Zlojed

Mene je moja rodila mama
prilično malenog, žgoljavog pritom
s cirka dva kila i stotak grama
već posvađanog sa apetitom.

Teško ga onome ko me je hranio
zalud se znoji, brzo bi shvatio
od svakog sam se uspješno branio,
što bih i progut’o ja bih povratio.

Tek reda radi za sto bih sjeo
otac mi prijetio,a majka grdila
kako porastoh kad nisam jeo
još uvijek nauka nije utvrdila.

I na roštilj me vodio tata,
sjeckani luk, ćevapi vrući
pogledom tražih gdje li su vrata
mogu li kako da zdimim kući?

Moli me roditelj, čudu se nada:
„Uzmi,valja se!Znaš šta je sevap?”
Uz rijeku suza i na sto jada
pojedoh jedan jedini ćevap...

...Sjećanje ovo baš mi ne godi
sad kad apetit nema mi mjere.
„Danas me, oče, na roštilj vodi
pa ćeš da vidiš kako se ždere!”