Tajka, u skoro svakoj tvojoj pricici zalomi se jedan ovakav nesporazum, haha: Drugom rukom joj tražim saku i zadovoljavam se domalim prstom.

Ne, ne, ocigledno je da to nisi htio reci. Nego mi bila smijesna dvosmislenost.

Živimo za to da pobjegnemo od zivota?

E sad, ako se sve kao sto kažeš „bas desilo”, i ako ste zastali bas na tom mjestu (zastali, dakle jedan dio dalje fali i ispovjesti), onda je sve jasno, ha-ha. Salim se.

[u drugoj verziji mi se ne svidja onaj aorist - ne znam sto, ali nekako razbija intimu momenta - vjerovatno sto je aorist nekako podalje od subjektivnog - kao neki opis s'vana; mrsko mi dalje o tome razglabati.. ]

Off-topic: trener si u kojem sportu?

N.S.? Okej. Tnx. & pozdr.

Ocigledno je da je prica napisana za nekih pola sata jer nakon toliko „napora” bolji rezultat se ne može ni ocekivati :monotono, predvidljivo i banalno.

A tek tvrdnja:„ Najaca stvar (bar meni) je što se sve u mojim pricama bas desilo! ”
A šta se to epohalno desilo u ovoj prici da bi joj dalo snagu i koja si ti to (nova) izrazajna sredstva upotrebio da bi citaocu prenio svoja osjecanja i probudio, uzbudio (ili bar blago dotaknuo)njegove emocije.
Istinitost neke price uopste nije „jaka stvar” niti garancija da će njen odjek imati isti efekat i na citaoca i pisca.

Tvoje rijeci nedovoljno plijene citaocevu paznju: krevet, žena, zagrljaj su samo plasticne figure koje uopste nisu potkrepljene vjestom konstrukcijom rijeci koje bi citaoca trebali navesti na razmišljanje : „..a šta se poslije desilo?”

Sve se svelo na banalnu pricu o covjeku koji je legao pored žene koja (naravno) spava.

Riječ „primacinjem” ubila je u meni svaku romanticnu pomisao:)

„Najpre pruzam nogu...” je gotovo kao uvreda za citaocev duh jer ne ostavlja bas ni malo mjesta imaginaciji . Toliko slikovit zaista ne trebaš biti: „Najpre pruzam nogu”, „..stavljam nadlakticu..”, „hvatam je za ruku.”..„zatvaram oci..”, „..nepomican sam”, „uzivam..”

Direktne rijeci se uglavnom koriste u djecijoj literaruri a za odrasle (pogotovo kad su dvoje u krevetu:) vaznije je ono što se sugerise i nagovjestava nego da nam se doslovce kaže šta, kako, gdje.

Jednoličan ton ove price ukazuje da ipak nisi uspio da docaras spokoj- „onaj za koji živimo”.

„...Bilo kako.
Pruzam se do nje trezeci mesta, nasta se ona malo pomeri i sasvim slučajno me zagrli . Volim kad osetim blagu tezinu njenog tela na sebi. Pravim kratku pauzu pa posto se ništa nije desilo nastavljam da se sirim. Osecam topao dah i mekocu obraza koje obozavam. Mrak me nagoni da zatvaram oci. Kao da sam zaronio u tamno plavi okean. ...”

Ovo „Bilo kako”, unosi nesklad između dva fragmenta u kojima želiš da preneses citaocu osjecajnu viziju priblizavanja ženi . Ta slutnja o suptilnosti tvojih osjecanja , neizvjesnost kojim putevima (ili izborom rijeci) ćeš razigrati citaocevu mastu biva grubo prekinuta konstatacijom „bilo kako”.
Ideja kojom si zaokupljen kroz čitavu pricu odjednom biva okrnjena i umjesto spontane tvorevine tvog vidjenja kako doseci vjecni spokoj dobija se , u stvari, utisak ogranicenosti tvoje inspiracije.
Tako da ne vidim svrhu ovog „bilo kako” .

„Pruzam se do nje...”, opet ono po ko zna koji put ponovljeno „do nje” iako je ta enigma kraj koga lijezes odavno razrijesena.
„Pruzam se trazeci mjesta , nasta se ona pomjeri ”, je dovoljno razumljivo.

I već u sledećoj recenici (opet!) „njenog tela”. Pa cijeg nego njenog !? Ne vidim svrhu konstantnog ponavljanja „nje”, „njenog”.

„Nastavljam da se sirim”, ovo već ne shvatam. U kom smislu se siris?
Već si nagovjestio da osjecas njen dah kraj svog uha, ona te zagrlila, osjecas tezinu tijela na sebi, mekocu obraza -i sve ti to nije dovoljno već se i dalje siris !?

I onda, kada citaoci ocekuju rijeci koje će u njima probuditi asocijaciju o vjecnom spokoju dok covjek tone u san pored žene ti, na zalost koristis, toliko (kroz vjekove)upotrebljavane i istrosene usporedbe „ tonem u mrak kao u tamnoplavi okean”. Obični klise toliko puta upotrebljen u petparackim pricama.
(isto kao kad kažeš u nastavku price da „tones u carstvo snova”)

Ti si (možda) u svom stvaralackom uzbudjenju pozelio da riječ „spokoj” upotrebis kao lajtmotiv ali osiromasenost tvog izraza nije uspjela (bar u meni) da probudi velicanstvenost tog osjecanja za kojim covjek zudi - spokoj.

Tajka, dok čitaš prvu verziju svoje price i ovu na kraju pretpostavljam da uocavas da je ritam mnogo bolji.
Lično bih promijenila još nekoliko detalja. Pošto pišes sve u sadasnjem vremenu možda bi bilo bolje da na tome i ostane. Pa umjesto „Pošto se ništa nije desilo...” ubacis „posto se ništa ne desava”. Isto tako i sa „..kao da sam zaronio” u „kao da zaranjam..”
Citanje kratkih prica je kao melodija pa mijenjanje vremena može za jedan kratki tren do dotakne citaocev duh koji će primjetiti taj prelaz kao los ton u muzici.

„Pruzam se trazeci sebi mesta..” mislim da je ovdje nepotrebno naglasiti „sebi” posto je ocigledno da se ti pruzas i kome drugom bi tražio mjesta nego sebi.

„Utom nailazi novi osjecaj dok..”, ovo „utom” naglo kida ritam i ne vidim mu svrhu u ovoj recenici. Ako je ritam poput mirne rijeke koja tece onda ovo „utom” dodje kao kamen bacen u nju:)