Vozim, okrecem se, ne mogu vjerovati da ljudi ovdje normalno setaju. Pored mene, na suvozacevom mjestu sjedi sef, pusi, ne vidi se od oblaka dima. Jutros smo presli Drinu, za tren ostavili rat u Bosni, zurimo na beogradski sastanak.
„Zaustavider Ranko.”
„Šta ti je sad, zakasanicemo, ma već kasnimo.”
„Zaustavider kad kažem.”
Zaustavljam, vidim da je nešto nakrivo nasadjen. Iskace iz kola, gledam na koju će stranu. Ugledam je i ja ispred sebe, dzamija. Gasim kola, krecem za njim. Ne volim ga kad suti i filozofira.

„Boro, zakasnicemo, boli tebe, kasnije će glavonja mene poslati na ratiste sto te nisam na vrijeme dovezo.”

„Majku mu, jaka je ova gradjevina. One naše crkve i dzamije po Bosni odlete u vazduh sa nekoliko kila eksploziva, ovoj ne bi ništa bilo ni od 100 kila. Solidna gradjevina.”
„Do šta ti je, ajde da stignemo na vrijeme!”

Krecem prema kolima, ljut, čujem ga iza sebe kao ponavlja. Cvrsta, cvrstaa.. Sjedamo, sutimo. Obeco sam sinu da ću mu u Beogradu kupiti pravu fudbalsku loptu.
„Ma kakvi ne bi njoj moglo ništa ni 100 kila eksploziva.” mumla pored mene.
Neki kreten mi presjece put. Uspjedoh zakociti. Proradi mi zivac.
„Daj mi dvaest kila da je sad odem raznjeti!”
Okrece se prema meni, gleda me ko da se probudio.

„Šta je tebi rodjo, jesi normalan, sto bi ti raznosio dzamiju.”