca da glumi Pancha!

Tako i za Poa. Možda bi Miki Manojlovic bio najbolji izbor za Poa????

Ne znam za to, Travolta će od sada moći da glumi samo jednu vrstu uloga. Njemu je čitav zivot „uloga” i sakrivanje tom ulogom.

Ovaj sa slike bi mogao glumiti Caplina, ne lici mi na Poa. Nije u pitanju iskljucivo fizicka podudarnost, već izraz lica, koji ovaj sa slike nema. Ali bi Caplina mogao, sto jest, jest!

Nemoguća sličnost, samo još malo da nakrivi obrvu, izraz lica je tu!