Srijeda u Jannetu


Cesto se u snovima vracam djetinjstvu na Vrbasu. Ponekad pomislim vracajuci se, prazan i umoran sa mojih čestih, nedovrsenih putovanja i nikada do kraja odsanjanih snova. Setam tako ulicama moje drage, vakufske kasabe i srećem draga, poznata lica, s kojima, bez glasa, pricam. Mada tisina razdire mozak, ipak se savrseno razumijemo, onako kako smo to uvijek cinili. Covjek se mijenja, ali osmijeh mu uvijek ostaje isti.

Sretan zbog tih susreta i nesretan zbog slutnje budjenja i jave, bezuspijesno pokusavam na brzinu reci sve ono, nekada, zaboravljeno, nedoreceno i propusteno i sve ono što se, kao cemer, natalozlilo na dnu duse, svih ovih prokletih, prevarenih i izgubljenih godina. Zaboravim se tako ponekad, pa bih najradije rijecima... bez odjeka. Potom praznina. Vidim, nema tu ničega vrijednog, pa opet, čim se docepam snova ja odlutam tamo.

Jer, pola je mene tamo ostalo zajedno sa onima, kojih vise nema. Možda mi zato izgleda da, ništa vise, nije isto. Nije kao nekada. A kako bi i moglo, bez njih, biti? Sve se tako prokleto promijenilo, a izgleda da ni mi sami nismo vise oni svoji, oni koje smo nekada poznavali i u tudjim osmjesima prepoznavali. Mada nerado, i pored svih tih istina, opet ja odlazim tamo, mojoj kasabi, mojoj staroj raji i onim davnim bezbriznim jutrima. Nicega vise nema! Ni kasabe, ni proljeca, ni onog poznatog mirisa slatkog jutarnjeg nemira.Misle ljudi da se sreća može graditi na tudjoj nesreci, ili su možda mislili? Ili možda... ništa nisu mislili? Ko zna, biće da je ovo posljednje.

I gledam taj cemer, taj jad i bijedu, a u mislima mi neke druge i ljepse slike, onih nekadasnjih, boljih dana. Gledam izgubljene ljude u prostoru i vremenu kako ulaze u tudje domove koji zasigurno vise nisu nasi ali još manje su njihovi i pitam se šta smo to skrivili Bogu? I vjerovatno zato što mi nikada niko nije odgovorio na sva ta, tako jednostavna pitanja, uvijek se vracam tamo, tamo dole, niz mahalu...haj tamo dole...omilje mi...evo, ponese me pjesma sevdalinka, a neko rece da je i to 'Kasida„ il'je možda 'Ilahija”? ne razumijem se, nije ih bilo u moje vrijeme.Vracam se Vrbasu, mutnoj rijeci i u nelagodno potmuloj tisini srećem one, kojih vise nema. I nema to nikakve veze sa razumom, sto njih vise nema - jer da ih nema, nebi ih bilo. A puna ih carsija?! Zaglusujuci muk tisine rastura glavu i razdire mozak. Slika krvavog neba kako place i pod njim, nagi muskarci i žene u crnom. Marsiraju! Ni sablasni smijeh sotone ne zaustavlja tu cudnu kolonu, tu cudnu povorku snova i sjecanja. - Ni zemlja, koja se grohotom smije i pod krvavim koljenima podmuklo drhti, ne mami upale oci, ni vapaj bez glasa. Oni idu dalje.

I ja ih ponekad slijedim, onako, naizgled bez cilja. U tisini i beskraju, najvjerovatnije prema zvijezdama mada se, kao u zacaranom krugu, vrtimo na istom mjestu. I u toj cudnoj i bezglasnoj setnji, kao robovi povezani lancima, zarobljava nam misli osjecaj nedorecenosti i nedovrsenosti. Necega?! Kao da niko, još uvijek nije spreman, da zauvijek ode i zanavijek napusti započeto i na silu prekinuto - snove, ljubavi, rijeci, svakodnevne odlaske u skolu, posljednji pozdrav ili poljubac... Kao da svi imaju, eto samo još nešto, da urade, a poslije toga, neka ničega vise nema.

U rijetkim slutnjama svanuca, vidim ponekad Mehu Kicina, kako skace preko 'Duguljasice' u Viru, pa potom sjedne na nju, mlad, lijep, sretan i nasmijan. Mada nema tuge ili bola u njegovim ocima, ipak ima nešto... ima neka sjena razocarenja, ili čak zbunjenosti? Mashe i pozdravlja. Sigurno ceka nekoga? Još uvijek. I čujem Senada Milanovica kako pjeva:-Ti si samo lutka, nemas vise duse...i pjesmom budi dremljivo privorsko jutro. Kao slavuj, glas mu lebdi nad uspavanim zavicajem i salje ljubav i snagu svakom biću, svakoj travki i svakom cvijetu.,. - I Bedru i Esu sa cerkom Edberom , kako odlazi prema mostu. A u kaficu , još uvijek naslonjen na sank, stoji vjecito dotjeran moj rodjak Enes Bostan nekadasnji student vojne Akademije i nešto sa Avdom prica. Jedan s jedne, drugi s druge strane sanka, a obojica u svom, sada nekom drugom, svijetu, daleko od ovog našeg. Imaju svoje pice i svoju pricu i znaju oni da još nije doslo vrijeme fajronta i placanja cehova. Ne daju ni zivot, ni Bog mladost tek tako i zato znaju oni da je to samo neka, velika greška.

- Pored mene, još uvijek prolazi Meha i tek u prolazu kaže: „Vozdra komsija, šta mai”? I oca mu Muharema vidim, dok ga sa prozora briznim pogledom ispraca. I slijedi ga potom krisom, jer neke crne misli sluti - onako, kako to samo otac može. Odlaze dole, niz carsiju, da se zauvijek u vjecnosti sretnu. Sretnem tako ponekad i Antesu Sendu, svoga najdrazega razrednika sa klarinetom koji puse onu:
„Jablani se povijaju...” , a ne pjeva Safet, već Akif Zekotic . Onda me Mufid Tihak pita: „Hoćemo baciti jednu partiju bilijara? Na pauzi sam, ali imam vremena da te… kaže sa osmijehom i slaze kugle ne cekajuci odgovor, jer zna da hoćemo. I igra loše, čak losije nego prije, možda zato jer su mu rasijane misli, na ledenom privorskom nebu

Lutam tako besciljno nasom carsijom i kunem vam se da ih srećem, ponekad vedre i nasmijane, a ponekad tuzne i zbunjene. S nekima zastanem na trenutak, nekima samo, u znak pozdrava, mahnem, a s nekima čak i pice popijem ili partiju bilijara odigram. I ne znam tada da ih nema u nasoj carsiji, ili možda neću da znam. Možda zato, jer i oni neće to da znaju i neće da priznaju. Pa se tako, budalama, i jedni i drugi pravimo i foliramo da je sve, kao nekada prije. - Ne može biti i nije normalno da tek tako, u jednom trenu, sve prestane i sve nestane. Kakvog bi smisla onda imalo mojih dvadeset i kusur godina sjecanja?

Sa mnogima od onih koje srećem, nisam se uspio posteno ni upoznati, jer kontali smo da imamo vremena. Kontali smo, cijeli zivot ćemo zajedno zivjeti tamo, u nasem kraju. Tu nam je bilo dobro, tu nam je bilo lijepo i nije nam trebalo ni tudje, ni drugo, ni vise. Sunce nam je sijalo toplije i od australijskog, a snjegovi su bili blistaviji i od ovih americkih.
Evo sjetih se i Josipa Sende i nasega zimskog pohoda na Vilica Gumno, tragom jedne neprijateljske ofanzive. Sjecam se dobro - iz naših avlija sirio se misris jorgovana. I imali smo one kojih vise, osim u snovima, nemamo. I oni su, imali nas. Sjecam se dobro neke mudrosti koja kaže da se ne živi od proslosti ali ništa ne rece, kako da se živi bez nje?! Bit će ipak, da to i nije neka mudrost.

- Jer ako zaboravimo sve ove drage ljude, ako ih se ne sjetimo i ako ih ne spomenemo - ko će se onda nas sjetiti i nas spomenuti? Možda nasa djeca koja neće znati ni ko smo, ni šta smo, ni odakle dolazimo? Ako sve to zaboravimo, sto nam drugo preostaje sem da i dalje lutamo od sjecanja do gluposti. I sanjamo. - Znam dobro da i nisu neki snovi. Znam da ima puno ljepsih i vedrijih. I ja sam, smoren od njih, poželim ponekad da ih zauvijek odsanjam i napokon stavim tacku na zavrsenu pricu o jednom zavicaju i zivotu koga sam punim plucima disao.

Ali ne daju oni, oni koje još uvijek srećem kako nas, zaljubljenim pogledom još uvijek traže lutajuci po rusevinama naše i svoje proslosti. Ne daju snovi, koji nas vracaju njima. Jer je sve to, ponekad vrlo naporno, skont'o sam da vam ih dam. Možda tako prestanem sanjati, možda mi bude lakse, možda ih se oslobodim? Radite s njima šta god želite, samo ne recite da, i pored svega, nije lijepo prosetati ulicama naše carsije, makar to i boljelo...

”Esto bonus saltem, si non potes esse peritus.„

(Srijeda u Jenetu, ljepse zvuci americki. U Bosni je bilo mnogo promjena, pa Vakuf ne mora biti ni Uskoplje već Raj na arapskom, a pisalo bi se Jannet)

AUTOR: MB
”